Kojim se god dijelom Lijepe naše zaputili automobilom, neminovno ćete biti bombardirani konstantnom, čak i ritmiziranom „simfonijom“ ponavljajućih oglasnih panoa postavljenih uz ceste, autoceste, pa čak i poljske putove. Lokacije gdje se takozvani billboardi različitih proporcija postavljaju, davno su izašle iz urbaniteta, a krajnje su nesuptilne i agresivne spram prirodnog okruženja u kojem se sve više nalaze.

Čest je slučaj da onu istu „Lijepu našu“, sve njezine pejzaže, krajolike i vedute ne možete sagledati bez da vam u vidokrug ne ulijeću slogani mobilnih kompanija, loše upakiranih pivskih marki ili, naravno, tijela i tjelesa modela i manekenki na sve većim i dominantnijim billboardima.

„Svijet bez oglasa- bila bi to zemlja iz fantazije!“ riječi su to Ricka Poynora iz intervjua kojega sam s njim vodio za vrijeme Zgrafa, koje u kontekstu realnosti koju živimo djeluju pomalo utopijski, čak i nemoguće.

No kako bi svijet (makar onaj izvangradski) zaista izgledao bez oglasa, točnije tih istih velikih oglasnih panoa, koji agresivno uzurpiraju svaki dostupni kutak uzduž i poprijeko autoputova i cesti, u svom je projektu “Billboards” uspio dočarati fotograf Neven Petrović.

Njegova serija fotografija dokumentira, odnosno negira te iste velike strukture, umetnute u prirodna okruženja. Petrović ih vješto snima sa strane, poništavajući njihovu prostranost, dimenziju i samu funkciju, pa su široke strukture sada svedene na tanašne elemente, kadrirane centralno. Njihova uloga dominantnih elemenata koji prenose (ili vrište) poruku u potpunosti je „ugašena“, prostrane strukture svedene su samo na štapićastu formu bez značenja, koja na fotografijama naizgled narušavaju snimljeni pejzaž. Pejzaž sada postaje predmet interesa, razlomljen tim nejasnim elementom u sredini, a činjenicu da se radi o billboardu nenametljivo otkriva tek sjena bačena na tlo s jedne ili druge strane od misterioznog elementa.

Impresivna je jednostavnost pristupa autora koji, „samo“ bočnim snimanjem nekolicine od bezbroj sličnih panoa koji „krase“ putove kojima se krećemo i vozimo, uspijeva postići efekt kontemplacije, sagledavanja prirode i promišljanja prostora pred čijom smo stalnom i povećavajućom uzurpacijom već davno kapitulirali.

Što o čitavom projektu, njegovom nastanku, značenju, ali i oglašavanju i(li) fotografiranju kaže sam autor Neven Petrović, inače student prve godine diplomskog studija fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pročitajte u razgovoru u nastavku.

Gdje je nastala serija, na kojim lokacijama si snimao i koliko dugo je trajao proces nastanka serije?

Serija je nastala u Požegi i njenoj okolici, gradu u kojem sam rođen. Upravo su putovanja na relaciji Požega – Zagreb izvor ideje i inspiracije za ove fotografije. Požega je mali grad, prometno izoliran, te je prelazak iz urbanog u ruralni okoliš trenutačan. Kako bi se došlo da autoceste prema Zagrebu potrebno je prvo prijeći put od 26 kilometara lokalnih cesta do Nove Gradiške. Cesta prolazi kroz sela, ali većinu puta oko vas prostor je nenaseljen i gledate u polja i šume. Upravo u takav okoliš postavljeni su ovi billboardi, što ih čini snažnim vizualnim elementom zagađenja okoliša. Naime, oni su postavljeni u zoni prije ulaska u naseljeno mjesto, pa time nagovješćuju selo/grad prije same table s nazivom istog.

Ovu dionicu prešao sam više od stotinu puta i nakon tolike repeticije istog prostora, prestajete gledati ono što je nepromjenjivo, ono što se preklapa sa vašom memorijom o tom prostoru. Ono što sam primjećivao, upravo su billboardi, jer se svakih par mjeseci mijenja njihov sadržaj.

Dakle, površina od cca 12m² nadjačala je tisuće kvadrata prostora oko sebe. Njihovim „poništavanjem“ u ovoj seriji, prije svega sam htio sebe prisjetiti da ponovo gledam onaj prostor iza i oko njih. Serija je work-in-progress, a dosadašnje fotografije su nastale između ožujka i lipnja ove godine.

Tvoj projekt se na neki način kritički odnosi spram konzumerske kulture, odnosno hiper-aktivaciji oglašavanja i njegovog agresivnog ulaženja u (naše životne) prostore i prirodni okoliš u kojem živimo. S druge strane, kampanje koje jesu na tim istim billboardima često rade (ili „odrađuju“) upravo fotografi i tvoji kolege. Kako to komentiraš?

Kada dođete u neki veći grad, svaka površina uz glavne ceste, svaka fasada na frekventnoj lokaciji, čak i sredstva javnog prijevoza ispunjeni su reklamama i billboardima. Ljudi koji žive u velikim gradovima, s vremenom filtriraju takve nametnute informacije, prvenstveno zato što postoji velika gustoća elemenata unutar urbanog okoliša koja onemogućuje da svemu oko sebe pridajemo pažnju.

U mojoj seriji fotografija, rekao bi da se više bavim kritikom pojedinca, koji se ne snalazi i donosi krivi „izbor“ ako mu suprotstavite samo dva elementa – ruralni okoliš i billboard. Urbani okoliš je ionako kontaminiran nizom drugih vizualnih zagađenja – problematičnom arhitekturom, automobilima naklonjenom prometnom infrastrukturom, te se billboardi u takvom kontekstu teže nameću kao fokus interesa potencijalnog konzumenta.

Utopijski je zamišljati gradove bez billboarda. Vjerojatno će pojavom novih tehnologija doći do još intenzivnijeg napada na naša osjetila unutar urbanog prostora po kojem se svakodnevno krećemo. Billboardi su efikasan, ali prilično primitivan oblik oglašavanja. Dokaz tome je i ova serija, koja jednostavnim postavljanjem „sa strane“, naglašava njihovu dvodimenzionalnost i djelomičnu postojanost.

Isto tako, utopijski je očekivati od mene i mojih kolega sa Akademije da ne odrađujemo poslove čiji je finalni proizvod billboard.  Da bi uopće mogli raditi na nekoj seriji fotografija (poput ove) potreban je produkcijski (financijski) preduvjet, pa je snalaženje na tržištu i privlačenje poslova bilo koje vrste egzistencijalno pitanje – u svakom kontekstu. Nedopustivo je bilo kakvo etičko propitivanje u tom pogledu.

Može li se umjetnost, u ovom slučaju fotografija, svojim kritičkim stavom i propitivanjem „boriti“ protiv svega onog  „kapitalističkog“ što je u suvremenom društvu nažalost neizbježno, što Billboardi u stvarnosti utjelovljuju?

Umjetnost je danas velikim dijelom implementirana u isti taj kapitalistički sistem i sve manje ju možemo promatrati kao antipod kapitalizmu. Uzmimo primjerice Andyja Warhola ili Damiena Hirsta. Danas sve više umjetnika radi ciljanu umjetnost, tj. onu za koju zna da je trenutno tražena po galerijama i koja postiže visoku cijenu.  Umjetnost je još jedna stavka na tržištu. Konzumira se isto kao što konzumiramo novi automobil ili tenisice.

Na svakom je umjetniku odluka hoće li u potpunosti ući u prostor gdje su pravila jasna ili će stvarati direktno iz sebe. Propitivanjem sebe može se animirati i druge na isto. Od mnoštva sam ljudi dobio vrlo zanimljive komentare na ovu seriju. Velika većina njih nije uspijevala prepoznati taj začudni element u kadru. Vidjeli su stup. Čak ni sjena, koja očigledno otkriva tu treću dimenziju billboarda, nije im bila od pomoći. Time je ova serija potpuno uspjela, jer sam napravio inverziju situacije – oni su vidjeli samo pejzaž, a nisu vidjeli smetnju u njemu. Možemo reći da su Billboardi razlučili bitno i nebitno i pomogli gledatelju da vidi ono prvo.

Kakvo je tvoje viđenje suvremene domaće fotografske scene i kako gledaš na svoju profesionalnu budućnost, s obzirom da si pri kraju faksa?

Suvremena fotografija u Hrvatskoj doživljava svoj kvalitativni i kvantitativni uzlet. Druga sam generacija studenata na diplomskom studiju Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti i smatram da taj studij, kao jedini u Hrvatskoj koji fotografe uči izvanzanatskom promišljanju, ima potencijala stvoriti respektabilnu scenu suvremene fotografije, onu koja će i na međunarodnom planu nešto značiti.

Puno je tu posla jer nedostaje mentora, ne prepoznaje se važnost ovakvog načina obrazovanja mladih ljudi, pa se umjetnost gura na margine.

U međuvremenu ćemo proizvoditi billboarde.


TAGS: billboard, fotografija, kritika, oglašavanje, pejzaž, plakat, prostor,


Share |