Enciklopedijska Venecija

U subotu, 01. lipnja, svečano je dodjelom nagrada otvoren 55. međunarodni Venecijanski bijenale likovnih umjetnosti. Ovogodišnje dobitnice Zlatnog lava za životno djelo dvije su umjetnice – Maria Lassing (1919.,Austrija) i Marisa Merz (1926., Italija) koje su svojim izuzetnim radom dale značajan doprinos suvremenoj umjetnosti. Ovakav odabir nagrada predstavlja pokušaj ispravljanja povijesnih grešaka i neodoljivo podsjeća na veliku kiparicu Louise Bourgeois koja je istu nagradu dobila 1999. godine, tek u 88. godini života.

1_Marisa Merz

Marisa Merz, Postav izložbe u Arsenalima, Foto: Francesco Galli, Courtesy of la Biennale di Venezia

Najboljim nacionalnim paviljonom ove godine proglašen je paviljon Angole s izložbom fotografija Edsona Chagasa pod nazivom Luanda, enciklopedijski grad. Angola je premijerno na bijenalu likovnih umjetnosti, ali kustosi rad potpisuje kolektiv Beyond Entropy koji je prošle godine bio autor Angolskog predstavljanja na bijenalu arhitekture.

Tino Sehgal (1976., Velika Britanija) dobitnik je Zlatnog lava za performans u kojem nekolicina sudionika proizvodi različite melodije u određenom ritmu, istovremeno se krećući po podu izložbene prostorije. Nagrada je dodatno zanimljiva jer je Seghal ove godine nominiran i za prestižnu Turnerovu nagradu za performans koji je 2012. izveden u Tate Turbine Hallu.

2_tino_sehgal

U prvom planu Tino Sehgal, Postav izložbe u Centralnom paviljonu, Foto: Tomislav Šmider

Naziv ovogodišnje središnje izložbe Enciklopedijska palača jasno ocrtava namjeru kustosa Massimiliana Gionija koji „istražuje želju da se vidi i sazna sve: to je izložba o opsesijama i o transformativnoj snazi imaginacije“. Kroz radove više od 150 autora Gioni strukturira svojevrsni privremeni muzej koji proučava različite načine vizualne organizacije znanja i oblikovanja iskustva. U svom odabiru Gioni se ne odlučuje isključivo za vizualne umjetnike, već i sam, sukladno temi, zauzima enciklopedijski pristup. Radovi „profesionalnih“ umjetnika se izmjenjuju s onima koji nisu nastali s namjerom da budu umjetnička djela, već su vizualna reprezentacija drugačije aktivnosti: primjerice dijagrami s predavanja Rudolfa Steinera iz 1923. godine ili Crvena knjiga Carla Gustava Junga koja i otvara postav u centralnom paviljonu u Giardinima. Paralelno, izložbu u Arsenalima otvara arhitektonski model Enciklopedijske palače po kojoj Gioni i naziva izložbu. Riječ je o imaginarnom muzeju cjelokupnog svjetskog znanja koji je Marino Auriti, umirovljeni auto mehaničar, patentirao u SAD-u 1955. godine. Na izložbi su predstavljeni i mnogobrojni radovi nastali iz potrebe za vizualizacijom apstraktnih koncepata i nadnaravnih iskustava. Tako su u centralnom paviljonu izložena platna Augustina Lesagea kojima simbolički nastoji interpretirati svijet, kao i nacrti tarot karata Aleister Crowleya i Friede Harris.

3_Marino Auriti

 Marino Auriti, Enciklopedijska palača svijeta, ca. 1950s, Foto: Francesco Galli, Courtesy of la Biennale di Venezia

Zbirke, katalozi i taksonomije temeljni su princip prisutan u mnogim radovima. Oliver Croy i Oliver Elser predstavljaju kolaborativni rad pod nazivom 387 kuća Petera Fritza (1916.- 1992.), činovnika osiguravajućeg društva iz Beča, 1993.- 2008. Riječ je o zbirci modela minijaturnih građevina koje je Croy 1993. pronašao u Beču, a 200. zajedno s Elserom pokrenuo istraživački projekt. Posebno je zanimljiv i rad talijanske umjetnice Linde Fregni Nagler pod nazivom Skrivena majka (2006. – 2013.), svojevrsni fotografski ready-made koji je izložen u Arsenalima u dijelu kustoskog projekta američke umjetnice Cindy Sherman. Izloženo je gotovo tisuću portretnih fotografija djece nastalih tijekom 19. stoljeća, na kojima je lik majke na različite načine skriven. Jedna od neobičnijih zbirki predstavljenih u centralnom paviljonu zasigurno je zbirka geoda francuskog pisca Roger Cailloisa koji geologiju povezuje s misticizmom. Upravo navedene dionice izložbe mjesta su na kojima je najvidljivija Gionijeva namjera da evocira kabinete čudesa 16. i 17. stoljeća. Eklektične kombinacije prirodnih, civilizacijskih i umjetničkih artefakata ukazuju asocijativni način razmišljanja, u osnovi vrlo blizak današnjem vremenu.

4_Oliver Croy e Oliver Elser

Oliver Croy and Oliver Elser, 387 kuća Petera Fritza (1916–1992), djelatnika osiguravajućeg društva iz Beča, 1993–2008, Foto: Francesco Galli, Courtesy of la Biennale di Venezia

5_Linda Fregni Nagler

Linda Fregni Nagler, Skrivena majka, 2006–13, Foto: Francesco Galli, Courtesy of la Biennale di Venezia

U središnjem dijelu centralnog paviljona postavljen je rad Petera Fischlija i Davida Weissa pod nazivom Plötzlich diese Übersicht [Iznenada ovaj pregled] (1981. – 2012.). Preko stotinu glinenih skulpturica na vrlo inteligentan način pun humora opisuju osobno viđenje povijesti svijeta kroz značajne i potpuno periferne momente. Šetnjom kroz postav se uz figuricu doktora Alberta Hofmanna koji se biciklom vraća kući nakon što je prvi put konzumirao LSD može naći i skupina krumpira koji se pitaju kako su stigli do Europe i sl. Umjetnički svijet Fischli i Weissa na nepretenciozan način jednostavno opisuje svu raznolikost i zanimljivost svijeta, a time i sažima osnovnu potku kustoskog koncepta.

6_Peter Fischli and David Weiss

Peter Fischli i David Weiss, Iznenada ovaj pregled, 1981.- 2012.,Foto: Francesco Galli, Courtesy of la Biennale di Venezia

Najveći problem Gionijeve izložbe predstavlja na trenutke predominantna kustoska koncepcija koja zanemaruje aspekte radova koji se u potpunosti ne uklapaju u sam koncept, a s druge strane daje previše prostora radovima čija je funkcija isključivo ilustrativna. No ipak, to je izložba koja donosi veliki broj kvalitetnih umjetničkih radova i zanimljivih koncepata, a u odnosu na prethodnih nekoliko bijenala, predstavlja iskorak u smislu neopterećenosti velikim gestama i političkim angažmanom. Taj je dio suvremene umjetničke prakse ipak prepušten nacionalnim paviljonima.

7_anri­_sala

Anri Sala, Ravel Ravel Unravel, 2013, Francuski paviljon, Foto: Marc Domage

Nacionalni paviljoni koji tradicionalno privlače najviše pažnje, njemački i francuski, ove su godine zamijenili lokacije. Vrlo banalan politički potez bez značajnog umjetničkog opravdanja dodatno je naglašen selekcijom njemačke kustosice Susanne Gaensheimer koja odabirom internacionalnih umjetnika s izrazitim političkim angažmanom (Romuald Karmakaar, Santu Mofokeng, Dayanita Singh i Ai Weiwei) forsira otvorenost Njemačke svjetskim utjecajima i neinzistiranje na nacionalnom. U francuskom paviljonu predstavljen je rad Anrija Sale pod nazivom Ravel Ravel Unravel (2013.). Zanimljiv filmski triptih se bazira na interpretaciji Ravelovog koncerta za lijevu ruku u D-duru, kojim Sala nastavlja s praksom istraživanja odnosa zvuka i prostora. Ovogodišnji predstavnik Velike Britanije Jeremy Deller postavio je vjerojatno najzanimljiviji od velikih paviljona. Izložbu pod nazivom English Magic temelji na događajima iz britanske kulturne i političke povijesti koje isprepliće s imaginarnim projekcijama u budućnosti. Deller gradi gotovo psihodelični narativ u kojem posjetitelj u jednom momentu promatra sjekire iz razdoblja neolitika, da bi se u susjednoj prostoriji našao pred muralom uskrsnulog Williama Morrisa koji uništava jahtu Romana Abramoviča (referenca na prošli bijenale kada je Abramovičeva jahta ometala normalan protok ljudi ispred Giardina). Od ostalih nacionalnih paviljona u Giardinima Rumunjski zasigurno zaslužuje pažnju. Projekt Alexandre Pirici i Manuela Pelmusa pod nazivom Nematerijalna povijest Venecijanskog bijenala na inventivan način priča povijest prethodnih bijenala samo tijelima nekolicine performera.

8_Jeremy Deller

Jeremy Deller, We Sit Starving Amidst our Gold, 2013., Foto: Cristiano Corte, Courtesy of British Council

Hrvatska se ove godine predstavila izložbom radova Kate Mijatović pod nazivom Između neba i zemlje. Na izložbi je predstavljena nekolicina radova čiju okosnicu čini projekt Arhiv snova, te video dokumentacija prethodnih performansa, među ostalim i performans Nesvjesno: Canal Grande koji je umjetnica izvela na samom bijenalu.

9_kata_mijatovic

Kata Mijatović, Postav hrvatskog paviljona, Foto: Tomislav Šmider

Venecijanski bijenale ostaje otvoren do 24. studenog 2013.

Jasminka Babić