Samo želim da me voliš

Velika retrospektiva I Only Want You to Love Me – Samo želim da me voliš Milesa Aldridga u Somerset House-u, te izložba u galeriji Brancolini Grimaldi, obje u Londonu, poklopile su se s izlaskom knjige istog naziva u izdanju Rizzolija. Retrospektivna izložba najveća je takva do sada i sadrži velike printove fotografija kao i crteže te skice po kojima su fotografije rađene, polaride i časopise koji posjetitelju pružaju uvid u sam proces rada fotografa koji je radio gotovo za sve relevantne modne časopise današnjice. Rođen 1964. u Londonu, Aldridge je studirao ilustraciju na Central St Martins-u, a u svijetu modne fotografije pojavio se igrom slučaja sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao i njegovi kolege dizajneri sa St Martins-a koji su se afirmirali u to vrijeme i Aldridgev pristup prema modni je kritički. Povodom ove dvije izložbe osvrnuti ćemo se na tijelo u njegovim fotografijama, te kroz to i na tijelu u modi općenito.

1.I Only Want You To Love Me #1_2011 LR

I Only Want You To Love Me #1 © Miles Aldridge 2011

U promišljenim kompozicijama i žarkim bojama Aldridgeovih fotografija koje se svojom narativnošću približavaju filmskom izričaju obitavaju glamurozna i idealizirana tijela pretežno ženskih modela. Lišena ekspresije, tijela izgledaju lišena duha i života. Fotograf za njih kaže da razmišljaju, ali njihovo stanje treba tražiti dublje u povijesti mode. Upravo naziv koji koristimo danas za modele koji rade u modi, manekenke, francuskog je porijekla i označava lutke ljudskih dimenzija te upućuje na dvosmisleni status modnog tijela između subjekta i objekta. O tim lijepim ali misterioznim tijelima koja se u nedogled reflektiraju u izlozima pariških dućana devetnaestog stoljeća i njihovoj moći zavođenja pisao je još Zola u romanu Kod ženskog raja. Odnosi između organskoga i neorganskog kod mnogih umjetnika tog vremena postali su metafora za snove i noćne more društva koje je doživljavalo brzi tehnološki napredak. Od rođenja mode kakvu poznajemo do danas nije se mnogo promijenilo. Beživotno i standardizirano žensko tijelo i dalje je sredstvo komodifikacije ženstvenosti koje nalazimo u izlozima, časopisima, modnim pistama i medijskim spektaklima. Takvo tijelu u funkciji je programiranog zaborava mode kao principa stalnog obnavljanja u ime društveno-ekonomskog sistema i njegovog ubrzanog razvoja, principa koji se krije pod izlikom stalnog traženja novog. Beživotnost modnog tijela, tako i tijela na Aldridgevim fotografijama, zapravo otkriva strukturalne veze tijela i mode te njihova porijekla u razvoju masovne proizvodnje potrošačkog kapitalizma devetnaestog stojeća.

4.Tan Lines #4 2012

Tan Lines #4 © Miles Aldridge 2012

Uz tijelo kao objekt potrošačkog društva, identiteti koji se formiraju upravo na različitostima i tijelu danas postaju fluidni i determinirani stalnom potragom za novim. Koristeći standardizirano tijelo manekenki Aldridge identitete odvaja od tijela i nudi ih kao setove karakteristika, odjeće, rekvizita i scenografije, koji okružuju i određuju tijelo na njegovim fotografijama. Male nezgode i opasnosti često prisutne u njegovim fotografijama, kao razbijeni tanjuri, boce kečapa ili fen u kupaoni, naznake su trauma koje nose ovako izgrađeni identiteti.

5.Chromo Thriller #3 2012 LR

Chromo Thriller #3 © Miles Aldridge 2012

9.A Drop of Red #2 2001

A Drop of Red #2 © Miles Aldridge 2001

Kritički osvrt na modu koji nude ove fotografije i same nastale kao dio istog sistema nisu nikakva novost. One govore u prilog višeznačnosti sistema mode, ali i njegovoj mogućnosti i da asimilira kritiku na svoj račun te je preokrene u trend.

Izložba Miles Aldridge: I Only Want You To Love Me otvorena je u Somerset House-u do 29. rujna, a Miles Aldridge u galeriji Brancolini Grimaldi do 28. rujna ove godine.