“Nestajanje” kao umjetnički i politički čin

U vremenu Photoshopa i posebnih efekata, vrlo je teško primijetiti konkretnu slikarsku tehniku kao dio umjetničkog izričaja. No umjetnik Liu Bolin, svijetu poznatiji kao „Nevidljivi čovjek“, upravo je klasičnom tehnikom uspio nadmašiti sve artificijelne efekte.

Pekinški umjetnik sate provodi sa svojim timom suradnika, s kojima bira lokacije za snimanje, nakon čega započinje elaborirani višesatni proces oslikavanja – kamufliranja umjetnika sa okolinom. Svi elementi, od teksture i perspektive, moraju biti uzeti u obzir, kako bi se bez kompjuterske obrade postigao efekt nevidljivosti.

Bolinov rad ipak predstavlja mnogo više od dopadljivog trompe l’oeila. Liu se na umjetničkoj sceni javio prije nekoliko godina 2005., serijom fotografija „Hiding in the city“, u jeku najjače kineske umjetničke cenzure, kada je veliki broj umjetničkih ateljea bio ili razoren ili zatvoren od strane vlasti. Bilo da je jedini akter fotografija ili u njih uključuje suradnike, pomno bira lokacije diljem Pekinga koje su ispisane komunističkim agitacijskim porukama, ili mjesta novorastuće kineske ekonomije poput „Ptičjeg gnijezda“.

Bolin ovako objašnjava svoj rad: „U mojim fotografijama, povijesni kostimi, ličnosti i arhitektura postaju simboli onoga što nas ograničava. Svojim performansima izričem želju za razbijanjem takve strukture. Portretiram subjekte koji nestaju i postaju transparentni zbog tih struktura. U trenutku kada je subjekt otpušten iz svih socijalnih konstrukata, on je slobodan.“

„Živjeti u crvenoj Kini, osjećam se kao da nemam kontrolu nad svojim životom. Kako god, u meni je žarka želja za slobodom, a umjetnost mi je oruđe koje pomaže riješiti kaos u našim životima. Nadam se da svojim djelima mogu doprijeti do ljudi koji žive u tom vremenu stalnih promjena, ali da ih, u isto vrijeme, potaknem da procijene okolinu u kojoj žive i sagledaju na probleme koji se javljaju u našem  društvu. U tom tranzicijskom razdoblju, mogu čuti glas Hamleta koji šapće: „Umrijeti, samo usnuti – i ništa više.“ završava Bolin.

Fotografije: Liu Bolin