U potrazi za izgubljenim djetinjstvom
Alain Laboile otac je šestero djece i fotograf. Zajedno s majkom, svi zajedno žive u jednoj staroj kući na vrhu brežuljka pokraj Bordeauxa.Premda školovani kipar, kada je igrom slučaja nabavio fotoaparat, Laboile se počeo intenzivno baviti fotografijom te je odlučio zabilježiti djetinjstvo i odrastanje vlastite djece.
Gledajući u njegove fotografije nevinog i veselog djetinjstva ne možemo se ne prisjetiti jedne od karakteristika koje fotografija nosi sa sobom. A to je da fotografija u svom pokušaju da zauvijek zabilježi život, samim pritiskom na okidač, bilježi nešto što je upravo prošlo. Za ovu mnogobrojnu obitelj serija fotografjia nazvana La Famille zasigurno će u budućnosti često probuditi lijepa sjećanja na stare dane, ali nas ostale promatrače ove crno bijele fotografije potiču na razmišljanje o jednom djetinjstvu kakvog više nema.
Sam autor o svojim fotografijama govori ovako: “Iako je moj rad duboko osoban, on je i pristupačan. Baveći se ljudskom prirodom fotografije dozvoljavaju promatraču da pristupi u moj svijet i osvrne se na vlastito odrastanje. Podijeljene s cijelim svijetom posredstvom interneta fotografije postaju sredstvo komunikacije, potiču na razmišljanje o slobodi, golotinji, bivanju i posjedovanju.”
Ako promatramo život djece u gradu, sloboda i direktan kontakt s prirodom koje imaju djeca fotografa nešto je čega više nema. Možda je upravo taj nostalgični moment onaj koji čini ove fotografije tako privlačnima. Trčati gol prirodom, osjećati se potpuno slobodno i imati potpuno povjerenje u vlastito okruženje, nešto je što je u gradskom životu ostalo s one strane foto okidača. Prošlost koju ne možemo, ne znamo ili ne želimo vratiti?
