Prodaja snova upakiranih u photosession

U petak 1. lipnja, u galeriji Adris u Rovinju, u sklopu festivala Rovinj Photodays, bit će otvorena izložba „Prodaja snova – suvremena hrvatska modna fotografija“. Riječ je o izložbi koja će okupiti najbolje hrvatske modne fotografe i neke predstaviti neke od njihovih najuspješnijih radova nastalih u proteklih deset godina. Selektorica postava je fotografkinja Sandra Vitaljić.

Vitaljić ističe kako nije bilo nimalo teško izabrati šest imena koja predstavljaju najbolje od hrvatske modne fotografije, ali je zahtjevan zadatak bilo unutar njihove arhive odabrati samo nekoliko radove kojima će autori biti predstavljeni te stvoriti jedinstven cjelinu u sklopu koje fotografije međusobno dobro korespondiraju.
Autori zastupljeni na izložbi su Mare Milin, Ivana Vučić, Marko Grubišić, Mladen Šarić, Bruna Kazinoti te Romano Decker i Dejan Kutić, fotografi koji su sagradili novu hrvatsku modnu (fotografsku) scenu, a uz njih će biti predstavljena i neafirmirana fotografkinja Sanja Bistričić koja bi, prema riječima selektorice izložbe Sandre Vitaljić, trebala potencijalno nastaviti njezin razvoj.

Svi autori, čiji su radovi uključeni u postav, različitih su senzibiliteta i estetike, a svojim talentom i predanošću, uspijevaju već godinama prevladavati mnogo slabije produkcijske uvjete od onih koje uživaju njihove inozemne kolege. Zahvaljujući tome hrvatska modna fotografija uspjela se približiti svjetskim standardima.

O samoj izložbi više pročitajte u popratnom tekstu selektorice Sandre Vitaljić

Fotografska slika ključni je komunikacijski element modne industrije, a primarni zadatak modne fotografije stvaranje je i poticanje želje potrošača. Početkom 20. stoljeća zamijenila je modnu ilustraciju u časopisima zbog svoje sposobnosti vjernog prikazivanja odjevnog predmeta, no brzo je nadišla svoj indeksni status i započela kreativni razvoj, oslanjajući se uvijek na utjecaje iz svijeta umjetnosti. Reflektirala je duh vremena i poticala progresivne društvene promjene. Usprkos tome što je često doživljavana kao frivolna i prolazna, uz upitnu ulogu u konstrukciji ženskog identiteta , njezin je utjecaj neprekidno rastao, osvajajući polako svoje mjesto i u respektabilnim svjetskim muzejima i galerijama, osobito od devedesetih godina 20. stoljeća nadalje.

Odmičući od klišeja idealizirane slike koja prodaje proizvod, modna se fotografija odvažila propitati rodne stereotipe i ideale ljepote koje sama promovira. Svojim se jezikom sve više približavala umjetničkoj fotografiji i tako širila područje djelovanja. Modna fotografija danas ima veliki društveni utjecaj i često odražava naše potisnute želje i strasti; istovremeno hrani našu taštinu i potiče nesigurnost u vlastiti izgled. Ona ima komercijalnu namjenu i nepobitno je artificijelni konstrukt, no istovremeno ima sposobnost da nas inspirira i zadivi.

Hrvatska modna fotografija ograničena je malim brojem časopisa posvećenih modi, dok modna industrija jedva da i postoji. Fotografi su u zadanim okvirima i često provincijalnim uvjetima ipak našli prostora i inspiracije da modne fotografije začine svojim jedinstvenim vizijama, sve više težeći odmaku od klišeizirane reprezentacije odjeće.

Mare Milin snimila je modni editorijal s glumicom Juditom Franković citirajući film „Oprez, žudnja“ Ang Leea. Filmski format (16×9), kolorit, odjeća i scenografija odabrani su i kreirani zahvaljujući inspiraciji filmom. Reinterpretacija filmskih scena iz povijesti filma, posebno film noira, pronašla je svoje mjesto, kako u svjetskoj, tako i u hrvatskoj modnoj fotografiji. Utjecaj filma vidljiv je i u suvremenoj umjetničkoj fotografiji u kojoj autori poput Philipa-Lorce DiCorcie i Gregoryja Crewdsona koriste jezik filmske slike za kreiranje svojih fotografskih tableau-a, prepuštajući gledatelju da dovrši priču čiji nam isječak prikazuju.
Judita Franković pretvara se u azijatsku ljepoticu Mak Tai Tai koja je i u filmu fiktivan lik, kreiran kao dio zavjere. Na stranicama časopisa nalazimo djelić priče čiji početak i kraj ne znamo. Voajeri smo koji promatraju trenutke iščekivanja i emotivnu dramu djevojke. Njen pogled nikada ne susreće naš, protivno standardima novinskog portretiranja. Iako znamo tko je djevojka na fotografijama i činjenicu da je glumica, to nije njen portret. Prihvaćamo igru u kojoj nam se nudi fiktivan narativ, kao što je fiktivna svaka medijska reprezentacija, pa čak i onda kada portret javne osobe nastoji prikazati njen karakter.

Marko Grubišić koristi glumačko umijeće Jadranke Đokić portretirajući je sa suzom na licu, Leona Paraminski erotizirana je heroina, a Tatjana Dragović gracilno se kreće po ne-prostoru fotografskog studija. Stilisti, šminkeri i frizeri, uz fotografa, čine tim koji postavlja odrednice tog performansa za kameru. Danas je dominantni način portretiranja u modnim časopisima i časopisima o slavnima upravo kroz izvedbu za kameru, dok se ono „stvarno“ o nekoj javnoj osobi iščitava iz paparazzi fotografija, koje su također često inscenirane. Tako gledatelj doživljava „vizualnu satisfakciju u fantaziji identifikacije“, ne samo s osobom na fotografiji nego i s njenim krajnje fikcionaliziranim likom predstavljenim u modnim editorijalima.
Recentni rad Marka Grubišića seli se sa stranica časopisa na njegov blog iFashionography na kojem objavljuje modne fotografije snimljene iPhoneom, a izlazi iz medija fotografije svojim kratkim modnim filmovima.

Mladen Šarić snima glumicu Ivanu Roščić reinterpretirajući nadrealističke elemente često prisutne u modnim fotografijama Mana Raya i Horst P. Horsta. No, Ivana ovdje nije bezimena lutka iz izloga ili fetiš objekt tako drag nadrealistima, već mnogo suvremeniji produkt – lutka Barbie koja vlastitu glavu nudi na pladnju, podcrtavajući tako ironijski odmak od modne industrije i njenih ikona. Jednako je tako (auto)ironično kada Šarić glavu modela ukrašava izgužvanim plastičnim čašama i limenkama Fante ili kada lice manekenke proviruje iz gomile otpada odbačenog na svakoj plaži. No, čak i kada su ironične, fotografije Mladena Šarića visoko su estetizirane i savršeno tehnički izvedene, a sam fotograf često preuzima ulogu scenografa, stilista i umjetničkog direktora.

Na sličan način radi i dvojac Decker & Kutić, pomno osmišljavajući svoje fotografije od početne ideje do postprodukcije, koristeći se dugogodišnjim iskustvom u kreiranju i stiliziranju odjeće (Romano Decker) i grafičkom dizajnu (Dejan Kutić). Na snimanju modnog editorijala za frizerski salon Glamour kosa u jednom trenutku postaje odjevni predmet, pretvarajući model u svojevrsno plemensko biće prekriveno dlakom, toliko nepoželjnom u sterilnoj ljepoti suvremene žene (i muškarca). Za Deckera i Kutića stvaranje fotografija modna je igra bez strogo utvrđenih pravila, kroz koju se trude zabilježiti magične kreativne trenutke u potrazi za začudnom ljepotom.

Za razliku od standardnog poliranog izgleda visoko-produciranih modnih fotografija na kakve smo navikli, radovi Ivane Vučić za modni studio I-gle iz 2005. godine odabiru jezik vernakularne fotografije. Specifična tekstura i isprane boje polaroida asociraju na fotografije iz obiteljskog albuma, s nekog davnog ljetovanja. Ivana koristi polaroid i da bi napravila unikatne pozivnice za modnu reviju Roberta Severa Infra 2003. godine, opirući se tako serijskoj proizvodnji identičnih kopija jednako svojstvenoj digitalnoj fotografiji i masovnoj proizvodnji odjeće.
Snapshot fotografija, banalni svakodnevni motivi, bilježenje intime autora i ljudi koji ga okružuju uvukla se u umjetničku produkciju kroz radove Nan Goldin, Wolfganga Tillmansa, Juergena Tellera, Corinne Day i drugih, a otuda je lako preuzela važnu poziciju i u diskursu modne fotografije. „Kao fotografska estetika ili stil, banalnost se može opisati kao vrsta postindustrijskog realizma, odmak od spektakularnog i često nemilosrdan fokus na njegovu antitezu.“ Nespretni kadrovi, tvrdo svjetlo bljeskalice, neoštri motivi, obilježja su amaterske fotografije koja je ovdje namjerno korištena da se naglasi intiman odnos između fotografa i modela. Takve fotografije uvode autentičnost i realizam u tradicionalno ekstravagantan glamurozni žanr i pravi su subverzivan izazov konvencijama modne fotografije.

Fotografije Brune Kazinoti donijele su u hrvatsku modnu fotografiju taj tračak subverzivnog izazova, iako je cijela modna scena nedovoljno diferencirana da bi dozvolila veliko odstupanje od dominantnog stila, utvrđenog licencama stranih izdanja. Zato, osim redovitog objavljivanja u hrvatskom izdanju časopisa Elle i suradnje s dizajnerom Maurom Massarottom na kampanji za tenisice Startas, svoje radove objavljuje uglavnom u stranim časopisima kao što su Tank, Pop, Hero, Dazed&Confused i mnogim drugim. Bruna Kazinoti radi s profesionalnim modelima, no nerijetko će s „običnim“ ljudima dogovoriti snimanje. Primarna joj je spontanost i prirodnost, ne koristi uobičajene forsirane i neprirodne poze modela. Elementi snapshot fotografije prisutni su u njenom radu, a lako je zamijetiti da njeni modeli često okreću leđa kameri, odnosno gledatelju. Uskraćujući nam svoje lice, fotografiju ispunjavaju govorom tijela, izražavajući individualnost, ravnodušnost i odsutnost komunikacije. Suprotno modnoj fotografiji najčešće konstruiranih savršenih lica, njeni su likovi prirodni, s izraženim karakterom. Rijetko ih smješta u prazninu fotografskog studija, već radije bira realne, urbane lokacije. Brunine fotografije stoga izgledaju kao portret njene generacije, nezainteresirane za uljepšanu sliku samih sebe i natjecanje u statusnim simbolima.

Sličan pristup blizak je i Sanji Bistričić, mladoj fotografkinji još nezastupljenoj u mainstream medijima. Njen se model kreće u napuštenom industrijskom pejzažu, djelujući odsutno i neprilagođeno. Svoje modne fotografije realizirala je uglavnom u suradnji s hrvatskim modnim brandovima Dioralop i Madame Demode ili kao vlastita fotografska istraživanja. Njene fotografije stoga nisu opterećene željom da budu ekstravagantne, glamurozne ili prate vizualni klišej dominantan u medijima, već se također okreće prikazu vlastite generacije kojoj je modna osviještenost način izražavanja stava prema svijetu.
Artificijelnost modne fotografije nije posve nestala uvođenjem „stvarnih“, neprofesionalnih modela i „nepoziranih“ situacija, no to je svakako otvorilo prostor za prikaz nesavršenog, tjeskobnog, drugačijeg. Iako je i dalje zadužena za prodaju odjeće i marketing životnog stila, suvremena modna fotografija obilježena je željom da komunicira značenje i ima društveni i kulturološki utjecaj izvan hermetičnog svijeta mode.