
Razgovarati o ženskom tijelu u terminima izvan upotrebe i korištenja photoshopa, danas je gotovo nemoguće. U vrijeme digitalne manipulacije, niti jedan trenutak u povijesti nije utjecao na percepciju ženskog tijela kao photoshop. Promatrajući kanone koje su zadali stari majstori u percepciji ženskog tijela, možemo samo reći kako su tadašnje djeve bile poprilično punije u odnosu na današnje supermodele, iako znamo da su i ove prethodne itekako bile podložne slikarskoj manipulaciji i idealizaciji tijela. Dakle, savršenstvo tijela je, u baroknoj viziji, također na nekoliko razina bilo udaljeno od stvarnosti. Kist ili klik mišem, u svakom slučaju, generacije žena je doveo u veće nevolje.
Baveći se temom ideala jednog razdoblja i njegovog transponiranja u sadašnje vrijeme i prema sadašnjim standardima ljepote, talijanska umjetnica Anna Utopia Giordano lagano provocira umjetnički svijet, ali posebice i čitavnu garnituru povijesničara umjetnosti. Ona, naime, stvara serije fotošopiranih aktova klasične umjetnosti pod nazivom „Venere“.
Njezin cilj je primijeniti suvremene standarde atraktivnosti, odnosno tijela koja idealiziraju svi ženski časopisi, na primjerima Botticellijevih, Ingresovovih, Bronzinovih najpoznatijih Venera. Komparativnom analizom „originala“ i „uljepšanog originala“ primjećujemo da je umjetnica intervenirala na one kritične točke: stanjila bedra i bokove, sužavala struk, povećavala grudi. U remek-djelima umjetnika Venerama su izbrisane sve nesavršenosti, no zanimljivo je da suvremenom oku one tek tada izgledaju „normalno“.
Svi njezini pokušaji, osim što demostriraju mogućnosti digitalne manipulacije, više ili manje uspješni, propituju i subjektivne kulturalne standarde koje nam svakodnevno nameću oglašivači.
Više o radu ove talijanske umjetnice pogledajte ovdje