Koliko košta ugled MSU-a?

Gužva pred MSU-om zbog Fifinog pehara

Kada je Fifin pehar, trofej nogometnih prvenstava, na svojoj svjetskoj turneji nedavno posjetio Hrvatsku, zainteresirani su ga mogli vidjeti i slikati se pored njega, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Tako je na dva dana muzej poprimio boje multinacionalne korporacije koja sponzorira turneju pehara te došao u centar pažnje tisuća zaljubljenika u nogomet. Rijetko kada je muzej imao toliko publike, a mnogima od posjetitelja to je zasigurno bio i prvi susret s muzejom. Oni će ga pamtiti kao muzej u kojem je bio izložen Fifin trofej, a MSU bi trebao biti nešto sasvim drugo. Smatrajući da ovakvi događaji nisu u skladu s vizijom i misijom muzeja kao javne ustanove u kulturi te da štete njegovom ugledu, obeshrabreni neuspjelim pokušajima da problem riješe unutar ustanove, dio kustosa muzeja se za pomoć obratio široj zainteresiranoj javnosti. Poslali su otvoreno pismo kulturnim radnicima i umjetnicima tražeći potporu u svom zalaganju da se ovakve stvari ne događaju. Pismo potpisuju Nada Beroš, Iva Rada Janković, Ivana Janković, Tihomir Milovac, Jadranka Pintarić, Leila Topić. MSU kao i drugi muzeji već su ranije dobivali kritike zbog komercijalnih sadržaja koje ugošćuju te se ovom prilikom otvorila i šira rasprava o komercijalnom najmu muzejskih prostora. U nastavku teksta pokušat ćemo otkriti u čemu se krije problem te kakva budućnost čeka naše muzeje.

Jelena Rozga u Muzeju suvremene umjetnosti

Ovo nije prvi slučaj da MSU poprima boje neke korporacije. S Fifom u MSU je stigla i Coca Cola te se zgrada muzeja pretvorila u veliki reklamni pano koji istovremeno promovira jedan brend te nekritički zagovara nogomet kao masovni spektakl. Ranije su se u muzeju mogla vidjeti loga Black&Deckera ili Seat-a, ali i Zagrebačke banke, Simensa i T-com-a. Jedni su u muzej donijeli pehare, bušilice, automobile pa i Jelenu Rozgu (ne kao posjetiteljicu postava), a drugi pak vrijedne izložbe i umjetnička djela kroz sponzorsku suradnju s muzejom. Ne ulazeći u problematiku privatnog sponzoriranja javnih umjetničkih zbirki, reakciju kustosa na nedavno gostovanje Fife u MSU trebalo bi tražiti u razlici između ova dva tipa suradnje. Istina je da i prilikom događanja kao T-HTNAGRADA@MSU.HR muzej poprima boje T-coma, da sponzori svoj ugled društveno odgovorne tvrtke grade na povezivanju s umjetnošću te ugledom MSU-a, ali sam sadržaj takve suradnje ne samo da je u skladu s odrednicama rada jedne muzejske institucije već se nagradama podupire suvremeno umjetničko stvaralaštvo te otkupima trajno obogaćuje muzejski fundus recentnim radovima naših umjetnika kroz zbirku T-HT@MSU. S druge strane, komercijalnim najmom muzejskih prostora, koji je u slučaju Fifinog pehara bio više od pukog korištenja prostora jer smo kroz medijsku kampanju turneje MSU doživjeli kao sastavni dio ovog masovnog spektakla, muzej kao kulturna institucija ne dobiva ništa. Osim nešto novaca na računu, a o kolikom se iznosu radi i u što će se utrošiti nismo dobili informaciju unatoč poslanim upitima PR službi muzeja i samoj ravnateljici Snježani Pintarić. A gubi mnogo.

Mimarina klasicistička arhitektura služi kao scenografija za kič manifestacije

Što se događa s godinama građenim ugledom javnih muzeja temeljenim na naslijeđenoj kulturnoj baštini kada komercijalni sadržaj nadvlada kustoski program jasno nam govori primjer Mimare. Malo tko taj muzej posjećuje zbog jedne od najboljih zbirki stakla u Europi, zbirke tepiha ili slikarstva. Tamo se danas u velikom broju odlazi isključivo na „evente“. O tome kako je klasicistička arhitektura muzeja postala idealnom scenografijom za kič manifestacije svakojake vrste snimljen je i dokumentarac Mimara revisited Danka Volarića koji bi svatko tko odlučuje o budućnosti muzeja trebao pogledati. Primjeri naravno nisu samo naši. Slične nalazimo i u drugim državama. Francuski model privatnog partnerstva s muzejskim institucijama nailazi na dosta kritike zbog promjena uloge i funkcije muzeja koje povlači sa sobom. Rupe u budžetu komercijalnim najmom pokušavaju zakrpati i katalonijski muzeji koji za basnoslovne iznose dozvoljavaju svakakva događanja u svojim prostorima. Velike polemike krajem prošle godine tako je izazvalo vjenčanje indijske tajkunske obitelji Mittal u Nacionalnom muzeju katalonske umjetnosti u Barceloni prilikom kojeg je ne samo onemogućen pristup posjetiteljima u muzej, već je cijela pristupna zona, javni prostor s atraktivnim vodoskocima, bio zatvoren za javnost.

Nismo dobili odgovore od MSU-a na upit koliki je prihod prošle godine MSU ostvario od komercijalnog najma, koliko od najma muzeja Fifi te kako se troše ta sredstva

Na upit koliki je prihod prošle godine MSU ostvario od komercijalnog najma, koliko od najma muzeja Fifi te kako se troše ta sredstva, od ravnateljice Snježane Pintarić dobili smo odgovor o sveukupnim vlastitim prihodima. Tako saznajemo da je u 2013. godini MSU ostvario vlastite prihode u iznosu od 3.908.820,84 kuna. Sredstva se troše na troškove čuvanja izložbe, održavanja zgrade, dvoje zaposlenika na određeno vrijeme, programske troškove, uredski materijal, itd. Informaciju koji je dio toga prihoda došao od komercijalnog najma, kao ni koliki je on bio u slučaju Fife, nismo dobili. Rečeno nam je da vlastiti prihod iznosi 18,46% od ukupnog troška poslovanja. Ako bismo se ravnali po naputku da bi ustanove u kulturi trećinu svojih troškova morale namiriti iz vlastitih prihoda, koji je izdao gradonačelnik Bandić još prije četiri godine, MSU još nije ostvario svoj pun potencijal i možemo očekivati još ovakvih događanja. Svjetski trendovi upravljanja kulturom po zakonima tržišta tako sve više postaju i naša stvarnost. Slučaj s MSU-om samo je jedan od vidljivijih primjera.
S činjenicom da se kultura danas ne može financirati isključivo iz javnih sredstava slaže se i kustosica Janka Vukmir s Instituta za suvremenu umjetnost. Ipak, ona smatra da, bilo da se radi o kratkoročnom ili dugoročnom komercijalnom najmu, sadržaj koji se dovodi u muzej morao biti kompatibilan sadržajima i značenjima muzeja, njegove kulturne ponude te u skladu s misijom same institucije. Naglasak stavlja na publici. Novi sadržaji trebali bi biti prvenstveno zanimljivi muzejskoj publici ili privlačiti one koji bi postali muzejska publika. Događaj u MSU-u Vukmir komentira ovako: “Ta je situacija za MSU bila iznimno nepovoljna, odbojna za publiku koja je zainteresirana za MSU, a nije dovela baš nikakvu novu publiku u izložbene prostore, nego je upravo suprotno od toga, omela one koje su zainteresirani za primarnu djelatnost muzeja.”

 Iz dokumentarca „Mimara revisited“ Danka Volarića

S ciljem usmjeravanja politika muzeja na prihode iz kvalitetnog muzejskog programa, a ne neselektivnog komercijalnog najma koji šteti ugledu ustanove Upravno vijeće MSU-a donijelo je još 2010. godine interni Pravilnik o najmu prostora. Članak 5. Pravilnika jasno govori da niti jedan najam ne može biti odobren a da se “prije potpisivanja ugovora Muzej ne upozna sa sadržajem, sudionicima i medijskim kampanjama u javnosti i u prostoru Muzeja. Sadržaj i održavanje događanja ničim ne smije ometati rad Muzeja niti štetiti njegovom ugledu i ugledu njegovih djelatnika.” A s Fifinim peharom, tj. nekritičkim veličanjem nogometa u svom prostoru, ugled muzeja zasigurno je doveden u pitanje. O takvom pristupu nogometu govorili su kustosi i u pismu u kojem traže podršku: “…(uvjereni smo da je MSU) posve otupio svoju kritičku oštricu spram društvenih fenomena koji razaraju zadnje ostatke slobodnomisleće kulture i društva kojem težimo. Profesionalni nogomet, poznato je, vrlo često generira nasilje na stadionima, huliganstvo, političku, nacionalnu i vjersku nesnošljivost, promovira ekonomsku nejednakost te nerijetko potiče kriminalna djelovanja posredstvom kladionica. Nesumnjivo, riječ je o temama kojima bi se Muzej i suvremeni umjetnici mogli i trebali baviti, ali u prvom redu iz kritičke perspektive, zauzimajući stav o toj problematici, što nipošto nije slučaj s ovim programom koji je u cijelosti nekritički hvalospjev profesionalnom nogometu.” Posljednji događaj, kao i oni koji su mu prethodili, ukazuju da ovaj Pravilnik i nema neku vrijednost. Kustosi koji drže do ugleda muzeja već su i ranije reagirali u okviru svojih stručnih tijela, ali nisu postigli željene rezultate. Svjesni rizika koje nosi ovaj izlazak u javnost, vođeni Etičkim kodeksom za muzeje Međunarodnog vijeća za muzeja (ICOM), čiji stavak 8. članak 2. im daje pravo da prigovore politikama vodstva muzeja ako ih smatraju štetnima, kustosi su se na otvoreno pismo odlučili kao na posljednju korektivnu polugu koja im je preostala. Želeći zaštiti ugled ustanove kao relevantnog mjesta za kritičko mišljenje te tražeći transparentnost poslovanja kustosi su zaradili opomenu zbog blaćenja ugleda muzeja te zabranu javnog istupanja.

HDLU kao lonac u interpretaciji Brukete&Žinića za Podravkin događaj

Danas kada se javna sredstva za kulturu smanjuju, kada se na kulturni i kreativni sektor gleda kao na prostor za otvaranje novih radnih mjesta i ekonomskog rasta, ovakvo ušutkavanje struke neprihvatljivo je. U vrijeme komodifikacije kulture, koju potvrđuje već i letimičan pogled na letak programa Kreativna Europa kojim će nam Europska komisija kroz milijarde eura odrediti razvoj kulture u sljedećem programskom ciklusu, jedino stručni i sposobni kadar može stvoriti programe koji će biti konkurentni, pa i donijeti neki profit, bez dovođenja u pitanje kritičke uloge umjetnosti. U protivnom, budžeti će se krpati komercijalnim najmovima, ime muzeja će se prodavati dok ne izgubi svaku vrijednost te bi nam svi muzeji mogli završiti kao zgrada HDLU-a u neumjesnom rješenju Brukete&Žinića za Podravkin događaj. Kao lonci koji ključaju – nezadovoljstvom.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija