Fotografija me tjera da se krećem

Upoznali su se u prenakrcanom vlaku na relaciji Zagreb-Daruvar. Njemu, već iskusnom fotografu, svidjela se mlada i zgodna studentica ekonomije. Zamolio ju je da mu pričuva opremu dok se on progura u vlak, i da mu je zatim doda preko prozora, zauzvrat joj je čuvao mjesto. Bilo je to u poratnu jesen, 1947. godine. Njoj je bilo 20 godine, njemu 34. Oboje su rodom iz Daruvara, no žive u Zagrebu. Tada, taj prvi dan poznanstva, nisu puno razgovarali. No, bila je to ljubav na prvi pogled. I od tada se, slijedećih 39 godina, sve do njegove smrti nisu rastajali gotovo niti jednog dana. Fotografijom se počela baviti i ona, ekomomija je ostala u drugom planu. Zajedno su odlazili na sva snimanja.

1111
Slavka i Milan Pavić najjači su fotografski par u povijesti hrvatske fotografije. No, dok je njegov opus više manje obrađen, kroz monografiju Josipa Depola pa nadalje, njezin je rad do skupne izložbe hrvatskih fotografa u Francuskoj u odabiru kustosa Marije Tonković i Petera Knappa široj javnosti ostao skoro pa nepoznat.

Sada, napokon, gotovo na pragu devedesetih ova fotografkinja dobiva svoju punu valorizaciju, pa i samostalne izložbe. U Muzeju grada Zagreba čak je dva mjeseca – od 15. travnja do 15. lipnja – bila otvorena velika izložba Slavke Pavić, čime su se prvi puta na jednom mjestu pokazao sav njezin fotografski opus.
Nešto ranije, 6. travnja u samoborskoj galeriji Lang, povjesničar umjetnosti Želimir Koščević izložio je svoje viđenje dijela opusa Slavke Pavić. A do kraja godine izaći će i knjiga o ovoj fotografkinji koju za Hrvatski fotosavez piše Branka Hlevnjak.

6
Fotografije Slavke Pavić, jednako su precizno definirale duh vremena poput onih Toše Dabca ili njezina supruga Milana. Iako tek sada dobivaju ono priznanje koju su odavno trebale dobiti, ona sama skromna je po tom pitanju. „Ma, njima je zanimljivo što je meni skoro devedeset godina, a još fotografiram“, šali se.

Jedna je od osnivačica ženskog ogranka Fotokluba Zagreb. Uskoro će navršiti 87 godina. Sjeća se svega. I danas snima. Skromna je, svoju ulogu ne veliča, no ne skriva ponos dok pokazuje najnovije prizore koje bilježi po zagrebačkim ulicama. Svoju vitalnost, priča, duguje upravo fotografiji koja ju tjera na neprekidno kretanje.

12

Živi u prizemnom stanu na Marulićevom trgu u kojemu je stanovala i sa suprugom. U istom su stanu nekoć imali i laboratorij za razvijanje fotografija. Sa prozora se pruža pogled na ogoljelo drveće koje stoji ispred skulptura sova na starom NSB-u. Iako su Slavka i Milan tijekom pedesetih „proputovali cijelu Jugoslaviju uduž i poprijeko“, ovaj i slični prizori iz zagrebačkog centra često su inspirirali njih oboje. Bilježili su i naglu pojavu automobila u centru grada, izgradnju Novog Zagreba, Velesajma…
Na zidu u stanu su samo fotografije koje je snimio Milan. Nema niti jedne njezine. Tu je i njegov portet, brzi skicozni portret olovkom kojeg je napravio slikar Vilim Svečnjak, s kojim se fotograf znao družiti. Tu su i mnoge fotografije na kojima je Milan Pavić. Bila je to velika ljubav? „On je bio nježan, strpljiv, nikada nije povisio glas. Također, nije s visoka gledao na druge ljude. Da, bila je to velika ljubav. Rijetko smo se kad rastajali“.

4

Milanu Paviću fotografija je, među ostalim, bila i izlaz iz obiteljske situacije – majka je jedva prehranjivala troje djece, otac je bio u Americi gdje je otišao trbuhom za kruhom. Pa, kada su se Milan i Slavka upoznali, iza njega je već respektabilna karijera; nakon što je osnovao glasoviti Daruvarski Fotoklub, u Zagrebu je zaposlen u Agenciji za fotodokumentaciju. Snimao je, također, umjetničku fotografiju u duhu Nove objektivnosti, koja je bila dominantna tridesetih godina; među ostalim karakteriziraju ju neobični rakursi i inzistiranje na objektivnosti u fotografiji, naspram sentimentalnosti i falsificiranju. Također, kao reporter bilježi događaje za zagrebačke Novosti i beogradsku Politiku s nepogrešivim smislom za dokumentarno i reportažno. Među najpoznatijim je fotografijama razdoblja „Veliki miting u oslobođenom Zagrebu“, koji datira u 11. svibnja 1945. godine, gdje je s prozora Nebodera snimio euforičan trenutak okupljanja nepregledne mase ljudi na glavnom gradskom trgu.

9
Tada, 1945., u vrijeme ovih velikih prizora, ona još živi s roditeljima u Daruvaru, u ovaj su grad doselili iz Jajca. Neposredno nakon kraja rata, kao osamnaestogodišnjakinja, razmišlja o studiju. Fotografija ju je već tada privlačila: „Daruvarski Fotoklub bio je jak. No, bili su sami dečki pa me bilo strah s njima ući u tamnu komoru“, smije se. Odlučuje se, ipak, na studij ekonomije. No, nakon što je upoznala Milana ubrzano uči o fotografiji. Trenutka u kojem je snimila svoju prvu fotografiju jasno se sjeća: „Bio je to prizor malog dječaka ispred HNK. I dandanas kada gledam fotografiju, zadovoljna sam kako sam u kadar uhvatila luk na kamenu“.
U istu godinu datira i fotografija „Prolaz Harmica“ koja ne prestaje oduševljavati teoretičare fotografije: „Njezine fotografije imaju, uvijek, onaj dodatni element. U slučaju „Harmice“ snima sjene ljudi, ali i igru sjenama koje na pod baca željezna ograda“, kaže Branka Hlevnjak. „Nedjeljom se obično išlo na kavicu u centar grada. Jedne takve nedjelje je i nastala ova fotografija. Bilo je to neposredno nakon Nove godine, vani je bilo jako hladno. Grad je tada drugačije izgledao“, prisjeća se Slavka Pavić.

8
Što joj je Milan govorio o njezinim fotografijama? „Bio je zadovoljan“. Da li joj je davao savjete? „Ne treba se žuriti, govorio je. Treba pogledati, odmjeriti i tek onda snimiti. No, tada je sve vezano uz fotografiju bilo drugačije. I razvijanje fotografije bio je dug proces. Trebalo je biti precizan, sjećam se tih vagica koje smo imali za mjerenje. A srebrni papiri iz Fotokemike stvarali su lijepe, duboke sjene“.

O svim ovim temama bračni par često je razgovarao međusobno, ali i sa svojim kolegama, najčešće su se sastajali u Fotoklubu Zagreb. Jedni su drugima pokazivali snimljene fotografije i međusobno si dijelili savjete. Na čelu je bio Đuro Griesbach za kojeg Slavka Pavić ima samo riječi hvale. Kao i za Tošu Dabca, o čijoj supruzi otkiva manje poznati podatak: „Bio je jako drag, nikad se nije držao nadmeno. Uvijek je želio pomoći savjetom. Dolazila i njegova žena Julija. Bila je pjevačica, no i ona je sama znala fotografirati, to ju je interesiralo“.

3
Milan Pavić snimio je mnoge suvremenike, među kojima su bili Vladimir Nazor, Jure Kaštelan, Dobriša Cesarić, Emanuel Vidović, Ferdinand Kulmer, Nikola Reiser, Edo Murtić… Bio je jedan je od rijetkih fotografa koji su mogli snimati Tita izbliza, pa su tako nastale fotografije „Tito u razgovoru s narodom“ i „Tito i Fioreli La Guardija igraju šah“.
Za razliku od svojeg supruga, ona nije voljela snimati portrete. Ipak, iako ih je snimala rijetko u njezinom je opusu nekoliko sjajnih porteta, među njima je i nekoliko porteta Milana Pavića.
No, oboje su zato snimili mnoštvo etnoloških fotografija, tijekom svojih mnogih putovanja. Zatim, oboje su voljeli snimati arhitekturu, uz pejsaž njoj je to i omiljeni motiv. Bilježeći detalje na tim građevinama, fotografije su Slavke Pavić često na rubu apstrakcije. Isto vrijedi i za pejsaže, primjerice fotografije gromača.
Kada su vidjeli odgovarajući prizor, kako su dogovarali što će tko snimiti? „Kad bi neki motiv meni bio zgodan, znala bih reći da je to moje. No, malo po malo sam se počela povlačiti, nije imalo smisla da snimamo isti motiv. A nisam željela da mi netko kaže da mi je Milan snimio fotografiju“, kaže. Svojeg Milana uvijek je gurala u prvi plan.

Ipak, nekoliko je motiva kojima nije mogla odoljeti. Jedan od njih prizor je skromnije odjevenog mladića koji vozi bicikl i usput, sa strane, vodi konja sa sobom. Iza njihovih leđa ostaju upravo izgrađene novozagrebačke zgrade. Fotografija „Odlazak, Novi Zagreb“ snimljena je 1960. godine: „Bio je to prizor koji je sve rekao, dolazi novo, odlazi staro. Ovaj čovjek nema više što raditi u tom prostoru, seli se mora ići dalje“ kaže Slavka Pavić.

7

Poput mnogih Zagrepčana odlazili su se kupati na Brežice, tamo je snimila trojicu dječaka kako uz tatinog fiću čitaju novine. Zatim, joj na Ravnoj gori poziraju dva dječaka tužnih izraza lica i poderanih kapa i hlača („Bilo mi ih je tako žao“), a na Cmroku je snimila djecu iz sirotišta kako se igraju; socijalna fotografija nije joj bila strana. Kao ni Milanu. Jedan od najpoznatijih je prizor čistačice koja u rano, hladno, tamno jutro, gotovo je još noć, omotana maramom, mete zagrebačke ulice. Stjecajem okolnosti, Slavki se na jednom otvaranju Milanove izložbe, javio sin te čistačice s fotografije. Bilo joj je izuzetno drago upoznati ga, on se prisjetio kako je njegova majka teško radila.
Slavka i Milan mnogo su putovali. Ne bi li došli do pravog kadra, nisu se bojali upuštati u razne avanture, nisu se niti libili višesatnog hodanja po planinama, penjanja po drveću, krovovima, stupovima…„Kad ste mladi, i ne razmišljate mnogo. Jednom je Milan pao sa stupa i slomio glavu. Ja sam često hodala samo u japankama po kamenju, nisam razmišljala o tome da bi me zmija mogla dohvatiti. Ponekad smo se znali namučiti, ali uvijek vas nešto vuče da dođete do cilja. Milan je po svojoj prirodi bio optimističan. Penjali smo se iznad Malog Stona, zatim na Mljetu kada je on želio snimati samostan iz zamišljene perspektive… Uglavnom, nikad nije bilo dosadno. Upoznali smo mnoge ljude na terenu, neprekidno smo se družili“, sjeća se ona. Slično je razmišljao i njezin suprug, koji je snimao razne prizore, od pralja na Ohridskom jezeru do hvarskog pejsaža, od turopljskih nošnji do Makedonskog plesa i tako dalje, pa je ostalo zabilježeno da je u jednom intervjuu rekao, kako su to takva putovanja po cijeloj zemlji uzduž i popreko, „napeta i opasna, ali i nagrađuju“.

10

Slavka Pavić opredijelila se prije svega za umjetničke kompozicije. Milan Pavić bio je i jedno i drugo: „U ovom mom poslu teško je između pojma novinara i umjetnika postaviti čvrstu granicu. Ja se osjećam i fotografom i reporterom i novinarom i umjetnikom“, znao je govoriti.
Neposredno poslije rata, pa do 1958. kada napušta Agenciju za fotodokumentaciju, često je snimao radničke akcije, otvaranje škola, porinuća brodova, državne dužnosnike, niz fotoreportaža o oslobođenju Zagreba, demobilizaciju, dojučerašnje vojnike u seoskom okruženju („Odmah se prihvaća domaćih poslova“), ulazak tenkova, gradnju Omladinske pruge Brčko Banović…
Kada je tek stupio na scenu, jedan od euforičnijih tekstova o njemu napisao je Miroslav Krleža: „Kada je Milan došao u Zagreb, jednom se prilikom javio Krleži, rekao mu je ja sam taj i taj, napisali ste o meni tekst. Krleža mu je odgovorio da će ga rado primiti, kad god mu odgovara, no da dođe bez fotoaparata. Milan nije otišao, nije mu imalo smisla ići Krleži bez fotoaparata“. No, zato ga je snimio na sjednici JAZU kako gleda Tita, te kako glavnog govornika na Kongresu književnika: „Krleža mu je kasnije rekao da na toj fotografiji izgleda poput seoskog župnika“. A kada je novinar Miomir Bulatović stigao iz Beograda da razgovara s Krležom, Milan ga je trebao fotografirati, no pisac ih nije primio. Otišli su zatim u Tip Top, gdje su se družili s Tinom Ujevićem; fotografije koje je snimio Milan, kako pjesnik pali jednu cigaretu za drugom i dandanas stoje na ulazu u Blato. Te su fotografije i u Depolovoj monografiji. Zanimljivo je da u toj monografiji gotovo da uopće nema spomena Slavke.

5

No, došlo je vrijeme da njezine fotografije, njezin nepogrešiv osjećaj za kompoziciju, ali i duh vremena dođu u prvi plan.
„Na izložbi u Parizu bila su snažna fotografska imena, Tudor, Dabac, Janeković i supružnici Pavić, no većina je francuskih novina za ilustraciju teksta uz izložbu koristila fotografije Slavke Pavić“, kaže Marija Tonković, kustosica Muzeja za umjetnost i obrt.
U Muzeju grada Zagreba bilo je izloženo sedamdeset fotografija koje je donirala Slavka Pavić.
Želimir Koščević, pak, u galeriji „Lang“ izložio je četrdeset vintage fotografija, i kako kaže: „Slavka Pavić jedna je od legendi hrvatske fotografije. Sve se više uviđa značenje njezina opusa od pedesetih godina, pa do danas“.
Branka Hlevnjak, pak, smatra kako su fotografije Slavke Pavić precizni dokumenti vremena, te kako kaže: „Pogodila je slike koje su bile simbol vremena i prostora. Ima sposobnost da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme. Njezine su kompozicije čvrste, no u isto vrijeme imaju i ženski senzibilitet. Prati duh vremena, zato je tako genijalna. I danas je aktivna u Fotoklubu potiče mlade ljude na bavljenje fotografijom“.

Patricia Kiš (tekst je, uz dozvolu autorice, prenesen iz Globusa)