“Inception” na hrvatski način
Večeras se u Galeriji Kranjčar na zagrebačkom Kaptolu s početkom u 19 sati otvara izložba Fernweh mlade umjetnice Tanje Perišić. Više o Tanjinom radu pogledajte na njezinim internetskim stranicama, a više o izložbi pročitajte u tekstu Vanje Babić u nastavku.
* Pješčana oluja, print na foliji u light box-u,120 x 85 x 15 cm, 2009/10
U eseju što ga je napisao za katalog danas već po mnogočemu antologijske izložbe Romantični duh u njemačkoj umjetnosti 1790 – 1990., William Vaughan konstatira kako su se u središtu interesa devetnaestostoljetnih njemačkih romantičara – katkada zasebno a katkada i simultano – nalazile tri velike teme: priroda, čovjek i prošlost. Najnoviji radovi mlade umjetnice Tanje Perišić svojim nam formalno-sadržajnim karakteristikama sugeriraju specifične i današnjem vremenu nadasve kompatibilne parafraze svih netom pobrojanih preokupacija.
*Brana, print na foliji u light box-u, 130 x 85 x 15 cm, 2010.
Ponajprije, tu je priroda. Likovni umjetnici romantizma ultimativno su joj pridavali auru veličanstvenosti i mističnosti, neprestano ističući njenu simboličku važnost i prikazujući je pomoću virtuoznih kolorističko-tonskih gradacija što gotovo uvijek zrače začudnom, pomalo čak i fatalnom ljepotom. Za razliku od njih, Tanjina priroda tek sporadično iskazuje svoju veličanstvenu ljepotu; znatno češće suočeni smo ili s opustjelim, gotovo lunarnim krajobrazima, ili pak s prizorima što su lišeni bilo kakvih izvorno prirodnih konotacija. Simptomatično je, dakako, i apsolutno odsustvo kolorita. Varirajući isključivo crne, bijele i sive neboje odnosno tonove, umjetnica na doista impresivan način uspijeva svojim vlastitim vizijama udahnuti duh osviještene i u cijelosti suvremeno tretirane artificijelnosti.
A čovjek? U Tanjinim vizijama nećemo ga uspjeti pronaći; on se više ne ukazuje kao biće što se u prirodu zaputilo kako bi joj se divilo i potom s njome stopilo. Pronaći ćemo, međutim, nešto drugo. Pronaći ćemo tragove njegove nazočnosti i kreativnosti u obliku arhitekture, možda najelementarnije od svih umjetničkih vještina. To znači da je čovjek u prirodi nazočan neizravno, a arhitektura označava paradigmu njegovih agresivnih nastojanja. On je, zapravo, predstavljao osvajačku silu, kreativnu i destruktivnu istodobno, koja je sa sobom donijela značajne promjene. Ali jedna sila nerijetko za posljedicu može imati pojavu druge, suprotstavljene joj sile. Priroda je, naime, u stanju zaprijetiti moćnim olujama ili – u ovim prizorima tek diskretno sugeriranom – razornom snagom mora. Zgrade, dakle, svjedoče o čovjekovom minulom djelovanju.
Ovdje dolazimo do prošlosti kao treće velike romantičarske teme. U slikama velikih majstora romantizma, naime, prošlost se nerijetko ispoljavala upravo posredstvom arhitekture. Bile su to, dakako, vizije velikih i mistikom prožetih gotičkih katedrala. Iako Tanjini neboderi svojim kutijastim i eksplicitno modernističkim formama nipošto ne zazivaju prošlost izravno, sveopće odsustvo čovjeka – a to znači i života – u njima ipak će nas nedvosmisleno asocirati na fenomene sveopće i neizbježne prolaznosti. U tom smislu na ovakav način iskazani spojevi arhitekture i krajobraza mogu odavati dojam prigušene i čežnjom prožete apokaliptičnosti. I doista, što bi se desilo kada bi – kako se to Alan Weisman u svojoj znanstveno utemeljenoj knjizi Svijet bez nas pita – ljudski rod iznenada nestao? Odgovor, dakako, možemo potražiti i u umjetnosti, u poetici romantizma.
*Plaža , print na foliji u light box-u, 120 x 80 x 15 cm, 2010.
Najnoviji radovi Tanje Perišić, dakle, parafraziraju neke od najvažnijih romantičarskih postulata. Pa ipak, njihov ugođaj izrazito je romantičan. Zbog čega? Tanjine vizije kod promatrača nužno izazivaju ambivalentne osjećaje. Nada i stanovita čežnja, naime, neraskidivo su povezane, dok će strast za aktivnim istraživanjem nedokučivoga – njemački naziv izložbe Fernweh u značenju težnje za daljinom transparentno na nju i ukazuje – uvijek biti prožeta snažnim meditativno-kontemplativnim porivima. Suočeni smo, zapravo, s dva suprotna pola mašte. Rezultat je fizički i mentalni eskapizam koji je, kao izvor odnosno posljedica inspiracije, afirmiran upravo u velikoj epohi romantizma. Na primjeru izložbe Fernweh možemo govoriti o svojevrsnom postindustrijskom neoromantizmu, u kojemu će granice između utopije i distopije biti posve relativizirane.
U Tanjinim prizorima dominira virtualno konstruirana odnosno dislocirana arhitektura smještena u isto takav prirodni okoliš. U polumraku galerije, umjesto mističnim bojama iz vitraja romantičarima toliko dragih gotičkih katedrala, obasjani smo metalno hladnom rasvjetom svjetlosnih kutija.Vizije i težnje devetnaestostoljetnih romantičara poprimile su jednu posve novu dimenziju: mašta i stvarnost susrele su se u virtualnom beskraju, eskapističkom raju/paklu za svakog suvremenog urbanog čovjeka.
Tekst iz predgovora o izložbi, Vanja Babić
*Bazen, print na foliji u light box-u, 120 x 100 x 15 cm, 2010.
*Pejzaž, print na foliji u light box-u, 120 x 85 x 15 cm, 2009/10
