Gotovčevo ogoljavanje građanskog ponašanja
Tomislav Gotovac, koji je prije koju godinu promijenio ime u Antonio G. Lauer, uzevši majčino prezime, umro je jučer u Zagrebu u 74. godini.
Posljednja vijest koja ga je za života dovela u središte javne pozornosti nije bila njegova umjetnost, već žalosna okolnost da je nepomičan u svom stanu danima čekao da ga netko izbavi iz te situacije, a onda je na vidjelo izašlo i da prvi i najznačajniji performer na prostoru cijele biše Jugoslavije živi s mizernom penzijom koja mu ne omogućava pristojnu medicinsku skrb.
Da je ostao anonimni činovnik, kako je započeo svoj radni vijek u banci, vjerojatno bi živio u boljim uvjetima nego kao umjetnik čiji su radovi izlagani u brojnim svjetskim muzejima i koji nas je predstavljao na Venecijanskom bijenalu. No, Gotovac nije htio ni mogao drugačije; još je u gimnaziji izveo svoj prvi performans, kada se na studijskom putovanju na zabavi pojavio u pidžami koja je izgledala poput kažnjeničkog odijela i u gornji džep pidžame stavio četkicu za zube dok su svi ostali bili u odijelima. ”Napravio sam suptilni performans koji smatram početkom svog umjetničkog djelovanja kao performera s obzirom da je riječ o umjetničkoj intenciji koja ih je trebala unerediti”, kasnije je prepričao.
Gotovac je završio režiju u Beogradu i šezdesetih godina počeo snimati eksperimentalne filmove. Iz tog je razdoblja najpoznatiji “Poslijepodne jednog fauna“ iz 1963. Tada se počinje baviti i fotografijom i intenzivnije performansima.
Široj je javnosti ostao najpoznatiji pod javnim ogoljavanjima. Prvo je poznato kao Striking u centru glavnog grada, iz 1971., a “streaking” označava istrčavanje golih obožavatelja na teren za vrijeme sportskih manifestacija. Tada je u Beogradu Gotovac pretrčao gol ulicu uzvikujući “Ja sam nevin!”, što je zabilježeno u igranom filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića, koji je bio zabranjen sve do 1990. godine.
Za prvo je ogoljavanje u Zagrebu iskoristio akciju 100 (Fućkanje), koju je 1979. godine izveo na Trgu Republike u sklopu 10. muzičkog biennalea. Pod Gotovčevim ”ravnanjem” stotinu ljudi se glasalo zviždaljkama slijedeći partiture ucrtane u kvadratima unutar kojih su izvođači stajali. Nitko nije očekivao da će akcija imati još jedan, nenajavljeni dio. Gotovac se pripremio, odjenuo je trenirku na golo tijelo kako bi se mogao što prije skinuti. I to je i napravio pred prepunim Trgom i pred slikom J. B. Tita koja je dominirala Trgom. Gol je trčkarao naokolo, zviždeći u žviždaljku, dok su ga kamere snimale i sve dok ga policija nije privela.
Najpoznatiji je njegov performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, iz jeseni 1981. godine. Kada je grički top označio podne, Gotovac je izašao iz stubišta na početku Ilice i glasno izvikivao ”Zagrebe, volim te” te je potom legao na asfalt i ljubio prljave zagrebačke ulice. Performans je policijskim privođenjem prekinut nakon sedam minuta.
”Pola ih je mislilo da sam potpuno lud, a pola da je to art koji je goli shit. A zapravo sam u svojim performansima igrao na destrukciju građanskog ponašanja”, komentirao je kasnije Gotovac.
Zadnji put je svoju ”golu” ljubav prema gradu izrazio prošle godine, zajedno s Vlastom Delimar i Milanom Božićem.
Više o Gotovčevom radu pročitajte na stranicama Hrvatskog filmskog saveza
*Zagrebe, volim te!
*Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar i Milan Božić, Zagreb, 2009.
httpv://www.youtube.com/watch?v=1vrFzd38OVE
*Akcija 100 (Fućkanje), koju je 1979. izveo u Zagrebu
