Arhitektura socijalizma kao vizija modernog emancipiranog društva

U zagrebačkoj galeriji Vladimira Nazora nedavno je otvorena izložba Deserted utopia (Napuštena utopija), vizualne umjetnice Tanje Deman i beogradske arhitektice Vesne Jovanović. Riječ je projektu koji promišlja arhitekturu socijalizma kroz dekontekstualiziranu novu stvarnost, simulaciju – nizom  kolaža, light-boxova i zajedničkom knjigom, pokušavajući im stvoriti novu namjenu. Prikazi spomenika i arhitekture Istočnog bloka, nastalih u razdoblju od 1953. do 1989., jukstapozicioniraju se uz idilične fotografije turista, modela iz revija, generirajući okruženje koje percipiramo kao distopiju. Rad se referira na način na koji se suvremeno društvo bavi svojom arhitektonskom ostavštinom, bilo da ga negira ili briše iz sjećanja, nudeći mu novu namjenu.

S mladom splitskom umjetnicom Tanjom Deman razgovarali smo o izložbi i njezinu radu. Tanja Deman trenutačno je na poslijediplomskom studiju iz digitalne fotografije i videa u Rotterdamu, autorica je niza site-specific projekata i svjetlosnih instalacija koji propituju ljudsku percepciju; bavi se iščitavanjem urbanog prostora i arhitekture. Dobitnica je Rektorove nagrade, nagrade Akademije likovnih umjetnosti i T-HT-ove nagrade publike, a njezin rad „No 222“ nalazi se u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Zajednička izložba „Deserted utopia“ ostvarena u koautorstvu s arhitekticom Vesnom Jovanović korespondira s nedavno održanom konferencijom „Nedovršene modernizacije“. Dakle, riječ je o modernističkoj arhitektonskoj ostavštini koja je postala ključni i gorući problem postsocijalističkog tranzicijskog društva. Zašto je baš modernizam u središtu vašeg interesa? Koje su to odlike koje ga čine toliko vrijednim revaloriziranja i proučavanja?

U središtu našeg interesa je modernizam Istočne Europe, odnosno eksperimentalna arhitektura regije ostvarena u doba socijalizma. U projekt smo uključile i narodnooslobodilačke spomenike bivše Jugoslavije, jer su mnogi od njih svojom veličinom i dizajnom na granici prelaska iz skulpture u arhitekturu.

Važno je spomenuti da se prvenstveno bavimo reprezentativnim objektima javne namjene koje je financirala država i  koji su služili za stvaranje identiteta novog modernog socijalističkog društva.

Nerijetko je riječ o zgradama koje su izgrađene ispred svog vremena, u nadi da će društvo dostići ideale i vizije koje su bile implementirane unutar njih, tj. ono što je trebalo predstaviti novi društveni poredak. Građevine koje smo uzeli u obzir pripadaju internacionalnom stilu i mnoge su fizički artikulirane strukture i autentični eksperimenti, koji imaju snažan psihološki utjecaj na okolinu u kojoj se nalaze.

Arhitektura istočne Europe iz doba socijalizma danas predstavlja nelagodno nasljedstvo s kojim se postsocijalističko društvo pokušava nositi, u nekim je slučajevima pokušava izbrisati, te je na pragu da je pokuša shvatiti i valorizirati. No, htjelo naše društvo danas to nasljedstvo ili ne, ono je definitivno naše povijesno iskustvo.  Prije nego što ga pustimo da propadne, čini se da možda ne bi bilo loše ponešto naučiti iz tog nasljedstva i vidjeti kakvu kulturnu korist možemo dobiti njihovom reinterpretacijom. U protivnom brišemo 40 godina svoje povijesti i mogućnosti spoznaje, što se ne čini baš mudrim potezom.

Koliko smatrate bitnim osvještavanje javnosti za problem modernističke arhitekture i tko bi trebao preuzeti odgovornost nad napuštenim, često devastiranim spomenicima i arhitekturom socijalizma? ( Sjetimo se samo Bakićeva spomenika na Petrovoj gori.)

Mislim da nije samo važno osvještavanje javnosti o problemima te modernističke arhitekture, nego je bitnije javnost osvijestiti o njenim vrijednostima. Iskreno, zašto bi se netko zanimao za njezine probleme ako nije svjestan/na njihove kulturne vrijednosti?

Kad je riječ o odgovornosti, trebali bi je preuzeti vlasnici, što je, ako se ne varam, još uvijek kod nas država, i naravno konzervatori koji bi se trebali aktivnije pobrinuti za njih. No, osvještavanje i državne aparature i društva o njihovim vrijednostima trebali bi preuzeti ljudi iz područja kulture i umjetnosti, jer to nasljedstvo pripada tom području. To je prvi krug ljudi koji može prenijeti vrijednosti tog nasljedstva budućim generacijama referirajući se na njega, reinterpretirajući ga i aktivirajući ga kroz razne nove sadržaje.

Tvoji kolaži i fotomontaže pokazuju dekontekstualizirane socijalističke objekte, smještene u „vrli novi svijet“ konzumerizma, utopiju novog doba. Koliko je proučavanje i dokumentiranje prošlosti i konteksta regije bilo bitno za stvaranje ovog projekta, u kojem je smjeru teklo istraživanje?

Proučavanje razdoblja od 1945. do 1990. po raznim sferama bilo nam je ključno za ovaj projekt. Iskreno, taj dio nam je bio možda važniji od same proizvodnje objekata za izložbu. Toliko je bilo rupa u našem znanju o tom razdoblju i gotovo ničega od raspoložive literature na temu spomenute arhitekture. Istraživanje smo počele popisivanjem i prikupljanjem što više dokumentacije o arhitektonskim objekatima iz ovog doba i regija. U želji za shvaćanjem ideja koje se nalaze iza samih zgrada, krenule smo u proučavanje stila života toga razdoblja, ideologija, te političkih, kulturnih i ekonomskih odnosa i razmjena među zemljama istočne Europe, kao i njihovih odnosa s ostatkom svijeta. Većinom su utjecaji dolazili izvan spomenute regije, a unutar nje je bilo malo razmjene i komunikacije, slično današnjoj situaciji. Zapravo, bavile smo se skupinom zemalja sa sličnom povijesti, ali koje nikada nisu funkcionirale kao cjelina.

Na kraju smo se odlučile za dekontekstualiziranje arhitektonskih objekata u  prostor utopije, u mjesto zanosa i svijetle budućnosti emancipiranog modernog socijalističkog društva kao mjesta koje se tako žarko priželjkivalo.

U svojim radovim dosta često propitujete arhitekturu, i to osobito ideju grada. Često je u njima utjelovljena ideja „nelagode“ i pomalo apokaliptične atmosfere. Grad modernizma bio je sinonim te nelagode, a koliko je ona prisutna u suvremenim megalopolisima koji su danas koncentracije kapitala?

Modernističkim gradom bavim se kroz njegove ideje i vizije, kroz naš odnos i emotivno doživljavanje te ostavštine, na koji način ona danas funkcionira i koliko su prvotne ideje u raskoraku s izgrađenim urbanim tkivom.

Jaz željenog i realiziranog stvara određene tenzije u prostoru. Pokušaj osvještavanja i iščitavanja tih tenzija izrazito mi je intrigantan.

Kad je riječ o nelagodi suvremenog megalopolisa, njome sam se bavila unutar interaktivne zvučno-laserske instalacije Mjesto boravka. I tu mi je bila u fokusu frenetična atmosfera današnjeg urbanog pejzaža, te kontrola i nadzor tog prostora. S druge strane, nelagoda kojom se bavim unutar modernističkog grada, npr. u seriji radova Fernweh, proizlazi iz tišine velikih otvorenih prostora prirode i zgrada koje ju pokušavaju pokoriti, tj. grada koji izmiče mjerilu čovjeka.

Završili ste kiparstvo, međutim većina vaših radova za medij koristi ili fotografiju (fotomanipulaciju) ili  posve neopipljivu materiju-svjetlost. Koliko je svjetlost teško/teže oblikovati, „ukrotiti“, za razliku od nekih tradicionalnijih kiparskih materijala? Koja je uloga svjetlosti u vašem radu?

Zadnjih pet godina svjetlost i prostor igraju važnu ulogu u mojim radovima, pri čemu svjetlost primarno koristim za stvaranje atmosfere koja je za mene jako važan dio samoga rada, ali i za modeliranja izložbenog prostora unutar kojeg prezentiram rad. Zapravo, ona je medij kojim mogu lako i dosta direktno komunicirati na emocionalnoj razini s publikom.

Koliko u svome radu koristite kompjutorske softvere i koliko oni pridonose konačnom rezultatu stvaranja generičkih prostora?

Kompjutorske softvere koristim kao alate koji mi olakšavaju posao, tj. dovode me do cilja, ali ne gajim neko posebno oduševljenje njima i ne osjećam da igraju značajnu ulogu u mojoj estetici. Kada bih koristila analognu fotografiju, estetika bi se djelomično promijenila, dobila bi na toplini i mekoći, što mi je privlačno u radovima drugih umjetnika. U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o upuštanju u nju, no znam da će ona biti provučena kroz digitalni medij. Ipak, taj odnos je pun potencijala i čini mi se zanimljivim, kreativnim prostorom.

Trenutačno ste na postdiplomskom studiju u Rotterdamu. Kakve prilike imaju umjetnici u inozemstvu u odnosu na Hrvatsku?

Glavna razlika između zapadne Europe i Hrvatske je postojanje tržišta umjetnina, tj. komercijalnog galerijskog sustava. Mogućnost da umjetnici imaju vrlo jasne i uređene kanale preko kojih mogu živjeti od svog umjetničkog rada, bez dodatnih poslova sa strane, velika je prednost.

Naravno, direktan pristup jednom internacionalnom umjetničkom krugu kroz koji cirkuliraju ljudi iz različitih svjetova, s različitim svjetonazorima, edukacijama i interesima, svakako je inspirativna sredina za razmjenu ideja i stvaranje.

S druge strane, često mi se čini da su umjetnici u Nizozemskoj poprilično razmaženi mogućnostima koje su im servirane.

Izložbu „Deserted utopia“ možete pogledati u galeriji Vladimira Nazora do 25. studenoga, a više o umjetnici pogledajte ovdje.