Standardno ignorantski raspoloženi hrvatski mediji (spram svega što nije obojano žutom bojom) rijetko će kada adekvatno popratiti prisutstvo nekog relevantnog i priznatog profesionalaca koji se u Zagrebu „ukazao“ povodom nečega što nije sport, politika ili šoubiznis.
Imajući to na umu, svejedno me poprilično iznenadila činjenica da je pogledaj.to jedini medij koji je napravio intervju sa Rickom Poynorom, piscem i kritičarem dizajna, kustosom i vrsnim predavačem, koji je svoju karijeru posvetio poglavice dizajnu, medijima i vizualnoj kulturi. Poynor je u Zagrebu boravio povodom otvorenja Zgrafa, odnosno žiriranja izloženih radova kao član međunarodnog ocjenjivačkog suda, koji je izabrao laureate ovogodišnjeg jedanaestog izdanja međunarodne izložbe grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija.
Dizajnerima ne treba posebno naglašavati o koliko se bitnoj osobi u dizajnerskoj branši radi, u biografiji ispod njegova imena dovoljno je vidjeti da je utemeljitelj časopisa Eye, suosnivač bloga Design Observer, a kao kolumnist i kritičar piše ili je pisao za Print, Blueprint, ID, Adbusters, Creative Review, The Guardian, Icon, brojne druge magazine i novine, a autor je i niza knjiga.
Ukoliko ste gledali već legendarni dokumentarac Helvetica, sjećat ćete se Poynora kao jednog od glavnih govornika, i inače izuzetno zainteresiranog za tipografiju, o kojoj je objavio nekoliko publikacija. Njegov stalni i strastveni angažman po pitanju društvene odgovornosti dizajna možda se najbolje može iščitati iz činjenice da je bio koordinator inicijative First Things First 2000, odnosno manifesta koji je ciljao na poticanje diskusije o prioritetima i smjerovima u kojima ide ili treba ići dizajnerska profesija i edukacija.
Poynor je, u sklopu popratnog programa Zgraf/ Riječi, u MSU-u održao predavanje Začudno; Nadrealizam i grafički dizajn, no mi smo s ovim nevjerojatno informiranim i izuzetno elokventnim te zaista simpatičnim Britancem porazgovarali o nekim drugim temama i činjenicama, vezanim za dizajn i dizajnersku struku. Pogledajte što nam je rekao:
Kakvo iskustvo je za vas bilo žiriranje radova ovogodišnjeg Zgrafa?
POYNOR: Razlog zbog kojeg s vremena na vrijeme pristajem žirirati ovakve natječaje je činjenica da dobivam priliku vidjeti jako puno radova iz različitih dijelova svijeta, a osim toga i primjere radova s lokalne scene. U selekciji je bilo radova iz Australije, Novog Zelanda, Amerike i drugih svjetskih država, no bilo je i jako puno radova dizajnera iz regije. Domaći autori su mi najzanimljiviji, jer je riječ o onom aspektu kojeg ne poznajem, koji ranije nisam vidio.
POGLEDAJ.TO: Kada se čovjek bavi poslom kao vi zasigurno ima jako puno inputa i dobro poznaje recentnu svjetsku dizajnersku scenu. Postoje li neku utjecaji i trendovi koje ste možda mogli prepoznati među radovima u selekciji Zgrafa te ističe li se po čemu naš domaći dizajn?
POYNOR: Danas je u svjetskom dizajnu neizbježno vidjeti jako puno prisutnih i uočljivih utjecaja, stilova i pristup, iz razloga što se slike i informacije prenose izuzetno brzo. U eri interneta, kada svi sve percipiraju i upijaju jako brzo, to je i za očekivati. No mislim da je tako bilo i prije doba interneta, u vremenu časopisa.
Posebno mi je drago da nešto nacionalno ili lokalno, što je prisutno u kulturi ili generalnom “štimungu” u državi, najčešće opstaje u radovima, bez obzira na internacionalne utjecaje. I to je ono što sam ovdje vidio. Ne bih rekao da je to karakteristično samo za Hrvatsku, to doživljavam više regionalno. Radovi iz ovog dijela svijeta imaju naglašen intenzitet, znaju biti itekako moćni. Usporedbe radi, britanski dizajn više je rezerviran, opušten ili ironičan, no ovdje vidim taj čvrst, čak pomalo agresivan dizajn, što mi se sviđa jer govori nešto o ljudima, mjestima i načinu na koji doživljavate stvari. I neki od dobitnika nagrada u svojim radovima imaju taj snažan lokalni karakter.
POGLEDAJ.TO: Promatrajući situaciju u Hrvatskoj može se reći da dizajnerskom scenom, natječajima, nagradama i priznanjima u posljednje vrijeme sve više „vladaju“ zaista mlada dizajnerska imena, čak dizajneri mlađi od 30 godina. Je li takav slučaj i u Britaniji?
POYNOR: Mislim da je danas takva situacija gotovo svugdje u svijetu. Kada gledate fotografije dizajnera s različitih konferencija, izložbi i događanja u četrdesetima, pedesetima i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, tamo vidite formalno odjevene ljude srednjih godina, pa čovjek dobije dojam da je sasvim OK biti dizajner u 50-im ili 60-im godinama života. No, unatrag kroz osamdesete godine, u nekom je trenutku dizajn postao profesija za mlade ljude, postao je direktno povezan s mlađom kulturom i od onda je jednostavno ostao “mlad”. To se dogodilo poglavice zbog tehnologije. Mladi ljudi krajem osamdesetih i početkom devedesetih bili su prvi koji su prihvatili nove tehnologije, dok su se starije generacije sporo prilagođavale. Ja sam bio svjedok ovakvih scenarija… Nove tehnologije omogućile su i nove stilove, koje starije generacije jednostavno nisu mogle prihvatiti. Tada je “pomlađivanje” dizajna krenulo i nastavlja se dan danas.
No smatram da to ne bi trebalo biti tako. Recimo da ste mladi dizajneri, friško izašli s fakulteta, uzbuđeni zbog svojih ideja, poslova i karijere… Ali zapravo ste kao i nogometaši! Imate kratku karijeru i sve što znate i umijete morate iskoristiti u sljedećih petnaestak godina. Jer, čini se da je gotovo nemoguće imati karijeru kao srednjovječni ili stari dizajner. Do tih godina biste valjda već trebali imati svoju kompaniju i mlade dizajnere koji rade za vas? Mislim da je to čudno i da je prava šteta, jer bi dizajn trebao biti za svakoga, a ne samo za mlade ljude. Ako samo mladi ljudi primarno stvaraju stvari za mlade ljude, što je onda s nama ostalima?
POGLEDAJ.TO: Upravo o aspektu mladih dizajnera i njihovom angažmanu za važne kulturne institucije u Hrvatskoj razgovarao sam s mladom hrvatskom dizajnericom Linom Kovačević, koja radi u Londonu i tvrdi da je tamo angažman dizajnera u sferi kulture prestižan posao rezerviran za starija i prokušana dizajnerska imena, nikako za studente i friško završene dizajnere? Kako to komentirate?
POYNOR: To je u principu točno. Pretpostavljam da je razlog tome (u Britaniji, ali i u Americi) marketing. Danas su ljudi iz marketinga te marketinški odjeli unutar kompanija i organizacija, uključujući umjetničke organizacije, oni koji su odgovorni, oni odlučuju koji je dizajn prikladan za koju organizaciju ili instituciju. To stvara otežane situacije za dizajnere, koji sada nisu više slobodni u stvaranju kao što su nekada bili. Umjetničkim organizacijama u Britaniji valjda je lakše dati svoje povjerenje iskusnijem dizajnerskom uredu, bez puno eksperimentiranja. Tu postoji opasnost da dizajn postane predvidljiv, suviše siguran i nikada ne riskira. Kada pogledate nizozemski dizajn 50-tih, 60-tih i 70-tih godina, unutar nekih umjetničkih organizacija, odnos organizacije i dizajnera bio je vrlo direktan te je dizajner imao potpunu slobodu stvaranja. Dizajneri su radili ono što su osjećali da je prikladno. Danas je kreativan proces posredovan od strane marketinških odjela. Oni imaju svoje prioritete i svoje pretpostavke što će funkcionirati za maksimalan broj ljudi. Oni ne žele dizajn koji je kompliciran, čudan, ili dizajn koji ljudi možda neće razumjeti. Ta vrsta napetosti danas postoji u svakoj grani kreativnog svijeta. Igranje na sigurno i rad za širu publiku nažalost su postali uobičajena praksa.
POGLEDAJ.TO: Upravo stavovi koji se tiču toga, dizajnerskog angažmana, promišljanja i pristupa radu bili su sastavni dio manifesta First things first, čiji ste inicijator te potpisnik i sami bili. Kako gledate na manifest, njegove učinke i poziciju danas?
POYNOR: Mislim da se, što se tiče ključnih stvari u First things first, situacija nije uvelike promijenila. Ako se nešto i jest promijenilo, to je činjenica da je dizajnerima danas još i teže. Iz mog kuta gledišta na manifest, rekao bih da bi dizajneri trebali pažljivo proučiti svoje uloge u komunikacijskom procesu. Moraju odlučiti kakvi dizajneri žele biti, postaviti si pitanja: do čega im je stalo, koje su njihove vrijednosti, za koga i za što žele “trošiti” svoje vrijeme, energiju i talente.
Manifest kaže da pojedinac ima vlastiti izbor i da je stav stvar odluke. On ljudima nije govorio što moraju uraditi već je poručivao: “O onome što odlučim raditi moram prvo dobro razmisliti”. Dizajneri ne bi trebali uzimati dizajn zdravo za gotovo i smatram da je tu ključan segment odgovornosti. Dizajner ima zadaću biti odgovoran, kao i novinar, fotograf, redatelj, TV producent… To su sve ljudi koji imaju privilegirana zanimanja koja im omogućuju komunikaciju s javnosti.
POGLEDAJ.TO: Bojim se da ta komunikacija s javnosti u slučaju Hrvatske u jednom trenutku prestaje ili ima nevidljive granice (koje ipak postoje) jer dizajneri, arhitekti, umjetnici i svi involvirani u vizualnu kulturu zapravo nerijetko komuniciraju isključivo sami sa sobom, odnosno jedni sa drugima u nekom strukovnom balonu, pa sve rijetko dopire do šire javnosti.
POYNOR: Slažem se, u Britaniji situacija nije previše različita. No moramo se zapitati kako se to dogodilo jer bi dizajneri i svi oni koji se bave vizualnim komunikacijama, trebali znati kako se obraćati javnosti, to je sastavni dio njihova posla. Smatram da je itekako nepovoljna situacija ako dizajn ostaje u svom balonu, ako priča sam sa sobom. No ovakve okolnosti su svuda iste, ne samo u Britaniji i Hrvatskoj, nego i u Francuskoj, Njemačkoj…
Treba nam više ljudi unutar dizajna koji razumiju dizajn i o njemu mogu efektno pričati na nivou koji razumije šira publika. U tom kontekstu možemo računati da će dizajn postati rašireniji. Mainstream mediji nikada nisu bili pretjerano zainteresirani za dizajn, oni ne zapošljavaju ljude koji bi o tome pisali, nemaju niti urednike unutar novina koji dizajn razumiju. Upravo takvi ljudi na takvim pozicijama bili bi vitalni medijatori dizajna. U različitim državama ova je situacija na različitim nivoima, čini mi se da je možda Amerika najnaprednija što se tiče javnog diskursa.
POGLEDAJ.TO: Osim spomenutog balona još jedan problem simptomatičan je za domaću umjetničku pa i dizajnersku scenu, a to je pitanje javne kritike, odnosno nepostojanja iste. Što mislite da je tome razlog i postoji li kritika u Britaniji?
POYNOR: Nema puno kritike dizajna u britanskim novinama te imamo problem uopće uspostavljanja potrebe za kritikom u dizajnu. Problem javne kritike smatram izuzetno kompleksnim. Kako se nalazimo u 2012. godini, moramo biti svjesni da se odnos javnosti spram komunikaciji potpuno izmijenio i da digitalno doba, kao nikada do sada, ljudima omogućuje da daju svoje mišljenje i imaju pravo na javno izricanje vlastitog stava. Kada ljudi imaju tu mogućnost, kroz blogove, komentare, statuse, tweetove, tumblre… što god da rade, daju svoja mišljenja. Ona ne moraju biti duboka i komplicirana, to je njihov vlastiti stav, i lako se mogu zapitati zašto bi uopće čitali mišljenja takozvanog eksperta koji će mi reći što je dobro, a što nije, kada mogu odlučiti sami.
Kada su u pitanju primjerice osvrti na filmove ili kazališne kritike situacija je ponešto drugačija, kritika postoji, ali u slučaju vizualnih umjetnosti zaista nije tako. U prvom redu ljudima uopće nije toliko stalo do umjetnosti. Stalo im je do toga jesu li neki film ili predstava dobri, jer će za odlazak u kino ili kazalište potrošiti određeni novac te “izgubiti” dva sata u kinu. Kada je riječ o umjetnosti i izložbama, zašto bi im uopće trebali biti stalo i zašto bi na iste išli?
Također, kada govorimo o (ne) kritici tu je i taj neizbježni “LIKE button“. LIKE ovo, LIKE ono… Sve se sažima na “prst gore“, na „lajkanje“ ili (u nedostatku prsta dole) na apsolutno nikakav stav. Moramo biti svjesni da to nije dovoljno niti dobro, da uvijek ima puno više za istražiti, analizirati te pokušati razumjeti, ali i kritizirati.
Da se vratim na balon o kojem smo pričali, kada pričaš „sam sa sobom“, unutar balona, svi se međusobno poznaju. Ako napišeš kritiku možeš si stvoriti neprijatelje, a još uvijek ćeš biti u tom istom balonu, zajedno s njima. To je nažalost tako, ali to nikako nije dobro. Zato je jedina sfera gdje bi kritika trebala i mogla funkcionirati šira javnost, no nju izgleda nije previše briga. Unutar balona rijetko se vidi neka prava kritika. Uvijek su to osvrti, okolišanja na nekom intelektualnom i arogantnom nivou, koji pokrivaju samo segmente, a nikada ne kažu: ovo je dosadno, već viđeno, nije dobro… Tu postoji velika dilema, što i gdje pisati.
Da zaključim: ako su pisanje samo podrška i PR tekstovi, onda nema ni smisla da se to radi, kada isto već postoji. To nam ne treba. Ako je pisanje samo ekvivalent LIKE Button-a onda možemo imati i samo LIKE button. Pisanje postoji kako bi se stvorio kritički mentalitet, za to i jest namijenjeno.
POGLEDAJ.TO: Za kraj, da se na trenutak vratimo na priču o marketingu, nedavno sam, pri posjeti Copenhagenu, bio oduševljen činjenicom da Danci u metroima, vlakovima i podzemnim stanicama uopće nemaju plakate, billboarde, agresivne reklame u svim mogućim oblicima. Dolazeći iz Zagreba, gdje isto potpuno gubi kontrolu i rapidno raste, u takvom sam se kontekstu osjećao nevjerojatno ugodno. Kakva je vaša percepcija Zagreba i Hrvatske iz te perspektive, ako imamo na umu da postoje gradovi kao Sao Paulo u kojem su oglašivački plakati zakonom zabranjeni?
POYNOR: Moram priznati da nisam dobio dojam da ih u Zagrebu ima nešto puno više nego u Britaniji ili drugdje, a ta je estetika gotovo svugdje ista. No kako ste i sami naveli, ja također jako volim te trenutke kada nema oglasa.
Jednom sam baš o tome pisao, referirajući se na Hrvatsku. Prije tri godine otišao sam na godišnji odmor na mali hrvatski otok Lopud. U šetnji kroz otok tijekom tih nekoliko dana shvatio sam da uopće nema oglasa. Osjetio sam se potpuno opušten, zadovoljan, kao da sam odahnuo. Nakon povratka u Britaniju napisao sam kolumnu, referirajući se na ovu situaciju i nazvao sam je “Svijet bez oglasa”. Da, bila bi to zemlja iz fantazije.
Također, netom prije pada Berlinskog zida prvi i jedini put bio sam u tadašnjem istočnom Berlinu. Vozili smo se u jednom od onih malih trabanta kroz grad i, premda je bilo nekako sivo i tamno, meni je izgledalo fantastično jer uopće nije bilo oglasa. Ne kažem da je komunizam dobar niti da je bilo zabavno živjeti u Istočnoj Njemačkoj, ali kao turistu, gledati te ulice bez oglasa i marketinga, bilo je potpuno oslobađajuće. Na onom nivou gdje vam nitko ne ulazi u glavu i pokušava nešto reći. Kada se oglasi uklone, ne nedostaju vam. To je mentalna sloboda koja vam daje prostora za vaše misli.
fotografije: Barbara Šarić