Puno previše slika(rstva)

* Fedor Fischer

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, krovna je organizacija koja okuplja sve likovnjake Hrvatske, preuzimajuću ulogu dušebrižnika na nepostojećem tržištu umjetnina u Hrvatskoj, ali i na nejasno definiranoj likovnoj sceni. Pomalo nas je iznenadilo da je HDLU odlučio organizirati 1. Bijenale slikarstva, izložbu kojom će vrednovati slikarsku scenu u Hrvatskoj kao i pozicionirati istu unutar europskog i svjetskog konteksta. Dakle, odjednom je HDLU shvatio kako je tradicionalni medij slikarstva doživio svoj ponovni uzlet, dapače, toliko važan da nakon Nove slike 80-ih, postaje jedan od prepoznatljivih pravaca/smjerova suvremene hrvatske likovne scene. I odmah, ambiciozno, HDLU odlučuje pokrenuti bijenale, izložbeni format koji sve više danas postaje upitan. Štoviše, domaću produkciju jukstapozicionira pokraj one berlinske, koliko-toliko referencijalne, kojoj je izbornik bio Mark Gisbourne, britanski kustos „specijaliziran“ za berlinsku umjetničku scenu.

* David M. Shreim

„Iznimna reafirmacija slikarstva“ koju spominje HDLU u svome uvodnom tekstu događa se gotovo čitavo desetljeće, i u vremenu masovnih medija i digitalizacije svakako zauzima zanimjivo fenomenološko mjesto, ali svakako više nije simptomatično njegovo pojavljivanje. Ono što je svakako važnije u eri novih medija koji konstruiraju našu suvremenost, jest pomicanje važnosti sa prirode medija na sadržaj medija. Dakle, nije više bitno ono što je prikazano, već što prikazano govori. Stoga, pokrenuti bijenale slikarstva samo zbog prikazivanja prirode medija, poprilično je nekritički čin. Tako da nas je sama izložba u mnogočemu prisjetila na notornu „Godišnju izložbu članova HDLU-a“, neselektivni projekt koji je dužan svake godine predstaviti produkciju članova, odnosno opravdati njihove članarine. S druge strane, slikarstvo koje nam je na Bijenaleu (re)prezentirano u većem dijelu njegovog postava, već je velikim dijelom viđeno u manjim galerijama u posljednje dvije godine. Zahvaljući novootvorenom izložbenom prostoru Laube, ali i izložbama koje je tim Zbrike Filip Trade u prethodnih nekoliko godina postavljao, mogli smo vidjeti od čega se sastojala nova struja u hrvatskoj umjetnosti. Očekivano, jedan dio Laubinih „štićenika“ bio je prisutan i ovdje, ali ne možemo ne dati priznanje upravo Zbirci za stvaranje slike o slici u domaćoj umjetnosti.

* Đuro Seder

Početna ideja Bijenalea bila je pozvati 15 već „afirmiranih“ umjetnika i raspisati natječaj za ostale umjetnike koji se „izražavaju“ u mediju slikarstva, tako da je žiri u sastavu Đure Sedera, Josipa Zankija, Dalibora Jelavića i Tomislava Buntaka pozvao i samog Sedera koji je i dalje ostao u svojim ekspresivnim gustim namazima 90-ih, dok ostalih 28 odabranih umjetnika poprilično variraju u kvaliteti. Nije točno jasan kriterij po kojem su odabrani umjetnici, kao i oni pozvani: je li to okrenutost figurativnom slikarstvu? Nije, jer ima i apstraktnog ekspresionizma. Jesu li narativni aspekti bili važniji? Očito ne, jer je moguće pronaći i posve prazne, gotovo dekorativne radove. Tapete. Zapravo, od većine pozvanih umjetnika nije se moglo ništa novo naučiti, već samo zaključiti da još uvijek istim očima ( i slikom) gledaju na nove probleme.

* Danko Friščić

Drugi problem izložbe je onaj rodni. Zapravo, kronični nedostatak ženskog roda. Teško je ne primijetiti da od ukupno 43 izložena rada, samo 10 pripadaju umjetnicama. I činjenica da je dominantno muški žiri u pozvane umjetnike/ce uvrstio samo jednu ženu- Gordanu Bakić. Svakako da je onda trebalo vidjeti i novije radove Nine Ivančić, Marije Ujević Galetović ili Ines Matijević. Nažalost, tako se opet za budućnost ispisuju muške povijesti umjetnosti, demonstrirajući „trijumf muškog genija slikarstva“.

Užasno prenapučen postav izložbe uspio je zakamuflirati i desetak odličnih radova, svakako radeći gigantsku uslugu (ili možda ne) onima koji izlaganje nisu zaslužili, poput stanovitih i nejasnih „slikoambijenata“.

* Zlatan Vehabović

Ona bolja strana Bijenalea, predvidljiva je. Već smo naviknuli na imena poput Vehabovića, Pavla Pavlovića, Dina Zrneca, mlade slikarske reprezentacije, koja se uz Ivonu Jurić, Martinu Grlić, Mirnu Kutlešu predstavlja i u Beču, i znamo već njihov prepoznatljiv jezik. Uglavnom je riječ o „(neo)baroknom slikarstvu koje se zasniva na pričanju priča“ , osobito onih iz pop-kulture, američke ikonografije, ali i o radikalnom promišljanju egzistencije u radovima Damira Babića i Sebastijana Dračića.

* Sebastijan Dračić

Upravo u radovima potonjih umjetnika je možda najbolje izražena suvremena nelagoda u kulturi, reinterpretacijom klasične teme pejsaža. Izuzetno zanimljiv i višeznačan rad je prikazao Lovro Lapuh, „Cressendo of gaiger counters“, rad koji možemo na prvi pogled čitati i dopadljivu ilustraciju, ali i prikrivenu provokaciju puritanskih krugova.

* Martina Grlić

Tek usporedbom domaćih radova sa berlinskom produkcijom, sa Lovrom Artukovićem kao akterom obje scene, gdje je njegov rad daleko nadmoćniji od velikog dijela domaće i berlinske scene, pomalja se pitanje je li zapravo (još jednom) došao kraj slikarstvu. Neki od izloženih berlinskih radova trebali bi prikazivati „vibrantno europsko slikarstvo“, no uistinu je riječ tek o radovima posuđenih iz nekolicine privatnih berlinskih galerija, koji ni na koji način ne daju pravu sliku stanja.

* Lovro Artuković

Bijenale, s obzirom na svoju pretencionznu namjeru, nije dalo nikakve odgovore, a nije postavilo ni nova pitanja. U niti jednom trenutku nitko se od organizatora nije zapitao zašto slikarstvo i koja je njegova uloga danas, njegove razloge postojanje ili koje su konsekvence bavljenja istim. Vidjeli smo sve već viđeno, bili izmoreni obiljem osrednjeg slikarstva i potpuno osupnuti nedostatkom konceptualne niti.

* Damir Babić

* Ivona Jurić

* Lovro Lapuh

* Mirna Kutleša

* Dino Zrnec

* David M. Shreim

Fotografije: Ivan Dorotić