Crna rupa u Tate Modernu
U velikom ulaznom praznom prostoru londonskog Tate Moderna, takozvanoj turbinskoj dvorani, svake godine jedan poznati umjetnik dobije priliku napraviti svoju instalaciju. Među dosadašnjih devet instalacija bilo je raspuknutog betona kolumbijske skulptorice Doris Salcedo (2007.), kada je pod Tatea bio podijeljen 167 metara dugom raspuklinom koja je predstavljala granicu između imigranata iz nerazvijenih zemalja i Zapadnog svijeta u kojemu su se našli, zatim velikih tobogana Carstena Höllera (2006.), po čijem će se toboganu, posebno napravljenom za tu instituciju, posjetitelji moći spuštati i u novom Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, i intenzivne svjetlosne instalacije Olafura Eliassona nazvane ”The Weather Project” (2003.), koja je proglašena do sada najuspjelijom.
*Dominique Gonzalez Foerster 2008 *Carsten Höller: Test Site 2006
*Doris Salcedo: Shibboleth: Shibboleth 2007. * Anish Kapoor: Marsyas 2002.
*Rachel Whiteread: EMBANKMENT 2005. *Olafur Eliasson: The Weather Project 2003.
No, poljski umjetnik Miroslaw Balka svojim jednostavnim projektom jako dobro parira Eliassonu, služeći se sasvim oprečnim sredstvima. Balkina je instalacija ‘How It Is’ deseta po redu i otvorena je prošlog tjedna, 13. listopada.
Kada se ulazi na glavni ulaz u Tate pogleda se zaustavlja na ogromnom, tamnom, zatvorenom čeličnom boksu, koji je nešto više od dva metra podignut od poda pa se pod njim može hodati. S prednje strane je boks otvoren i do ulaza u njega vodi rampa, a ulazeći u njega posjetitelji ulaze u tamu u kojoj se nesigurno kreću ne znajući što ih u mraku čeka. No, ne čeka ih ništa, samo mrak i tišina crne kutije. I što sad, prazna čelična kutija na koju se potrošila gomila novaca, komentirali su posjetitelji dan nakon otvorenja. Balkin rad sigurno je najjednostavniji od svih atrakcija koje su do sada okupirale turbinsku dvoranu, ali unatoč tome što proizvodi nelagodu dezorijentiranosti i bespomoćnosti, nudi i ugodan osjećaj odmora od vizualno zasićenog Tatea. Kako je inače taj ulazni hol ispunjen gomilom posjetitelja, bukom i gužvom, Balka je stvorio prostor koji je tome antipod i prisilio posjetitelje da se usredotoče na elementarno snalaženje u nepoznatom okruženju i dao im priliku da se – ako se uspiju opustiti u toj donekle neugodnoj situaciji – očite od svih zvukova i slika koje ih bombardiraju. I još im je pokvario omiljeni užitak fotografiranja jer u takvom crnilu fotografije nemaju smisla. Nisu baš svi oduševljeni njegovim konceptom, pogotovo ne posjetitelj koji je udario glavom na kraju boksa, ne vidjevši čemu se približava. Oko toga se bespotrebno stvorila priča koja je narasla do moguće tužbe protiv Tatea, iako je uz malu dozu opreza kretanje unutar boksa sasvim bezopasno.
Balka je svojim radom uspostavio svojevrsni dijalog s Eliassonovim žutim blještavilom – tamo gdje je Eliasson upotrijebio svjetlo u otvorenom prostoru, Balka je posegnuo za tamom u zatvorenoj kutiji.
Kritičari će zasigurno povezivati Balkin rad za Tate s njegovim prijašnjim radovima koji se referiraju na holokaust. Crni boks je laka asocijativna meta za vagone u kojima su Židovi prevožen u koncentracijske kampove, ali ima dovoljno uporišta i bez tih dodatnih slojeva značenja.
Miroslaw Balka je rođen u Poljskoj 1958. godine i živi u gradiću pored Varšave u kojemu je odrastao. Čak 75 posto njegovih sugrađana je bilo deportirano u kampove za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je on to saznao – kako kaže – tek nakon pada komunizma 1989. godine. Osjećajući krivnju zbog neznanja, mnoge je radove posvetio očuvanju memorije na te događaje. Njegove su skulpture, instalacije i video radovi u postavu mnogih svjetskih muzeja.
Instalacija u Tate se može razgledati do 5. travnja 2010. godine
U videu, prigodnog naziva, pogledajte BBC ov prilog o instalaciji
httpv://www.youtube.com/watch?v=kizxMMxfhXY
Više o instalaciji pogledaj ovdje
