Skidanje maski u komediji jedne karnevalske noći
Obavezno stisnuti play prije čitanja.
Tišina. Muk. Komorna kavanska atmosfera. Glumci izlaze jedan za drugim. Petero junaka opjevanog ljubavnog peterokuta. Lede nema. Iz letargije i gotovo opipljive tjeskobe uzdiže se Nataša Dorčić koja pali muziku prekidajući nelagodno pogledavanje, i baš kao i Lykke Li zavodljivo pleše još zavodljivijim taktovima „Sadness Is a Blessing“. Njena se Melita izvija senzualno, većinom čak leđima okrenuta publici, i uvlači nas u predstavu kao utjelovljenje upravo one dekadencije o kojoj je Krleža pripovijedao još u prošlom stoljeću, a koja je jednako živa i danas, i van teatra.
Tako započinje Leda, poznata i kao „Komedija jedne karnevalske noći“, posljednja ovogodišnja premijera Zagrebačkog kazališta mladih koja je, u duhu afirmacije u Europi već standardne prakse koprodukcije, rađena u suradnji s Kraljevskim pozorištem Zetski dom iz Cetinja i Međunarodnim festivalom Kotor Art iz Kotora.
I dok paralelno tek koju ulicu dalje u Gavelli, još uvijek igra Leda u režiji Borisa Svrtana, premijerno izvedena prije više od godinu dana, nismo se mogli ne zapitati, uz dužno poštovanje Krleži, da li je ovako malom gradu/ državi/ kulturnoj sceni zaista potrebna još jedna Leda. No, ZKM nas je svojom premijerom demantirao bez pardona. Uigrani par Anica Tomić i Jelena Kovačević ostavile su dojam iznimne lakoće zadatka, iako to zasigurno nije slučaj jer Krleža bar nikad nije bio lagan zalogaj. U krajnje pročišćenom tekstu koji donose, ne zanemaruju ni malo važnost Krležinog djela, već naprotiv podcrtavaju njegovu viziju i njegovu apsolutnu aktualnost i danas u ovom tranzicijskom vremenu (nažalost?).
Zaboravljajući jasne granice i uvriježena očekivanja, ne staju na režiji i dramaturgiji nego idu korak dalje potpisujući i glazbu i scenografiju za komad. Na glazbu tako stavljaju određenu težinu dajući joj jednakovrijednu ulogu budući da ona podjednako gradi dramu. Dirty beaches Lord knows best i Hotel, Tindersticks Rented rooms te Peaches I U She i Operate izvrsna su pratnja i naglasak točno odgovarajućih dramskih momenata.
O scenografiji pak u pravom značenju te riječi, teško se može raspravljati budući da je vještina izrade likovne podloge ovdje ostala neistražena, ali s druge strane nedostatak iste u korist čiste dekoracije može se promatrati kao svojevrstan stav, viziju suvremenog salona ocijenjenog primjerenim ovoj salonskoj drami.
Izrazito je zanimljiv pomak u odnosu na sam tekst pri koncepciji scene – svi likovi ove ljubavne igre su konstantno na sceni, u svim naletima svoje moralne krize, sa svojim boljim, ili bolje reći gorim, polovicama, u svoj svojoj tragičnosti u kojoj bivaju i krivci i žrtve u toj bolesno perfidnoj igri zavođenja. Iako je kraćenje teksta melodrame moglo direktno utjecati na mogućnost postizanja plastičnosti likova, ipak su u pravilu zadržani svi oni bitni trenutci pa, uz naglašavanje karakteristika likova do ekstremnih granica, ipak nemamo dojam da je išta ostalo neizrečeno. Crnogorski glumci Mirko Vlahović kao Klanfar, Dejan Ivanić kao Aurel i Srđan Grahovac kao Urban odigrali su korektno, ako zanemarimo izrazito tih početak ovog potonjeg koji se s vremenom ipak ohrabrio. S druge strane, hrvatske glumice Ksenija Marinković i Nataše Dorčić maestralno su odigrale svoje uloge utjelovivši tako školski primjer požude, proračunatosti, moralne dvojbe (u najmanju ruku) i prije svega egzistencijalne tjeskobe.
Manipulacija i dominacija glavni su alati u ovoj perverznoj igri bez granica kojom dirigira ekonomska ovisnost, a dostojanstvo je pak neistraženo područje. Seks, droga i alkohol neupitno su ono što prati Krležine eksplicitne dijaloge pa se logično isto našlo i u kazališnom komadu, i to nije sporno. Jedino što zaista otvara pitanja je potreba potenciranja istog do krajnjih granica, eksploatacije samog nasilja. Radi se dakle o pitanju prave mjere i da li je ona možda ipak prekoračena, iako nije upitno da je upravo na taj način dana primjerice i kritika umjetnosti, odnosno laž unutar same umjetnosti, kao vrlo bitan sporedni motiv drame.
Komad završava vraćajući nas na neki način ponovo na početak, još jednom podcrtavajući ljudski očaj, iako njegova analiza nije urodila plodom i ponudila rješenje. Tko su u suvremenom kontekstu likovi o kojima je Krleža pisao još u prošlom stoljeću? Koje su njihove skrivene namjere i ne baš skrivene perverzije? Potrebno se samo osvrnuti oko sebe. Jer kako je Kreža sam najbolje kazao: „Čovjek je uznemiren trajno“.
S Gavellinom Ledom ne treba povlačiti suvišne paralele. Znatno opsežniji tekst tamo je naočigled da slavi Krležu, dok s druge pak strane uvodi lik Lede isključivo da se valja po sofi, trepeće okicama, pa čak i ode s nogometašom u bolji svijeta, no na kraju ne uspijeva prenijeti motiv kao u Ledi u kojoj Lede same nema, ali je ideja prisutna. Što reći nego da i u ovom slučaju, definitivno vrijedi manje je više.
