Nacije bolje od Iluminacije

Odlazak na  preview venecijanskog bijenala sadrži određenu dozu mazohizma. Kako inače objasniti želju da se kroz guste redove art-crowda probijate do središnjih izložbi u Arsenalu i Giardinima gdje su izloženi radovi 83 umjetnika, čekate u redovima ispred 89 nacionalnih paviljona ili pokušate pronaći 37 kolateralnih događanja raštrkanih diljem Venecije!?

No, mazohizam nastranu, ovogodišnja središnja izložba koju potpisuje švicarska kustosica Bice Curiger nije opravdala velika očekivanja koja su prethodila njenoj kustoskoj reputaciji.

Krenimo od naslova: ILLUMInations. Zgodan naziv za izložbu koja želi ukazati na propitivanje ideja nacionalnih identiteta, proces osvjetljivanja ili pak svrsishodna metafora za proizvodnju novih značenja – na što se, tako često, poziva suvremena umjetnička proizvodnja. No, ulaskom u središnji paviljon Giardina, Curigeričina ideja blijedi jer zapravo i nema smislene teorije koja bi mogla povezati navodno „satiričan“ rad Maurizia Cattelana naslovljen „Turisti“, a riječ je o 2.000 punjenih golubova razmještenih po krovnim gredama paviljona s, primjerice, radom Tinttoreta smještenim u središnjoj prostoriji paviljona ili pak zasebnom arhitektonskom strukturom Monike Sosnowske .

*Maurizio CattelanTuristi

Ipak, kustoskim konceptom koji je smjestio tri remek djela manirističkog majstora svijetla i boje, Bice Curiger jest izazvala zanimanje struke. U redovima ispred izložbenih paviljona i na odmorištima, mnogo se govorilo o značenju izlaganja Tintorettovih remek djela rame uz rame sa suvremenom umjetničkom proizvodnjom. Je li Tintorettova djela pokušavaju ukinuti granice između suvremene i povijesne umjetničke produkcije, ukazuje li re-kontekstualizacija Tinttoreta na potrebu  posezanja za povijesnim temama, može li Tinttoretova majstorska tehnika korištenja svijetla biti poveznica s bienalnim radovima koji  doslovno iluminiraju poput svjetlosnih radova Jamesa Turella ili ona koja prisvajaju povijesna djela poput „obrade“ Giambolognine „Otmice Sabinjanki“ mladog švicarca Ursa Fischera?

Kako bilo, prolazeći kroz izložbene prostorije središnjeg paviljona Giardina ili izložbe smještene u Arsenalima, ideja o iluminaciji posredstvom umjetnosti, ili brisanju granica nacionalnih identiteta nestaje. Nažalost, razgledavanje spomenutih Curigericinih izložbi doima kao prolaz kroz malo ambicioznije zamišljen sajam suvremene umjetnosti. Iznimku u kustoskom konceptu čini inteligentna ideja o postavljanju para-paviljona a koji uistinu opravdavaju ideju brisanja važnosti nacionalnih predstavljanja. Tako je kustosica angažirala već spomenutu Poljakinju Moniku Sosnowsku, Austrijanca Franza Westa, Kineza Song Donga i Amerikanca Oscara Tuazona da kreiraju arhitektonske strukture koje postaju mjesto susreta mnoštva umjetničkih glasova.

*Song Dong – ParaPavilion

Rijetko se događa da u sklopu venecijanskog Bijenale nacionalni paviljoni zasjene središnju kustosku izložbu. No, 54. venecijanski Bijenale donio je i taj prevrat. Posve zaslužena nagrada, Zlatni lav, za najbolje nacionalno sudjelovanje dodijeljena je njemačkom paviljonu i nedavno preminulom umjetniku Christophu Schlingensiefu odnosno kustosici Susanne Gaensheimer za smjelu pretvorbu opresivne naci-arhitekture njemačkog paviljona u kazališni postav. Schlingensief je bio popularan provokator i enfant terrible njemačke kazališne i filmske scene, a segment njegove raznovrsne produkcije oživljen je u preobrazbi nacionalnog paviljona u polumračni crkveni kor u kojem se projiciraju autorovi filmovi uz paralelnu pripovijest o tijeku njegove bolesti.

*Njemački paviljon – Christoph Schlingensief

Potpuna preobrazba paviljonske arhitekture djelo je i Britanaca Mikea Nelsona. Ulaskom u njegov prostor/ambijent naslovljen «I, imposter » , zaboravljate da ste u venecijanskim Giardinima te stječete dojam da ste prošli kroz svojevrsni star- gate portal koji vas je prenio u karavan-saraj turskog predgrađa iz prve polovice 20. stoljeća. Udišete prašinu, posrćete kroz otrcani namještaj, saginjete se kako bi izbjegli niske krovne grede prastarog foto-laboratorija, gnušate se neobično jeftine ružnoće unutarnjeg dvorišta ovog turskog prihvatilišta (umjetnik je, naime, dao odstraniti strop britanskog paviljona kako bi mogao rekonstruirati unutarnje dvorište).  Šokirani hotimičnom ružnoćom ambijenta, «skulpturom kroz koju se prolazi»-kako je naglasio Nelson, izlazite sretni što se i dalje nalazite u Veneciji, uz zaključak kako je hit ovog Bijenala apsolutna transformacija zadane paviljonske arhitekture.

Upravo takav postupak primijenio je inače iritantan Thomas Hirschhorn s radom «Crystal of Resistance» u švicarskom paviljonu. Poznat po politički angažiranim instalacijama i prvoloptaškoj te već pomalo predvidljivoj kritici kasnog kapitalističkog društva i pripadajuće mu ekonomije, Hirschhorn je ovoga puta  nadmašio samog sebe i predstavio post-apokaliptičku viziju nečega što bi ljubitelji znanstvene fantastike nazvali kristalnom palačom Supermanovog oca Jor-Ela  nakon atomskog holokausta. Bezbrojni redovi mobilnih telefona nehajno su prilijepljeni selotejpom za redove plastičnih stolaca, čitav paviljon, gušeći se  u horor-vacuiju,  obložen je aluminijskom folijom iz koje, ne mareći za sigurnost posjetitelja, strše staklene krhotine, kristali (ili barem ono što im nalikuje), osakaćene dućanske lutke i fotografije bogalja snimljenih na recentnim ratištima. Kristali, koje ovdje Hirschhorn koristi kao metaforu predmeta «koji sve obasjava» žarišna su točka čitavog ambijenta. Upravo njima se Hirschhorn, kako bilježi u svom tekstu za bienalni katalog,  zbog «ljubavi prema njihovoj ljepoti», otvara u njihovoj univerzalnosti. Riječju- sumanut i impresivan paviljon.

Potpuna suprotnost, no ipak jednako zanimljivo, jest ohlađeno  i racionalno dansko predstavljanje s temom slobode govora.  Tako Danci predstavljaju izložbu u malom naslovljenu «Speech matters» koja predstavlja 18 međunarodnih umjetnika: od animacije Jana Švankmajera do izvrsnih fotografije mlade američke fotografkinje Taryn Simon. Uz izložbu u nacionalnom paviljonu, danski projekt uključuje i niz javnih projekata u samoj Veneciji, performansa i događanja. I kustosica danskog nacionalnog paviljona Grkinja  Katerina Gregos odlučila je izmijeniti zadani izgled paviljona uz pomoć arhitekta Tima Wendlanda. On je uz krajnje skromne prostorne (i financijske) intervencije kreirao intimne prostore u kojemu se mogu sabrano promatrati umjetnička djela stavivši naglasak na veliki speakers corner na krovu paviljona.

Kao i na nekoliko posljednjih izdanja venecijanskog Bijenala, važno je bilo naglasiti ideju o međunarodnom, ne-nacionalnom značaju suvremene umjetnosti. Snažnu kritiku ideje nacionalnog predstavljanja vjerojatno je ponajbolje izrazio španjolski umjetnik Santiago Sierra na Bijenalu 2003. kada je ulaz u njegovu izložbu u španjolskom paviljonu bio dozvoljen isključivo uz predočavanje španjolske putovnice uniformiranim vratarima. Ni ove godine Španjolci nisu ništa lošiji uz predstavljanje projekta Dore Garcie naslovljen «Neprimjerni». Garcia je organizirala niz performansa, predavanja, monologa i diskusija, zapravo think-tank platformu u  koju je uključila protagoniste talijanske umjetničke scene, redom stručnjake s marginalnih ili zanemarenih područja uz slogan: «Umjetniku je neprimjereno predstavljati naciju, nacija je neprimjerena za predstavljanje umjetnika».

Obrat paradigme u ideji nacionalnog paviljona donijela  je i poljska izbornica Hanna Wroblewska koja je po prvi put izabrala umjetnika koji nije Poljak za nacionalno bienalno predstavljanje. Njena odabranica je izraelsko/nizozemska umjetnica Yael Bartana i njena video trilogija naslovljena «I Europa će biti zapanjena» koja progovara  o aktivnostima Židovskog renesansnog pokreta u Poljskoj odnosno o suvremenoj ksenofobiji, anti-semitizmu te kolektivnim nacionalnim mitovima.

Nacionalna mitologija tema je i Paviljona Sjedinjenih Američkih Država s vizualnom atrakcijom ispred ulaza u Paviljon. Tamo je postavljen tenk koji umjesto kupole nosi trkaču traku na kojoj se smjenjuju američki trkači što trčanjem pokreću tenkovske gusjenice. No dovoljno paradoksalno: tenk stoji na mjestu. I premda zanimljiva ideja tijekom čekanja u redu za ulazak u paviljon, unutrašnjost paviljona, u kojem su predstavljeni ostali radovi dvojca Allora-Calzadilla, pomalo je razočaravajući.

*Ispred američkog paviljona *Allora-Calzadilla – Orgulje-bankomat

Politički nabrijan je i Egipatski paviljon koji predstavlja rad mladog umjetnika Ahmeda Basionyja, poginulog u egipatskom ustanku ovoga siječnja. Zaista, politika, doduše prožeta marketinškim nadahnućem bila je očigledna na svakom koraku, osobito na bezbrojnim crvenim platnenim torbicama s kojeg je nas je gledao zatvoreni kineski umjetnik-aktivist  Ai Weiwei uz obavezni natpis «Free Ai Weiwei», uz diskusije o mogućnostima ne pozivanja Kine na venecijansko Bijenale ili jednostavno bojkotiranje kineskog paviljona. Iako predstavljena pod egidom «kreativnog iskustva», jednako politička bila je i prezentacija talijanskog paviljona, reakcionarnog desničara i Berlusconijeva povjesničara umjetnosti Vittoria Sgarbija, koji je natrpao izložbeni prostor radovima dvjestotinjak talijanskih umjetnika u rasponu od ekspresionističkog slikarstva do figurativnih skulptura- u svakom slučaju, ovo nacionalno predstavljanje može se i izbjeći.

Umjesto zaključka i bez imalo lokalpatriotizma, projekt WHW-a, «Odgovornost za viđeno: Priče iz negativnog prostora» primjer su kvalitetnog projekta koji doduše «ne sjeda» lako i otprve no nakon nekog vremena provedenog u osamdesetak kvadratnih metara uvučeni ste u pripovijest izvedbenog kolektiva BADco gdje se na malim monitorima isprepliću vaša recentna prošlost i sadašnjost izvedbe uz radove radikalnog individualca Toma Gotovca. Upravo taj sraz između kolektivnog i pojedinačnog stvara polje napetosti koje otvara prostor za nova iskustva promatranja. Stoga se čini da je odluka o nagradi za najbolje nacionalno predstavljanje za Središnju i Istočnu Europu UniCredit Grupe, a koja iznosi 150.000 Eura, posve pogrešna. Naime, nagrada je dodijeljena srpskom paviljonu i Dragoljubu Raši Todosijeviću za već nebrojeno puta viđenu igru simbolima različitih ideologija uz povratak u kreativnu bolju prošlost s fotografijama iz njegova izvrsnog ranog videa «Was ist kunst».

*Hrvatski paviljon

*Srpski paviljon

fotografije: Tomislav Šmider

Leila Topić