Grad na drugi pogled

U Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, Trg Stjepana Radića 5,  sutra 15. studenog u 20:00 otvorit će se izložba “Grad na drugi pogled”,  a bit će otvorena sve do 22. prosinca u 13:00.

Na izložbi će se predstaviti umjetnici: Tonka Maleković, Božena Končić Badurina, Igor Kuduz, Martin Mrzljak, Tanja Vujasinović, Ana Zubak i učenici osnovnih i srednjih škola u Velikoj Gorici, a kustosice su Udruga Slobodne veze (Tonka Maleković, Ivana Meštrov) i Tanja Vujasinović.

1
Neon na vodotornju

Što je za nas grad, kako ga vidimo, percipiramo, imaginiramo, prisvajamo i usvajamo pitanja su koje želimo postaviti sebi kao autorima projekta, ali istovremeno i stanovnicima grada Velika Gorica, čiji privremeni stanovnici postajemo (pristajemo biti) djelujući u njegovom kontekstu. Velika Gorica, prostor djelovanja Galerije Galženica je za nas koji tamo ne živimo prostor klizećih identiteta, ponajprije vezanih uz zagrebačku aglomeraciju i susjedni aerodrom. Nerijetko zanemarujemo da se radi o sedmom po veličini gradu u Hrvatskoj, sa svojim unutarnjim logikama što nadilaze prostor tranzita koji nam se na prvi pogled otvara. Stoga, slijedom poziva za sudjelovanje u programu Galerije Galženica 2013., vrlo rano nam se nametnulo pitanje bavljenja slikom grada i korištenje novih medija za prevođenje toga susreta, što nam se ujedno činilo jedinim mogućim načinom urbanog intervencionizma i približavanja njegovoj teksturi i stanovnicima kroz jedan kratkotrajni izložbeni eksperiment skromnih produkcijskih uvjeta.

A počelo je sve od filma i potrebe za imaginacijom prostora.

Grad kao filmska podloga nerijetko je pohvala samom gradu, a nama i dalje ostaje nepoznanicom koliko je Velika Gorica kao grad bila setom velikih filmskih iščekivanja.
Film, vrlo rasprostranjen i dominantan medij danas, ako parafraziramo Žižekov Pervertitov vodič kroz film, nerijetko dominira i konstruira pejzaž naših želja, direktno i efikasno imputirajući prostorne imaginacije i druge slike realnosti. Stoga ne čudi da je taj uglavnom devedesetominutni isječak stvarnosti toliko tražen i općeproduciran.

2
S radionice

Vrijedi također napomenuti da film u svojim digitalnim inačicama i video kao medij umjetničkih preokupacija, imaju jednu vrlo bitnu inherentnu komponentnu koju je spominjao i jedan od pionira videoumjetnosti, istaknuti konceptualac Goran Trbuljak, sada već pomalo davne 1977. godine. Komentirajući demokratičnost video medija ukazao je tada na sljedeće: ‚(…)kada bi se bilo kome tko nije radio s videom, dala mogućnost da njime rukuje, uvidio bi ubrzo da je uhvaćen dražima jednog od najzavodljivih sredstava. Možda ta njegova demokratična sposobnost da u ljudima pobuđuje kreativnost dovodi do toga da u budućnosti, kada svi budu snabdjeveni video-tehnikom, nastupi vrijeme u umjetnosti bez umjetnika kada će svi raditi umjetnost.’1 Uistinu, danas, upravo zahvaljujući tehnološkim procesima, većina nas ima mogućnost snimiti neki rudimentarniji ‚kratki film’ ili video. Točnije, ako sagledavamo današnju geopolitičku situaciju, upravo ti alati omogućuju dokumentiranje različitih stvarnosti ‚u krizi’ te uvode druge poglede i iskaze unutar onih dominantnih medijatičkih strujanja.

3
Čarape na štriku

No, ono što je nas od samog početka zanimalo u našem projektnom procesu vezujući se na specifičnu mikrolokaciju i sam grad Veliku Goricu nije bilo samo ono što ljudi bilježe tim novomedijskim alatkama, nego kako ih potaknuti na imaginiranje drugih slika onoga što vide, koje nadilaze samo puku konstataciju susreta, te kako i sami režiraju svoju drugu/drukčiju (pretpostavljamo željenu, pa time i bolju) stvarnost.

Ovaj projekt stoga sagledavamo kao filter i opomenu plošnosti slike i realnosti te poziv na izvođenje brojnih snova o gradu i sebi, koje smatramo duboko u krizi u današnjem hrvatskom društvu.

Sam projekt odvijao se u dvije faze: jednu pripremnu koja je trajala kroz mjesec listopad 2013. godine, te onu prezentacijsku izložbenu koja teče u Galeriji Galženica, ali i u javnom prostoru Velike Gorice kroz mjesec studeni i prosinac 2013. Ususret samoj prezentaciji projekta održale su se pripremne radionice i snimanja na terenu u suradnji s vizualnim umjetnicama, suradnicama na projektu: Boženom Končić Badurinom, Tonkom Maleković i Tanjom Vujasinović te učenicima Osnovne škole Nikola Hribar i velikogoričke gimnazije, koje su imale za cilj iskonstruirati neke nove, svježe, rasterećene poglede na sam grad i njegovu urbanu svakodnevnicu.

Krenule smo od pretpostavke da je prostor ‚obitavanja’ mlađih generacija danas uvelike preseljen iz fizičkog u prostor virtualnog. Želja je bila, koristeći ‚alat’, koji čak većina djece osnovnoškolskog uzrasta posjeduje i svakodnevno koristi (iPhone-e, mobitele s kamerama i fotoaparatima) vratiti se fizičkom prostoru, svakodnevnom okruženju, javnom prostoru grada u kojem žive i koji koriste, postavši ga na taj način više svjesni te čak, korak dalje, imaginirajući ga u novi, mogući sadržaj. Jer, ne smijemo nikada ‚ispustiti’ grad iz svojih ruku.

O tim procesima vrlo dobro govori i istraživačica i arhitektica Dubravka Sekulić u svom tekstu Javni interes u magli kapitala2. Navodi kako u posljednje vrijeme imaginacija prostora dolazi isključivo iz pozicije investitora, a nikako iz društvenog imaginarija, kako onog gradskog urbanističkog, tako i onog zainteresirane skupine građana iliti višeslojno uključene mikrozajednice. Uloga građana u donošenju odluka se svodi na posthumno im plasirano razglabanje o već skoro pa gotovim projektima i rijetko se događa poziv na zajedničku konceptualizaciju budućnosti. Ili ih se šutke negira i kad postoji drugi pogled. I tako se u prostornim odlukama o razvoju nekog grada sve više zanemaruje pozicija građana, a time i šire njihov možda manje vidljiv, ali siguran doprinos ekonomiji jednog grada, onaj koji se izvodi kroz svakodnevne interakcije upravo s javnim, zajedničkim dobrom, zaključuje Sekulić.

4
Google streetview

Sam projekt Grad na drugi pogled nema pretenzije mijenjanja imaginarija o jednom gradu, ali pokušava reevaluirati upravo pravo na grad kojeg živimo kroz različite frontalne susrete s njim. Činjenica jest da su svi radovi proizašli iz procesa prostorno-specifične intervencije, nastale u direktnim, svakodnevnim dijalozima privremenih stanovnika grada s njegovim žiteljima. Redom su to dijalog obrtnika neona gosp. Lackovića i Tanje Vujasinović, koji uvodi prizvuk različitosti i raznolikosti nekih dalekih metropola u sâmo urbano tkivo, performans Božene Končić Badurine koji vraća funkciju jednom trgu kao prostoru demosa i agore, te hepening Ane Zubak, koji pokušava stvoriti most između galerijsko-kulturne ustanove i teksture samoga grada. Neki od autora pak koriste tranzit kao takav da ispričaju metapriču o izmještanju i (ne)mogućnostima susreta, direktno apostrofirajući korišteni digitalni alat i medij, te sva njegova ograničenja, ali i imaginacijske podstreke (Tonka Maleković, Martin Mrzljak). Neki su pak čitav taj susret zanijekali (Igor Kuduz) i plasirali grad kao jedan still frame u samom izložbenom prostoru ispretakajući tzv. eksterijer u interijer.

Susret, čini se, nikada niti nije u potpunosti izvediv, a ni moguć, i ostvariv je samo u svom potencijalu; događa se u mikro uporišnoj točci, gdje se dva mišljenja na trenutak dodiruju, poklapaju, preklapaju ili provociraju.”  govori o konceptu izložbe kustosica Ivana Meštrov.

Za posjetitelje iz Zagreba organiziran je besplatni prijevoz koji će ispred zgrade poglavarstva u Zagrebu s Trga Stjepana Radića poći za Goricu u 19.15h. Isti minibus će za Zagreb iz Gorice krenuti u 22.15h.