Apokalipsa za staklenu harmoniku

Okružena dubokom mrakom Pogona Jedinstvo publika uranja u svijet fantastičnih slika i bizarnih zvukova Damira Očka, mladog video umjetnika koji nakon dugo vremena u Zagrebu predstavlja svoje recentne radove. Očko je posljednjih nekoliko godina proveo na umjetničkim rezidencijama, održao niz izložbi u inozemstvu i uzeo pauzu što se tiče izlaganja kod kuće. I dalje su mu glavne preokupacije glazba, naracija, vrijeme i pokret, a inspiraciju crpi iz književnosti i povijesti glazbe te ne skriva svoje reference nego ih eksploatira i prerađuje s rezultatom koji je prepoznatljivo njegov. Dva kod nas dosad neizlagana njegova rada predstavio je kustoski tim Kontejner na izložbi koja od 10. do 16. travnja traje u Galeriji Močvara, odnosno u prostoru Pogona Jedinstvo.

“The Moon Shall Never Take My Voice” sadrži tri narativne epizode koje protagonistica videa izvodi jezikom gluhonijemih, u prenaglašenoj i pažljivo koreografiranoj gestikulaciji. Iako je njen govor nijem i većina publike ga ne može razumjeti, posebno dizajnirani zvukovi i glazba u videu stvaraju mentalne slike. Prva od priča navodi kako je Gustav Mahler u svojoj njujorškoj hotelskoj sobi slušao pogrebnu povorku i nagovještava kako će se to iskustvo odraziti na njegovu posljednju kompoziciju, nedovršenu “Desetu simfoniju”. Druga donosi kratke opservacije avangardnog kompozitora Johna Cagea nakon boravka u takozvanoj ‘gluhoj sobi’, gdje se nadao čuti potpunu tišinu i umjesto toga čuo šum vlastitog tijela. Treća je djelomično izmišljena (kolažirana iz različitih intervjua) ispovijest Neila Armstronga o boravku na Mjesecu kao najtišem mjestu koje je čovjek ikad posjetio.

*”The Moon shall never take my Voice”, HD video, 19’16”, 2010.

“The Age of Happiness” inspiriran je neobičnim utopijskim projektom ruskog skladatelja Aleksandra Skrjabina. Njegov Mysterium opisan je kao sinestetska predstava koja bi, osim na sluh, igrala i na osjete mirisa i dodira publike. Trebao se odigrati u podnožju Himalaja, trajao bi sedam dana i završio ‘krajem svijeta’ u kojem bi se ne samo svi sudionici već i cijela rasa transformirala u ‘viša bića’. Iako se na nju oslanja, Damir Očko u svom radu nije izravno rekonstruirao Skrjabinovu ideju, ali je stvorio dojmljiv zvučni i vizualni pejzaž koji na vrhuncu eksplodira u titrajima stroboskopskog svjetla i nestaje u mraku i ledenim tonovima staklene harmonike.

Apokalipsa? Samo film. Pitali smo i Damira Očka.

Ovi radovi predstavljeni su u kino uvjetima. Jesu li ispočetka mišljeni za takvo predstavljanje, i izlažeš li ih i na druge načine?

U različitim situacijama i izložbenim prostorima oba su filma predstavljana na različite načine. Kad radimo u manjim prostorima, potrebno je sagraditi određenu konstrukciju ili gluhu sobu, no u Jedinstvu je velika projekcija bila sasvim logičan izbor. Inače, kod nekih radova, kao što je “The Moon Shall Never Take My Voice“, važna je fizička relacija između posjetitelja i projekcije. U trenutku kad se protagonistica prvi put pojavi na platnu, njena pojava trebala bi izranjati iz mraka u ljudskoj veličini.

*”The Moon shall never take my Voice”, HD video, 19’16”, 2010.

Barem što se tiče videa, nemaš neku pretjerano veliku produkciju, iako na periferiji većine novijih projekata paralelno nastaju i instalacije i crteži. Odgovara li ti takav spori tempo ili je riječ o okolnostima?

Moja produkcija je otprilike jedan rad godišnje. Ne mogu reći da sama realizacija radova oduzima puno vremena, jer snimanje obično traje nekoliko dana, a montiranje tri ili četiri tjedna, ali samo organiziranje i predprodukcija često traju puno duže. Vjerojatno bih bio brži da radim s većim budžetima, ali ovakav tempo mi zapravo i odgovara.

Rad The Age of Happiness nastao je u sklopu boravka na Akademiji Schloss Solitude, uz suradnju i sudjelovanje mnogih drugih studenata koji su bili tamo. U kojoj mjeri ga je odredila ta suradnja?

To je općenito bio dobro iskustvo. Godinu dana imaš potpuni mir, dobar novac za produkciju i veliki radni prostor. Svi ljudi s kojima razgovaraš imaju svoje vlastite projekte, i posve je prirodno da jedni drugima uskačemo pomoći bez nekog posebnog dogovora. Taj je residency malo i izoliran, budući da je 20 minuta udaljen od samog Stuttgarta, pa umjetnici koji se tamo nađu s vremenom postaju jedna velika obitelj. U mom slučaju možda se pomalo radi i o balkanskom mentalitetu – kad sam radio u Zagrebu nastojao sam u projekte uključiti sve svoje prijatelje.

*Damir Očko pred projekcijom rada “The Age of Happiness” u Pogonu Jedinstvo

Raniji video radovi “The End of the World” i “The Boy With A Magic Horn” bili su vezani uz kontekste u kojima su nastajali. U prvom si posudio nešto od ambijenta Tirane, dok ti je u drugom nedovršena arhitektura Sveučilišne bolnice u Zagrebu poslužila kao scenografija. Oba, naravno, sa sobom ispod površine nose i ponešto od lokalnih konteksta. Da li bi rekao da u novijim radovima to izostaje, i zašto?

Htio sam se maknuti od lokalnog, ali i općenito od konceptualnog konteksta. U slučaju “The Age of Happiness” inspirirao me Skrjabinov projekt Mysteriuma, o kojem se danas vrlo malo toga zna. Marcella Lista, teoretičarka koja radi za Louvre, napisala je podeblji esej o tom projektu, ali malo je informacija danas dostupno i mnogi stari utopijski projekti vezani uz glazbu kao da i dalje stoje po ladicama i arhivima. Mysterium je zaista luđački koncept. Skrjabin je pripremao sedmodnevni performans na Himalaji s glazbom na bizarnim instrumentima koje je sam konstruirao, a vrhunac mi je trebao biti svojevrsna apokalipsa u kojoj će se ljudi transformirati u viša bića. Skrjabin je svemu tome potpuno ozbiljno pristupio te je čak kupio i zemljište na Himalaji, radio je punih 12 godina, ali ga nije uspio dovršiti. Mene je fascinirao njegov luđački žar, i upravo sam se tim žarom bavio u filmu. Naime, kad govorimo o utopijama, nije riječ o tome da su one izgubljene, nego je izgubljen onaj žar koji ih je zamišljao i stvarao. Izgubljeno je strastveno vjerovanje da glazba, npr. može promijeniti čitavu ljudsku rasu. Skrjabinova snažna vizija potječe s kraja romantizima i gasi se s početkom 1. svjetskog rata. Upravo sam razgovarao s jednom teoretičarkom katastrofe koja tvrdi kako su do početka dvadesetog stoljeća sve verzije apokalipse njen početak vidjele u prirodi. Nakon svjetskih ratova dolazi do obrata, i čovjek postaje pokretačem apokalipse. Taj pomak u percepciji odrazio se na umjetnost i na glazbu. Kod Skrjabina me fascinira i trud koji je uložio u konstruiranje instrumenata koji bi pokretali tu alkemijsku reakciju, i točno se može pratiti njihov razvoj kroz njegove teorije o sinesteziji, bojama i ljudskim emocijama.

Svi radovi koje smo spomenuli kao osnovu imaju jedan ili više povezanih narativa, a njih posuđuješ iz mitologije, utopijskih ideja, povijesti glazbe i raznih drugih izvora. Kako ih biraš i što te u njima najviše inspirira?

Ne biram svjesno. Na primjer, Mahlerova “Deseta nedovršena simfonija” godinama me proganja i stalno pokušavam napraviti nešto s njom. Pristupi se također mijenjaju. Puno mi je lakše govoriti o nekoj utopiji kroz slojeve najlonskih i kartonskih scenografija, jer tada osjećam da imam čvrsto tlo pod nogama dok razmišljam o njoj. Kad sam razmišljao o Skrjabinu, nisam si postavljao pitanje ima li to smisla, nego sam odmah pokušao složiti model, koji će biti promašen u samom startu. Narativ mi je uvijek užasno važan, jer je povezan i sa zanimanjem za dimenziju vremena. Tek kad sam počeo raditi s videom (iako sve te nove radove nazivam filmovima zbog njihove kinematske kvalitete) osjetio sam da imam punu kontrolu nad narativom i vremenom od početka do kraja.

*”The Age of Happiness”, HD video, 15’22”, 2010.

Koja su ti uporišta u prenošenju tih priča u medij videa?

Uvijek me zanimalo pitanje kako se narativ prenosi glazbom. Čak i slušajući glazbu svjestan si da slušaš neki narativ, da se nešto tu događa, iako nikad ne možeš dobiti cijelu jasnu sliku. U svojim filmovima obično nemam riječi, osim tu i tamo neku poetsku rečenicu, ali kad ih izlažem u galeriji nastojim da sam narativ ‘izađe’ iz filma, barem na način da se otisnu neki tekstovi i da se ljudima ponudi dodatno uporište zato što znam koliko je meni ponekad teško ući u nečiju glazbenu misao do kraja.

Jedini takav element na ovoj izložbi je otisnuta ‘partitura’ tri priče iz “The Moon Shall Never Take My Voice”, no tijekom same produkcije nastajao je i niz drugih objekata koji bi bili izloživi, uključujući skulpture kakve imaš u “The Age of Happiness”. Kakvu one ulogu imaju u video radovima, i zašto ih ne izlažeš izvan njih?

Imaju jako veliku ulogu, ali imam osjećaj da bi ih demistificirao kada bih ih izložio. Počeo sam izlagati i crteže, koje nikad nisam izlagao u Hrvatskoj, ali su dobili svoje mjesto kao proširenje ‘prostora filma’. Tipografski editirani tekst za The Moon… zapravo je modificirani transkript partiture koju je protagonistica u njemu ‘otpjevala’ rukama. Koreografija je zasnovana na jeziku gluhonijemih i svatko tko ga razumije i dalje će jasno ‘čuti’ tekst, ali neke od pokreta namjerno sam dao razvući do krajnosti. Kad usporediš partituru i izvedbu, vidi se da pokret odgovara tekstu i na način da su pojedine riječi tiskane drugim fontom u drugoj veličini. Počevši od šezdesetih ima puno eksperimenata sa zapisivanjem glazbe i teksta, posebno za vokalnu glazbu. U ovom je slučaju glas izvođačice zamijenjen njenim pokretima.

Glazba je u središtu svih tvojih video radova, vrlo se često referiraš na glazbu govoreći o njima. Objasni zašto.

Ne znam reći, možda tu iz mene progovara latentni skladatelj. Našao sam poziciju u kojoj sam sretan, jer zbilja nemam potrebe skladati za orkestar ili učiti svirati klarinet. Osim toga, glazba puno znači u organizaciji vremena u videu, odnosno filmu. Nikad ne počinjem snimati s gotovim scenarijem, a pravi posao počinje u trenutku kad se nađem u sobi za montažu. Taj dio je simultano skladanje slike i zvuka. Za The Moon… je velika većina zvuka unaprijed bila napisana i snimljena, a radio sam ga zajedno s američkim skladateljem Alexanderom Sigmanom, koji je za mene napravio različite sampleove – od škripanja noktiju po mehanici klavira do sviranja harmonike propuštanjem zraka. Svi instrumenti u The Moon… su akustični instrumenti, a zvuk je naknadno malo modificiran. Nešto što na kraju može zvučati kao elektronska glazba iz filmova Tarkovskog, na primjer, je elektronički modificiran zvuk sitara. Imam vrlo jasnu ideju kako bi glazba trebala funkcionirati i taj dio nikad ne bih mogao prepustiti nekom drugom.

“The Age of Happiness” završava Mozartom, ali on je tako utopljen u zvučni pejzaž rada ga nije lako izdvojiti. Postoji li poseban razlog zašto si odabrao tu skladbu?

U ovom mi je slučaju puno važniji poticaj bio Franz Mesmer nego sam Mozart. Mesmer je još jedan ludi pseudo-znanstvenik koji se bavio raznim bizarnim teorijama, životinjskim magnetizmom i hipnozom. U hipnotičkim seansama koristio je staklenu harmoniku, inače izum Benjamina Franklina. Uglavnom, Mozart je tu skladbu napisao za Mesmera, i riječ je o jedinoj njegovoj originalnoj skladbi pisanoj za staklenu harmoniku. Stavio sam je na kraj filma upravo zbog veze s Mesmerom, eksperimentima s percepcijom i ludim, vizionarskim teorijama. Naime, u ovom filmu zanimalo me i kako slušni osjet restrukturira našu svijest, što je naglašeno time da protagonisti ne mogu vidjeti, nego slušaju.

*”The Age of Happiness”, HD video, 15’22”, 2010.

Protagoniste svojih videa zapravo često zakidaš u osjetima, ili u kretanju, ili na neki treći način. U The Moon… je čak i publika u nekom smislu zakinuta, jer čuje i vidi, ali ne razumije bez teksta koji u mraku ionako ne može pročitati.

U The Moon… tvoja su osjetila suspregnuta, to je točno. No, druga su više otvorena prema radu, i stresti ćete se, na primjer, kad udari bubanj. Cijela bit tog filma je u tome na koji način on ‘fizički’ djeluje na posjetitelja. Protagonisti u “The Age of Happiness” su slijepi jer me zanimao koncept aktivnog slušanja, a ne gledanja, tog cijelog drugog svijeta koji postoji onkraj prekrasnih slika i zlatnih instrumenata. Uvijek sam likove tretirao kao skulpture, u smislu da sam im određena svojstva oduzimao, a druga naglašavao, jer su bila bitna za narativ.

Iako zapravo koristiš video, u načinu na koji ga koristiš u nekim se segmentima približavaš ‘apsolutnom filmu’.

Važno mi je da se osjeti ‘gustoća’ filma, da ga se doživi kao nešto što nam se fizički, zvučno i slikovno približava. Sjedeći u dvorani većinu vremena zapravo gledamo mrak između frame-ova, slično kao u posljednjoj sekvenci “The Age of Happiness” snimanoj pod stroboskopskim svjetlima. Mrak nagriza sliku i onda sve nestaje.

*”The Age of Happiness”, HD video, 15’22”, 2010.

Marko Golub