Performativna i dramaturška dimenzija dizajna

Prošlog smo tjedna u Zagrebu za intervju uspjeli uhvatiti mladu umjetnicu Linu Kovačević.

Kažem „uspjeli uhvatiti“, jer Lina već par godina živi u Londonu, u koji je otišla 2008. kada je upisala St.Martins College of Art pa je znatno više u Britaniji negoli u Hrvatskoj. Kažem „umjetnicu“ jer se Linu, bez obzira na dizajnersku diplomu Studija dizajna, teško može opisati  samo titulom dizajnera.

Lina se već dugo ne bavi samo grafičkim dizajnom, odavno je zagrizla u sferu interneta kao omiljenog medija umjetničkog izražavanja, koketira s performativnim dizajnom, prostorom, njezin nagrađivani  „Set za romantičnu on-line večeru” o kojem smo pisali ovdje može se opisati kao produkt dizajn, a Lina nam je otkrila da trenutačno ima i jedan redateljski angažman.

Kada nekom nabrojane sfere umjetničkog izražavanja sve od reda leže, a verbaliziranjem onog što radi jasno daje do znanja da usmjerenja za nju ne postoje i da svoj posao voli upravo zbog mogućnosti suradnji i involviranja u razne interesne niše, s pravom je možete etiketirati nezahvalnim terminom „umjetnica“. Dodao bih, jedna od trenutačno najzanimljivijih na domaćoj sceni.

S Linom smo popričali o njezinoj karijeri, životu u Londonu, suradnji s The Decorators, projektima koje sprema te povukli paralele između domaće i londonske scene, ovdašnje i tamošnje pozicije mladih umjetnika. Za sve što nam je ispričala bi nam trebao dvoznamenkasti broj kartica, pa u nastavku pročitajte najzanimljivije segmente našeg razgovora.

Lina je već neko vrijeme dio kolektiva The Decorators kojeg je pokrenula zajedno s nekoliko kolega sa St. Martins College za vrijeme studija. „Poanta je bila da okupimo tim kreativaca iz različitih struka. Za sada nas ima 5, a ekipu čine jedna bivša arhitektica –  kustosica arhitekture, dizajner interijera, produkt dizajnerica, psihologinja i ja.“

Ističe da u sferama djelovanja nisu ograničeni samo u jednom smjeru te kako je važan aspekt kolaboracije više struka, pa na projektima ponekad rade svi, nekad samo dio ekipe, ovisno o kakvom se zadatku radi. „Uglavnom radimo stvari koje su više bazirane za prostor, nešto što ja primjerice nikada ne bih mogla sama“. O The Decorators i njihovim projektima više možete saznati ovdje.

Njihov prvi zajednički projekt „How much of a designer“ upriličili su na London Design Festivalu,  a radi se o zabavnom, pomalo provokativnom performativnom projektu na kojem su psihički profilirali dizajnere. „Projekt smo radili u sklopu London Design Festivala, na kojem je sudjelovalo jako puno dizajnera. Naš prostor na festivalu bio je žarko žuti box u kojem smo bili „sakriveni“. Mogli su nam vidjeti samo glave i noge, dok se unutar boxa događao čitav proizvodni proces.

Jedan dio boxa – čekaonica, imao je rupu u kojem je stajao test, a radilo se o upitniku čija je svrha bila svojevrsna “dizajn-analiza” osobe. Pitanja su bila svakakva, od povijesti dizajna, opsjednutosti njime, posjedovanju nekih dizajnerski predmeta i slično.“

Nakon što bi posjetitelji predali svoje ispunjene testove Lina i The Decorators tim njihove bi odgovore analizirali te na bazi danih podataka izradili psihološke profile koje su aplicirali na platnene poklon torbe. Ljudi su torbe nosili po festivalu, na taj način „otkrivajući“ svoje rezultate i uspoređujući se s drugima.

Rezultati su bili u vidu postotaka, primjerice 46% dizajner, 34% copycat; 97% dizajner, 3% socialite… To je, nadam se, izazvalo neke spontane reakcije i međusobnu komunikaciju sudionika.  Mi smo svi bili odjeveni u bijele kute, naglašavajući da sudjelujemo u  procesu proizvodnje.

Čitav je projekt imao dozu performativnosti koja nam je izrazito važna. To kada je projekt koji radiš na rubu “predstave”  i dizajna, da nisi odvojen od produkta te kada je sve skupa malo dramaturški jače, to nam je užasno zanimljivo.”

Osim koketiranja s identitetima pojedinaca dizajnerske scene The Decorators su se u jednom svom projektu pozabavili umovima bankara, točnije njihovim snovima. Krajem 2008. godine, kada je ekonomska kriza u Londonu tek započinjala, Lina i njezine kolege s faksa bili su angažirani od strane Museum Of London.

Muzej je to koji se nalazi na Canary Wharfu, lokaciji izuzetno bitnoj za povijest trgovine i opskrbe Londona, koja je danas utopljena u hrpu banaka, investicijskih društava – novi londonski City. Od Line i njezinog tima, Museum of London naručio je projekt- izložbu koja je trebala biti vezana uz koncept Late Nights – produženih večeri muzeja svakog prvog četvrtka u mjesecu te ciljati na osvještavanje bankarskog susjedstva o postojanju i programu muzeja.

„Koncept je bio izložba koja će biti produkt intervjua s bankarima. Preko različitih izvora došli smo do prvih sugovornika. Meni, koja nisam imala puno kontakata s bankarima, bio je užasno zanimljiv njihov diskurs, kod svih skoro identičan, s istim snovima o brzom napretku, što uspješnijoj karijeri, stanu u penthauseu – gotovo nepromijenjeni stereotip koji obično javnost ima o njima. Kako su naši intervjui trajali neko vrijeme, paralelno s zahuktavanjem i prvim posljedicama recesijske krize, tako su se i njihovi odgovori i snovi mijenjali. Započeli su propitivati svoje pozicije, tempo, frustracije i karijere.

Na kraju je intervjuirano preko 100 bankara, a  njihove smo snove interpretirali u sklopu skulpturalnih scenarija – „Stock exchange of dreams“. Snovi su bili „stavljeni“ u kutije, što je sugeriralo identitet lokacije – mjesto trgovine i transporta. Na izložbi su se snovi prodavali za 5 funti ili razmjenjivali, gdje su se vlastiti snovi mogli razmjenjivati poput dionica na burzi. Taj generalni cilj muzeja, da ne služi isključivo art-sceni te da se otvori i ljudima koji rade u njegovoj okolici je uspio, na otvorenju je bilo užasno puno ljudi iz bankarske struke.“

Lina nam nadalje objašnjava kako je u Londonu ta suradnja institucionalnog kulturnog miljea i dizajnera odnosno umjetnika izuzetno česta i uspješna. „To je stvar pametnog managementa, koji zna u kojem se smjeru institucije moraju kretati. Oni su po pitanju toga vrlo dobro artikulirani, znaju koje su im potrebe i na koje načine, s kojim suradnicima i na kojim lokacijama, mogu pronaći rješenja. Prepoznaju kreativnu scenu i u tome vide svoj benefit.“

Razgovarajući s Linom o St. Martinsu, na koji je primljena nakon prihvaćenog portfolija i intervjua, lako je shvatiti da se radi o potpuno drugačijem pristupu i obrazovanju, ali i načinu funkcioniranja industrije i stručnosti poslovanja, koji itekako vrednuje činjenicu da se radi mjestu s ogromnom količinom mladih umjetnika iz cijelog svijeta.

„Jedna velika prednost faksa je i činjenica da ima puno klijenata koji direktno na St. Martins dolaze tražiti talente i suradnike. Čitava kreativna industrija svjesna je ozbiljnosti i kvalitete takvih fakulteta i uobičajeno je da dolaze po ideje među gomilu talentiranih ljudi, angažiraju studente da im nešto naprave. „

U sklopu jednog takvog projekta, Lina je s kolegama s faksa radila na projektu novih tehnologija za telekonferencije. Ističe kako je nivo predanosti ljudi iz tvrtke koja ih je angažirala, gdje su primjerice jednom tjedno komunicirali s glavnom direktoricom strateških planiranja, dovoljan pokazatelj kako klijenti percipiraju studente sa St. Martinsa.

Kako su u sklopu ovog zadatka jako puno radili na istraživanju i skupljanju informacija o kontaktima na daljinu, Kovačević naglašava kako je to na neki način bilo indirektno vezano i za njen rad „Set za romantičnu on-line večeru“. „Već sam se toliko bavila tehnologijom i vezama da je bilo neizbježno da s tim bude povezan moj finalni projekt na faksu“ .

Na pitanje što osobno misli o Skypeu, vezama i komuniciranju na daljinu Lina kaže: „Skype mi je u početku djelovao kao super praktična stvar i svi smo ga često koristili. No realno gledajući radi se o održavanju stvari na umjetnim plućima, sve se događa u drugom prostoru i drugom vremenu, a sva komunikacija na Skypeu postaje simulacija i prepričavanje.

Neke situacije potaknu te da shvatiš da kod takvih odnosa zapravo ne živiš u prostoru u kojem se tjelesno nalaziš, nego negdje drugdje. Svjesna sam da je moj odnos prema Skypeu ambivalentan jer istovremeno i sama imam gomilu prijateljskih i obiteljskih odnosa na daljinu koje jedino mogu njegovati preko Skypea.

Projekt Seta za romantičnu večeru proizašao je upravo iz takvih promišljanja. Čitav ritual priprema i postavljanja večere zapravo je itekako ironičan i kritičan, ali sigurna sam da postoji neka ljepota u svemu tome. Danas na Skypeu gotovo svi dogovaraju dejtove, nema više spontanosti i iznenadnih poziva.

Ljudi  se za proces Skype susreta pripremaju, makar popravljanjem frizure ili promjenom majice u kojoj si bio. Sve je to na neki način performans. Ljudi su danas konstantno podložni toj jednoj performativnoj noti života u kojem su svi dobili priliku biti performeri na internetu.

Internetom kao medijem izražavanja Lina se počela baviti već za studentskih dana, kada je paralelno sa Studijem dizajna radila u Net klubu MAMA. Kako sama kaže, upravo joj je MAMA dala jednaku količinu kvalitativnog kreativnog inputa kao i sam faks.

„Taj me segment u profesionalnom smislu otvorio i pružio mi uvid u neki novi svijet. Studij dizajna podrazumijeva jedan tip obrazovanja, sjajnu podlogu i solidan pregled, ali ja sam se uvijek vodila time da se moraš tražiti i graditi u svim sferama koje te zanimaju. MAMA je u to vrijeme bila užasno progresivna, kao super plodno okruženje. Ne samo za Hrvatsku nego i šire i ne samo za net art nego i za dramsko scenu, plesnu scenu.„

Osim niza internetskih projekata, za koje je još za vrijeme studiju osvajala nagrade, Lina Kovačević je prije odlaska u London radila na dva hvaljena projekta za klijente iz sfere domaće nezavisne kulture, Urban festival te Human rights film festival. Upravo razgovarajući o tim projektima i angažmanima došli smo na temu ovakvog vida posla za mlade dizajnere u Zagrebu i Londonu te shvatili da su usporedbe dviju scena u ovom kontekstu, rada u kulturnom sektoru, gotovo nemoguće.

„Hrvatski mladi dizajneri moraju biti svjesni da je kod nas, u kontekstu rada za nezavisnu kulturu i kulturni sektor uopće, situacija fantastična. Nekad si mislim da je po tom pitanju Hrvatska pravi  Eldorado! U Londonu su takvi poslovi jako cijenjeni, raditi za kazalište je apsolutni luksuz. Tamo se ne događa da takav posao –  primjerice dizajna plakata za neku kazališnu predstavu, dobije mladi dizajner. Smatra se  da se moraš itekako namučiti za dobiti takav posao. To je privilegij, poslovi za kulturni sektor su stvar prestiža. „

Iako je po odlasku u London imala sjajan portfolio Lina ističe kako po dolasku svi zapravo kreću od nule i da se, bez obzira na kvalitetu radova koji su iza tebe, moraš stalno dokazivati. Dodaje kako je pogrešno misliti da ako si iz Hrvatske da će te tamo netko doživljavati kao da si iz provincije, takav kompleks kaže, imaju i ljudi koji dolaze iz puno većih zemalja. Ono što se vrednuje su samo rad i kvaliteta.

Spominjući „provinciju“ i nezavidnu usporedbu Londona i Zagreba pitali smo Linu misli li da su nemjerljivo veća scena te multikulturalnost grada umjetniku potrebni da se dodatno otvori po pitanju kreativnosti?  „U principu da, London ti definitivno pruži sasvim drugačije inpute nego Zagreb, ogroman je grad,  automatski postaješ dio neke mikro scene i ne znaš što se drugdje događa. Ta raznolikost i  tolerancija spram svega što je drugačije je ono što pruža mogućnost neopterećene ekspresije. Ponekad se zaboravim kad dođem u Zagreb i čudim se prijateljima koji se žale da su ovdje prokazivani jer su drugačiji, no na otvorenosti i toleranciji treba još puno raditi, a te su stvari izuzetno važne jer stvaraju podlogu za daljnju kreativnost.“

Trenutačno Lina s The Decorators radi na projektu prostorne instalacije u jednom londonskom shopping centru, samostalno radi na vizualnom identitetu jedne londonske galerije koja se otvara na New Crossu – novom sjecištu umjetničke scene te na identitetu vinskog bara u Splitu, za koji ističe da je posebno zanimljiv jer će njegovati kulturu Hrvatskih vina te sireva u kontekstu sa internacionalnim,a zove se Paradox.

Trenutačno je Zagrebu gdje ju je, osim obiteljskih razloga, ovaj put doveo i jedan zanimljivi posao, koji u neku ruku također ima obiteljsko zaleđe. „Upravo radim na projektu za grupu Boa. Jedan od članova grupe je moj očuh, pa je tako krenula suradnja. Riječ je o njihovom novom, sedmom i kako oni kažu- zadnjem albumu, koji se zove „Sedam“. Užasno su uzbuđeni oko novih pjesama i albuma, a meni je čitava stvar bila interesantna jer sam ih i sama nekoć slušala. Radim vizualni identitet i cover albuma, koji bi trebao izaći krajem drugog mjeseca.

Također radimo spot za prvi singl koji bi trebao biti super zabavan. Samo ću vam reći da imamo fake dijamante, koreografiju, maske… Ja režiram spot, snima ga Ivan Slipčević Slipke, a maske sam radila sa Slavenom Krejačićem.

Album je dosta mračan, u maniri prvih albuma Boe, ali i prilično žestok.

Nastavljajući razgovor Lina nam priznaje da joj Zagreb itekako nedostaje „Tu mi je obitelj, tu su mi prijatelji, vezana sam za Zagreb i Zapad mi je ponekad malo dosadan. Hrvatska je često uzbudljivija, Balkan ima tu neku svoju super energiju.“

Osim što se radujemo njezinom redateljskom prvijencu veselimo se i konačnoj realizaciji projekta koji je „kriv“ za internacionalni uspjeh mlade umjetnice. Naravno, riječ je o setu za romantičnu on-line večeru kojeg Lina još nije predstavila na nekom dizajnerskom sajmu,  već je do sada internacionalno predstavljan kao instalacija i koncept, a ne kao proizvod.

No idealni set za vašu vezu na daljinu ususret Milanskom tjednu dizajna kreće u proizvodnju, makar dio seta, pa se Lina nada i predstavljanju projekta u Milanu.

Nije još sigurno hoće li izlagati na Sallone Satellite ili u zoni Ventura Lambrata, sve ovisi o nizu dogovora, ali i proizvodnji. „Kako se radi o hibridnom projektu nije baš sve lako istovremeno uskladiti, jer podrazumijeva više proizvođača.

Produkcija tanjura već je dogovorena i bit će realizirana s jednom domaćom keramičkom industrijom. Znači da tanjuri sigurno idu u proizvodnju kao produkt, stolnjak također,  i to u Hrvatskoj, a za ostalo ćemo još vidjeti.“