Knifer: nogometni fanatik, strastveni psovač i umjetnički genij

Julije Knifer je vrlo značajan hrvatski umjetnik. Slikar. Tek sada, deset godina nakon što je otišao u vječnost, sadašnjost ga priznaje kao velikana hrvatske umjetnosti. Osobenjak, ali ne čudak. Miran normalan čovjek koji je 45 godina slikao – meandre. Samo meandre. Stotine, tisuće. Ne postoje dva ista Kniferova meandra. Osim Knifera i rijeke stvaraju meandre. Meandar je zavojito korito rijeke, ime mu dolazi od naziva jedne turske rijeke, koja je, naravno, bila zavojita. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu sljedeće subote otvara do sada najveću izložbu djela Julija Knifera. Autori su naši vrhunski povjesničari umjetnosti i – Ana Knifer, jedinica i ljubimica Kniferova.

ana knifer

Sve novine i tjednici puni su Knifera. Svi pišu o Juliju Kniferu.
– Napokon…
To je vaša zasluga?
– Tatina. On je naslikao te slike. Prije 13 godina ugledni povjesničar umjetnosti Zvonko Maković je, kao hrvatski selektor Venecijanskog bijenala, odabrao upravo Knifera i pokazao ga Europi i svijetu. To je važna činjenica. Autori ideje i velike izložbe u MSU su Maković, kustos Radmila Iva Janković, arh. Filip Kožarić i ja.
Zgrada MSU je, zapravo, arhitektonska verzija meandra. Hommage Kniferu?
– To morate pitati autora, arhitekta Franića. Svakako, to nije slučajno… mislim.
Da se niste upustili u stvaranje ove izložbe, Knifer bi bio zaboravljen?
– Ne vjerujem. Maković ga nikada ne bi zaboravio. On već 35 godina prati tatin rad. Zadnjih dvije, tri godine izgleda da je sazrela ideja o velikoj izložbi. Događaji su se ubrzali. Bila je tatina samostalna izložba u Baselu, u okviru sajam Art Basel, koji je danas najveći godišnji ogled suvremene umjetnosti. Bila je izložba u New Yorku i sad u Zagrebu.
Sajmovi, muzeji, galerije, aukcijske kuće… Idu Kniferove slike i na aukcije?
– Da, idu. Pojavljuju se. Ja ne volim instituciju aukcija. Ljudi prodaju umjetnine na aukcijama – kad ostanu bez svega. Moja mama i ja nismo nikada dali tatine slike na aukcije.
Da, ali na aukcijama se dozna interes tržišta i cijena umjetničkog djela.
– Donekle je tako. Nažalost, vrlo često na aukcije dolaze neke oštećene slike, bar što se tiče tatinih djela. Moj otac je i poklanjao svoje slike. Ljudi, neki, nisu bili ni svjesni da posjeduju vrijednost. A cijena? Cijena je – relativan pojam.
Cijene Kniferovih slika sada jako rastu. I do 100.000 eura.
– Da.
Kako ste skupili tih 300 i više slika za zagrebačku izložbu? Otkuda?
– Muzej suvremene umjetnosti ima jako dobru i lijepu zbirku tatinih slika. Još dok je Božo Beck bio direktor, počeli su otkupljivati Knifera. Neke slike smo posudili, iz Muzeja Georges Pompidou, iz Muzeja Mamco u Ženevi, neke smo imali mi.
Posudili ste iz prestižnog njujorškog muzeja MoMA slavni ‘Meandar 5’?
– Nismo uspjeli. Financijski to nismo uspjeli svladati. Znate, osiguranje, prijevoz – to je skupo. A, možda smo se i prekasno sjetili. No vidjet ćete kompletnog Knifera. Ne brinite.
Čime se vi, Ana, inače bavite?
– Završila sam zagrebačku školu primijenjenih umjetnosti, pa onda upisala studij povijesti umjetnosti i poljski jezik. Zanimala me avangarda istočnih zemalja, zato poljski. Ja sam, ustvari, novinarka. Pišem. Jako volim novinarstvo.
Slikate?
– Ne. Zanima me teorija umjetnosti i pisanje o umjetnosti. Slikanje ne.

6

’Bez kompromisa’ se zove izložba u Zagrebu…
– Tata je bez kompromisa živio. Beskompromisno je radio. Nikad se nije prilagođavao ni tržištu, ni strujama, ni lobijima, ni politici… Bio je – slobodan.
Uz slike bit će izloženi i Kniferovi zanimljivi ‘Dnevnici’.
– Tata je to zvao ‘Banalni dnevnik’.
Posebno je, osim originalnog sadržaja, što su i ‘Dnevnici’ u obliku meandara.
– Počeo ih je pisati 50-ih godina. Svakog dana je pisao. To su opservacije iz njegovog svakodnevnog života. Time je i pismom ponavljao monotoniju svojih meandara. U početku je pisao crnom kemijskom pisaljkom, od vrha do dna bilježnice, bez margina. Točno je zapisivao dan i datum kad je počinjao i kad je završio pisati. Bio je u svemu vrlo precizan. Četrdeset godina kasnije, 90-ih godina, uvodi boju, ali ne u slike nego u ‘Dnevnike’. Piše kemijskom i tankim flomasterima, ali sada u raznim bojama pojedine odlomke. Strukturira ih u meandar. često ponavlja, na istoj stranici, neku njemu važnu rečenicu po nekoliko puta.
Kako ste živjeli, tata, mama i Ana Knifer? U garsonjeri u Črnomercu.
– U ‘vrijeme garsonjere’ bila sam sasvim mala. Ne sjećam se ničega lošeg, iako je objektivno bilo loše. Mali stan. Tata je slikao i peglao mi pelenice u kuhinji. Vjerojatno je bio frustriran malim prostorom za rad. Ali to je bilo kontinuirano u njegovom životu. Nije htio ulaziti ni u kakve ‘dilove’ pa je imao mali prostor.
Knifer je peglao pelene?
– Peglao, peglao i pritom pijuckao crno vino. Imali smo, u jednom razdoblju, i malog psa. Kujicu Binu koja je bila potpuno ludi pes. Kad bi netko došao k nama, stalno je lajala. Šetao je s Binom po Zrinjevcu zajedno s Putarom koji je također imao psa.

1

Naziv ‘meandar’ za njegove slike izmislio je…
– Igor Zidić. Asocirale su ga na meandre.
A što je Knifer mislio da slika?
– Do tada su se zvale ‘kompozicije’.
Nevjerojatna dosljednost i upornost je 45 godina slikati stalno – istu sliku…
– Za njega to nije bila ista slika. Nadam se da će to ljudi konačno shvatiti. Mom ocu je strašno bio važan sam proces rada: mentalni, fizički i duhovni angažman. I rezultat tog angažmana, naravno. Slika. Na izložbi će biti dosta njegovih skica koje objašnjavaju postopak kojim je dolazio do slike.
Svi meandri su crno-bijeli?
– Svi. Prvo bi na platno nanosio nekoliko slojeva bijele boje. To se dugo sušilo. Kad je postalo suho, kretao bi s crnom bojom.
Kniferu je, uz sliku, bila vezana i glazba.
– To je zaista važna komponenta. Stravinskog je volio. Njegova majka ga je, mislim, usmjerila u životu. Puno je čitala, pa tako i biografiju Stravinskog. Onda ju je i on pročitao i zaključio kako bi želio u svojim slikama primijeniti ritam koji ima glazba tog ruskog majstora, porijeklom Ukrajinca.
Zašto sve to radite? Iz odanosti? Iz ljubavi prema tati ili prema umjetnosti?
– Jako volim tatu. Mislim da je to moja obveza. U cijeloj priči o Kniferu i Kniferovima jako je važna i moja mama, Nada.
Živa je?
– Je. Ima 80. Doći će na izložbu, nadam se. Mama je cijeli život bila uz tatu. Živjela je s njim ‘u meandrima’. Ona je sačuvala velik broj slika i, ujedno, pazila da one odu u dobre kolekcije. Mogli su i puno lagodnije živjeti da nisu toliko bili, oboje, obuzeti slikama. Mama se više ne može time baviti pa sam ja morala preuzeti taj zadatak. Ima u svijetu jako dobrih umjetnika iza kojih nije stajala obitelj. Knifer ima obitelj koja je uvijek uz njega.
Kniferovi meandri pomalo sliče na – labirint? Kad bi se svi spojili, nastao bi jedan veličanstveni – labirint. Bez izlaza.
– Zanimljiva opservacija. Ima u tome nešto. Knifer je živio u tom labirintu. Sam.
Mama i tata su, po dolasku iz Osijeka u Zagreb, bili profesori u školi, u Vrapču?
– Mama je predavala hrvatski, a tata likovni odgoj.
Što je Knifer slikao prije tih ‘45 godina meandara’?
– Autoportrete. Njih stotinjak. To je bilo 1949. i 1950. godine. To je također bilo monotono redanje iste slike.
A odmah nakon Likovne akademije, sasvim na početku?
– Postoji samo jedna jedina njegova ‘mrtva priroda’. No i ona je već vrlo ‘kubistička’. Ima nekoliko pejsaža koji će biti na izložbi. I tri portreta, tri osobe. Sve dalje su geometrijski oblici koji se 60-ih godina dedukcijom pretvaraju u meandre.
Prije 40 godina Knifer je napravio ogroman meandar u Tübingenu. Sliku na platnu visokom 30, širokom 20 metara…
– To je veličanstveni eksponat. 600 kvadratnih metara oslikanih u meandar. Postavljeno je u jednom kamenolomu kraj Tübingena.
Postoji to platno i danas?
– Postoji, kako ne. Složeno je. To je bio veliki podvig.

7
Recite, Ana, vaš otac je bio genij?
– Da, bio je. Vrlo skroman čovjek. A – genijalan. Nije bio na ego-tripu. Stvarno nije.
Kako bi on reagirao na ovu izložbu u Zagrebu?
– Bio bi jako sretan.
Duhovita je izjava francuskog slikara Françoisa Moreletta o Kniferu. Rekao je supruzi: upoznao sam sjajnog slikara koji slika – radijatore.
-Živ je još Morelett. Bili su vrlo slični on i moj tata. Velika djeca su bili, zapravo. Postali su prijatelji.
Otac se nije ljutio na tu Morelettovu konstataciju?
– Ma ne. I njemu je to bilo duhovito.
Meandri su u mnogim značajnim svjetskim muzejima i galerijama.
– Jesu, u Americi i u Europi. U stalnim postavima. ‘Meandar broj 5’ bio je izložen u Zagrebu na izložbi 1966. godine. Bilo je to na jednom performansu grupe Gorgona na Gornjem grada u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti.
Bio je jedan njegov grafit na zidu pokraj željezničke pruge u Branimirovoj.
– Nema ga više, već 15 godina. Mislim da će se uskoro i taj famozni zid rušiti.
Što je radio u slobodno vrijeme?
– Pričao mi priče, išao na tržnicu Dolac, kupovao kobasice, špek, svinjske nogice, sir i vrhnje… Na Dolcu je sretao Vulasa i Dobrovića. I ono što mu je bilo najvažnije: gledao je nogometne utakmice.
Zašto?
– Strast. Fascinirao ga je nogomet. Igrao je nogomet, kao klinac, u rodnom Osijeku. Strašno je volio nogomet. Bio je dobar tehničar, ali nije bio jake fizičke konstitucije. Znao je sve o nogometu. Smatrao je Jerkovića – umjetnikom. Stvarno. Njegov tata je igrao nogomet. Vodio ga je djed na utakmice i prije nego što je mali Julije prohodao. Cijeli život je gledao nogometne utakmice. Gledao, pio pivo i jeo kobasice. Satima je mogao pričati o nogometu.
U jednom ‘Dnevniku’ ima Kniferova čudesna, proročanska rečenica: ‘Tek sada, nakon smrti, počeo sam živjeti na pravi način’?
– To je iz njegovog teksta s naslovom: ‘Kada sam umro’.To je izvan Dnevnika, zaseban tekst. Napisao ga je 1984., a datirao 1994. Bio je tada itekako živ i zdrav. Piše o trenutku svoje smrti. Apsurd je to.
Povjesničar umjetnosti Igor Zidić piše davno: ‘Knifer je mladi autodestruktivan očajnik’.
– Ja mog oca iz tog vremena ne znam. Vjeruje da je ‘išao po rubu’, ali ja sam ga uvijek doživljavala kao veselu osobu. Takav je bio s nama doma.
Akademik Josip Vaništa mu je bio prijatelj?
– Da, bili su zajedno u grupi Gorgona i bili su prijatelji. Vaništa mu je poklonio prva slikarska platna. Mislim da tata tada nije mogao sam to platiti. Bilo je to prije nego što je počeo raditio kao profesor likovnog u školi.
Rođen je u Osijeku.
– Da, ali nikada me nije odveo u Osijek. A Osijek mu je sigurno mnogo značio. Ja sam prije četiri mjeseca prvi put bila u Osijeku.
Da li vas je tata ikada naslikao?
– Ne. Nikada. Ali poklonio mi je svoje prekrasne slike.
Što znači – Knifer?
– Nožar.

2
Što se krije iza te njegove savršene geometrijske apstrakcije? Otkrili ste?
– Sve. To je sve. To je sadržaj života. On je, ustvari, živio jako normalnim životom. Veselim životom. Pušio je, bio je društven iako je imao i faze kad se povlačio u sebe. To, kad je radio.
Da li je ikada posumnjao u svoju umjetnost?
– Poistovjećivao se s njom. To je bio on. Nije sumnjao.
Imate li doma na zidu tatine slike?
– Nemamo. Ne. Dok smo u Zagrebu živjeli, nismo imali ni jednu sliku na zidovima. Volio je imati bijele zidove. Bez ičijih slika.
Bio je samozatajan? Suviše skroman?
– Apsolutno. On je slikao za sebe. Zbog sebe. Samo za sebe. O tome piše u svojim ‘Zapisima’. Mislim da bi bio zapanjen kad bi došao na izložbu sljedeće subote. Zaprepašten zbog puno slika i puno ljudi na otvorenju. Ali, nakon toga ipak bi bio jako sretan.
Nedavno ste napisali da je znao i volio psovati.
– Jasno. Pa bio je normalan čovjek. Ciljano je psovao. To je kod njega bio prkos i otpor prema malograđanštini i konvencijama. Volio je psovke. Bile su logične, čak i potrebne. Uživao je u tome. Ustvari, uživao je u životu, a živio je u apsurdu. Apsurdno, ne?
Mislite?
– Dođite na izložbu sljedeće subote u 19 sati. Imam jedno veliko iznenađenje, o kojem vam nisam pričala.
Kakvo? Koje?
– E, pa sad…

Dobroslav Silobrčić (razgovor je, uz dozvolu autora, prenesen iz Jutarnjeg lista)