Radnička klasa možda odlazi u raj, ali živi u paklu kapitalizma

Dok u čitaonici i galeriji Vladimir Nazor u Ilici nezaposleni i umirovljeni muškarci čitaju tekstove u novinama o štrajku mljekara, vozačima taxi službe Cammeo koji rade po dvanaest sati dnevno, dobnoj granici za mirovinu koja bi se mogla produžiti na 72 godine života ili o rezanju subvencija za poticanje industrijskog razvoja, na zidovima oko njih se redaju fragmenti fotografija nekog sasvim drugačije uređenog radničkog svijeta.

Radnici na tim podsjetnicima prošlog vremena natječu se na sportskim manifestacijama, slobodno vrijeme ispunjavaju veslajući rijekom, idu u kino, na kulturne događaje i, naravno – rade. Radi se o radnicima Željezare Sisak, „vrsti“ koja više ne postoji. Željezara se ugasila, a s njom i preostalih 900-tinjak radnih mjesta, koja su preživjela posljednjih dvadeset godina promjena i značajnog smanjenja broja radnika. O Željezari i mogućnostima koje je pružala svojim radnicima smo nedavno pisali ovdje pa nećemo o tome dužiti, osim da iz današnje paklene radničke perspektive životni okvir koji je Željezara stvarala izgleda utopijski.

Marijan Crtalić, autor izložbe „Sadašnjost prošlosti“ u galeriji Vladimir Nazor, upravo iz današnje vizure sagledava to nekadašnje vrijeme i fotomontažama, kojima je spojio arhivske snimke i svoje fotografije, kontrastira ih: ondašnji plivači spremaju se skočiti u današnji prazni, derutni i privatizirani bazen, koji su na radnim akcijama željezarci sami izgradili, nekadašnji radnici u današnjim napuštenim halama, djeca koja se igraju oko propale lokomotive… Crtalić se već godinama bavi svojim rodnim gradom Siskom, pogotovo Željezarom, za što je i dobio nagradu T-HT, koju dodjeljuju Muzej suvremene umjetnosti i Hrvatski Telekom. Baš je taj isti Hrvatski Telekom, čija je nagrada, dakle, otišla umjetniku koji se bavio položajem radništva u socijalizmu, nedavno odlučio otpustiti 450 radnika, unatoč tome što posla ima i što HT ostvaruje veliku dobit. Samo je ta tvrtka u proteklih 10 godina otpustila preko 5000 radnika.

Dok je radio na svojim prethodnim projektima vezanima uz Željezaru i likovnu koloniju koja je u sklopu nje pokrenuta, Crtalić je primijetio da je na ulicama tamošnjeg radničkog naselja Caprag vrlo malo ljudi i da su uglavnom starije dobi. Za potrebe svog filma „Industrijski raj“ pitao je nasumično prolaznike što znaju o kolonijama, skulpturama koje su u okviru nje nastajale i bile postavljane u Capragu i, općenito, o Željezari. Tako se kroz te razgovore i proučavanje građe u sisačkom muzeju, knjižnicama i arhivima Crtalićev interes sa skulptura proširio na radnike. „Radnici i radništvo, odnosno radnička klasa, bili su zaštitni znak tzv. samoupravnog socijalističkog sistema. Iza radničkog brenda i samoupravljanja krila se zapravo volja partije, no, unatoč tome, a zbog proširivanja tržišta i očuvanja socijalnog mira, a naročito mogućih međunacionalnih tenzija, sistem je prema radnicima zauzeo pokroviteljski stav i tretirao ih kao punopravne društvene subjekte“, objašnjava Crtalić zašto se svojom novom izložbom odlučio baviti radništvom.

Teško se ne složiti s Crtalićem kada konstatira da su u socijalizmu radnici imali znatno veća prava nego danas, a to se posebno ističe na primjeru željezarskih radnika u Sisku. Željezara im je izgradila naselje s parkovima, brojnim sportsko-rekreacijskim objektima i kulturnim sadržajima, preuzevši na sebe socijalizaciju mahom ruralnog stanovništva koje je tu dolazilo u potrazi za poslom iz raznih dijelova bivše Jugoslavije. „U odnosu na ovaj današnji kriminalni i ponižavajući odnos države spram radnika, ono je bila bajka vrijedna pažnje i proučavanja“, kaže Crtalić.

No, Crtalić se ne bavi samo položajem radnika, već i tretmanom društvene imovine, koja je promjenom političkog sustava početkom devedesetih masovno privatizirana. „Cijela ta privatizacijsko-pretvorbena pljačka odigrala se u vrijeme rata, dok su radnici bili na frontu i nisu mogli braniti svoja radna mjesta i tvornice. Otetu imovinu, kao i cjelokupno nacionalno bogatstvo, Tuđman je stavio na tržišni bubanj i propast države je počela. Rat je bio odličan paravan za prikrivanje privatnog karaktera stvaranja hrvatske države. U svemu tome, radnici su prošli put od fronta do korumpiranih objekata zametenih šupljikavim zakonima, koji su omogućavali novokomponiranoj hrvatskoj eliti da se iživljava nad njima i njihovom imovinom“, kaže Crtalić. Okosnica društva i onda i danas bila je i ostala radnička klasa, podvlači Crtalić i naglašava razliku: jedino što je radnička klasa danas „brend“ sramote, eksploatacije i obespravljenosti, a penzioneri kao pripadnici nekadašnje ponosne radničke klase, koja je izgradila sve u čemu živimo, postali su najniži društveni sloj koji preživljava kopajući po kantama za smeće.