Žene ubijaju iz očaja

Umjetničke intervencije, posebno iz sfere kazališta, u strogi, omnidisciplinarni zatvorski sustav nisu neuobičajene. Motivirani željom da osuđenicima olakšaju psihički zahtjevno vrijeme služenja zatvorske kazne, samoorganizirani umjetnici osmišljavaju specifične formate dramskih radionica za zatvorenike. U pravilu, iz njih proizlazi dramski program u kojem, i kao izvođači i kao publika, sudjeluju zatvorenici.

02

Ženska kaznionica u Požegi, fotografije: Marina Paulenka

Jednoj takvoj izvedbi, točnije čitanju Danteove “Božanske komedije” u rimskom zatvoru Rebibbia, koji mediji često etiketiraju “zloglasnim”, prisustvovali su Paolo i Vittorio Taviani, braća poznata po polustoljetnoj proizvodnji politički angažiranog filma posvećenog socijalnim temama s talijanskog juga. Impresionirani izvedbom, režiseru zatvorske dramske družine predlažu produkciju “Julija Cezara” Williama Shakespearea. Snimanje šestomjesečnog rada na pripremi te zatvorske izvedbe pretvorili su u dokumentarnu dramu “Cezar mora umrijeti” koja unutar visokog svijeta filmske umjetnosti 2014. dobiva niz priznanja i nagrada. Upravo ovaj primjer, kao i niz drugih uostalom, ukazuje da kazalište u zatvoru ima ogroman potencijal za angažirano umjetničko promišljanje i beskompromisnu kritiku zatvorskog sustava.

049

I u našem lokalnom kontekstu nailazimo na kontinuitet umjetničkog djelovanja unutar zatvorskih zidina, počevši od dramskih intervencija studentskog kazališta kasnih 60-ih. Iako je historijat ovih umjetničkih praksi neistražen, te u široj javnosti nevidljive aktivnosti i dalje su poprilično žive. Primjerice, nedavno je bilo organizirano javno čitanje Zareza u muškoj kaznionici Lipovica, a kritičarka Nataša Govedić Shakespeareovu predstavu Sna Ivanjske noći iz 2003. koju su izveli osuđenici iz Lepoglave proglašava najboljom kazališnom izvedbom sezone (ovdje).

038

Osim kazalištaraca, u zatvorima nerijetko, rade i vizualni umjetnici. Jedan od recentnijih radova nastao “iza rešetki” je serija fotografija iz Ženske kaznionice u Požegi pod nazivom “Drugi dom” Marine Paulenke. Riječ je o diplomskom radu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji se nekoliko navrata mogao se vidjeti po različitim galerijama u Zagrebu i izvan njega.

Za istraživanje koje mu je prethodilo, umjetnica je nedavno primila i nagradu Centra za ženske studije. U svakom slučaju, Paulenkin rad dobra je prilika za razgovor o omnidisciplinarnom sustavu zatvora i načinu funkcioniranja te opresivne institucije u Hrvatskoj. Naime, životni uvjeti u kaznionicama i zatvorima poprilično su nepoznati, a u medijskom polju o njima se piše krajnje šturo, sporadično i nekritički (više ovdje). Tek iz progresivnih analiza možemo saznati da popunjenost domaćeg zatvorskog sustava iznosi 130% te da se loši uvjeti života iza zidina (ne)spretno prikrivaju (ovdje).

01

U jedinoj ozbiljnijoj novinarskoj analizi lokalnog zatvorskog sustava, onoj Rade Dragojevića, saznajemo da se najveći broj zatvorenika, njih čak 35 % iza rešetki našao zbog imovinskog delikta što je direktno (po)vezano s egzistencijalnom ugroženošću i neadekvatnom socijalnom zaštitom koju nam je donijela demontaža kenezijanske države blagostanja. Ako k tome dodamo mehanizme discipliniranja i prisvajanja ženskog tijela koji su, prema Silviji Federici sastavni dio strategija nasilja opresivnog patrijarhata i sistema eksploatacije imanentnih kapitalizmu, pitanje zatvaranja žena nameće se kao nepravedno zanemarena tema.

03

Kako je izgledala tvoja priprema za odlazak u kaznionicu u Požegi? Koju literatru si čitala? Postoji li ikakva relevantna sociološka studija domaćih istraživača koja pomaže u razumijevanju tko su štićenice kaznionice i koji društveni mehanizmi (ne)posredno uvjetuju njihove delikte?

Nisam bila pod utjecajem nikakve posebne literature koja bi me potaknula na istraživanje ove vrlo osjetljive društvene teme. Baš naprotiv, u priču sam krenula iz znatiželje, potaknuta životnim pričama žena iz svoje okoline preko kojih sam došla do nekih zanimljivih saznanja. Bila sam izravno potaknuta da ponovno iskoristim prednost fotografije kao medija pomoću kojeg komuniciram sa svijetom, te da kroz umjetnički projekt pokušam ući u tu penalnu instituciju i da svoja iskustva pretočim u vizualni jezik.

Domaćih studija je izuzetno malo na ovu temu, tek dvije-tri unazad 20 godina. Naišla sam na interdisciplinarnu studiju “Žene i kazna zatvora” autorica Velinke Grozdani i Alenke Šelih, zatim istraživanje Bernardice Franjić-Nađ o kontaktu zatvorenika s obitelji te na još jedno istraživanje staro 10 godina autorica Ranke Farkaš i Vladimire Žakman-Ban o obilježjima procesa prilagodbe zatvorskim uvjetima zatvorenika/ca obizorm na sociodemografske i kriminološke osebujnosti. Također, u Hrvatskoj je u okviru penološke problematike provedeno relativno malo empirijskih istraživanja usredotočenih na prilagodbe i početno razdoblje izdržavanja kazne zatvora. Sigurno je da opća društvena klima i ekonomski uvjeti koji nose niz negativnih učinaka na poziciju žene u društvu direktno utječu na njihove delikte. Veliki problem je i obiteljska situacija i pitanje nasilja nad ženama u obitelji.

05

Zanimljivo, informacije na nekim forumima, na kojima se aninomno javljaju (ili se barem tako predstavljaju) i bivše zatvorenice iz Požege, govore o svojim pozitivnim iskustvima boravka u toj kaznionici. Odakle ta fama o požeškoj kaznionici kao sretnom mjestu? Možete li nam opisati uvjete koje ste zatekli u Požegi?

Ne bih se složila s time da je požeška kaznionica sretno mjesto, ni u kojem slučaju. Kako je požeška kaznionica jedina kaznionica isključivo za žene u RH, možemo je usporediti jedino s muškom kaznionicama u kojima su, prema nekima, uvjeti života bolji. Navodno, tamo se ne moraju nositi uniforme od trapera.

Prema istraživanjima i svjedočanstvima koje sam mogla čuti, a zatim i izravno istražiti, ovo se mjesto u slavonskom gradiću nije adekvatno, ni sretno, ni sređeno. Neki će reći da je upravo požeška kaznionica najlošija u zemlji. Naime, u spavaonicama u zatvorenom odjelu kaznionice spava po dvadesetak žena. Potrebno je uložiti nemalo rada na infrastrukturi i sanitarijama da se kaznionica dovede u red. Ako se odmaknemo od prostornih potreba, koje u kaznionici nisu nevažne, nailazimo na drugi set problema. O njima govore i same zatvorenice, a to su: potreba za pojačanim programom u kontekstu socijalnog, umjetničkog, intelektualnog sazrijevanja i opće edukacije. Također, jako veliki broj zatvorenica je dosta udaljeno od svoje obitelji, pa neka djeca svoju majku ne vide čak po godinu i pol dana. U otvorenom je pak odjelu drugačija priča, tamo su uvjeti puno bolji, adekvatniji i sređeniji, što je i svojevrsna motivacija za “napredovanje”.

Meni je svaki put bilo teško kada bih došla u tu kaznionicu. Stvarno morate biti jako čvrsti da vas ne pogodi nesretan, tup i izmučen pogled tih žena. Unutra je sve vojnički uredno i čisto (što je s jedne strane i odraz radne etike ovog dijela zemlje, ali i obaveznog dnevnog rada u kaznionici). Slika je sasvim suprotna od one koju smo navikli gledati u zapadnjačkim isforsiranim i pomodnim ekranizacijama zatvorskih priča B kategorije u kojima su zatvori uvijek mračni i vlažni. Zanimljivo, žene u kaznionici uglavnom nisu počinile teške zločine, nisu proaktivne, ne bježe. Najčešće su puno trpile i napravile neko zlodjelo kao reakciju na represiju koju su prošle.

07

Svoju fotografsku seriju nazvala si “Drugi dom” čime si potcrtala dvostruku opresiju patrijahalnog režima u suvremenom kapitalizmu i njegovih mehanizama kontrole ženskog tijela.

U svojem teorijskom radu bavila sam se reprezentacijom žena u fotografskoj umjetnosti, u kontekstu nadzora i same arhitekture nadziranja, kao arhitekturom zatvorskih institucija. Zatvori su se počeli od druge polovine 20. stoljeća sve više uređivati tako da podsjećaju na obiteljski dom, a žene prilagođavati i preodgajati da budu dobre majke i kućanice. U kaznionici žene moraju biti ekstra tolerantne, moraju pristajati na kompromise kako bi se prilagodile, uostalom kao i u svom obiteljskom domu.

Tako kaznionica i jest, na neki način, drugi dom za sve njih, mjesto paradoksa. Također, poznato je da žene u zatvorima stvaraju neku vrstu pseudoobiteljskih odnosa, za razliku od muškaraca koji se pak organiziraju u bande. Da bi razumjeli problematiku, treba se izmaknuti od zatvora. Naime, represija nad ženskim tijelom prisutna je od ranog djetinjstva. Niz društvenih normi stvara niz prepreka i ograničenja koja onemogućavaju slobodno izražavanje, kao se smatra “ženskom spolu neprikladnih”, želja, poriva i nagona. Djevojčica vrlo rano osjeti da je agresivnost, bilo i u samoobrani, predmet društvene osude.

Središnje društveno poprište u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora svakako je obiteljski dom. Zanimljivo, žena u kući vrši nadzor i biva pod nazorom muža, djece, rodbine i susjeda. Nadzire se kao supruga i majka i čini se da je baš majčinstvo u središtu užih i širih nadzornih napora. Prema nekim istraživanjima, strah ustrajno tjera muškarce da učine žene podatnima, pitomima, svojim vlasništvom, majkama, privatnima te poslušnima. Njegovi mehanizmi podčinjavanja su vrijeđanje i ponižavanje, podsmjehivanje, zastrašivanje, silovanje, itd.

U tradicionalnom patrijarhalnom društvu, muškarac i žena se razlikuju prema emocionalnom stilu. Od žena se očekuje proizvodnja mekih ili pozitivnih osjećaja, a s druge strane ljutnja ili slične tvrde emocije su nešto što žene ne bi smjele doživljavati i izražavati. Konstruktivna i regulativna pravila u svezi s ljutnjom su, dakle, restriktivna, baš kao i kod počinjena zločina. Iako žene počine neusporedivo manji broj zločina, umorstva koja su počinile su međusobno sličnija, nego zločini koje su počinili muškarci. Ženina žrtva je obično netko iz intimnog kruga, kao npr. partner koji je prije bio nasilan prema počiniteljici ili dijete neposredno nakon poroda. Poprište ubojstva je domaća okolina, a dešava se pod ekstremno jakim pritiskom. Zato ne iznenađuje činjenica da brojne feministice uspoređuju obiteljski dom sa zatvorom. Projektom “Drugi dom” htjela sam ispitati tu poveznicu.

09

Koja je klasna i socijalna struktura zatvorenica u Požegi? Koji su dominantni razlozi kažnjavanja žena u Hrvatskoj? Da li je, kao i u slučaju muških kaznionica, najbrojniji razlog služenja kazne imovinski delikt?

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je 2013. godine objavila rezultate istraživanja iz požeške kaznionice.
Analiza pokazuje da je najviše zatvorenica osuđenih na kaznu zatvora zbog kaznenih djela iz područja gospodarstva. Zanimljivo, dosta žena osuđenih zbog tog delikta je imalo ili ima vlastite knjigovodstvene obrte. Oko polovice zatvorenica (od cca njih 115) imaju srednju stručnu spremu, njih cca 10 % ima više stručno obrazovanje, a oko 20% ima visoku stručnu spremu. Ostale su samo završile osnovnu školu.
Nakon imovinskog delikta, najčešća su kaznena djela vezana za posjedovanje i promet opijatima, a tek nakon toga slijedi “krvni delikt”– ubojstva i pokušaji ubojstva.

011

012

Kako žene reagiraju na mehanizme despotske discipline i prisile totalnog (pre)odgoja? Koji su njihovi dojmovi, iznutra? Jesi li uopće uspostavlila odnose od povjerenja? Koliko si puta imala priliku boraviti iza rešetki? Da li je bilo dovoljno vremena za uspostavu prijateljskih odnosa sa zatvorenicama?

Vjerujem da im se bilo teško suočiti s činjenicom da će u kaznionici morati provesti određeno vrijeme svog života i da se moraju prilagoditi novim pravilima. Mnoge provode dane u molitvi i odlaze na mise. Pravo na pogodnosti kao što su izlasci, vikend u mjestu prebivališta u izravnoj je vezi s ponašanjem zatvorenica u zatvoru, ali i s počinjenim djelom, visinom kazne te smještajem na zatvorskom odjelu. Većina zatvorenica je kako-tako adaptirana na zatvorske uvjete. Sve žene koje imaju obitelj žele nastaviti “normalan” život s djecom u okviru obitelji.
Uglavnom sve zatvorenice rade i zarađuju novac, iako su slabo, gotovo simbolički plaćene.

Također, u njihov svakodnevni rad iza rešetki ubrajaju se i kućanski poslovi (održavanje prostora i okoliša kaznionice, rad u krojačkoj radionici, kuhanje, pečenje kruha, pranje, glačanje) te dodatne aktivnosti kao što su bavljenje ručnim radom, a postoji i novinarska sekcija. Život u kaznionici preslika je tradicionalnoga načina života žena u nas, utemeljenog u patrijarhatu. Tako da možemo reći da su kaznene ustanove permanentni izvor stresa. Osuđene žene vrlo često su i same bile zlostavljane, imaju status žrtve, a sa sobom nose i niz psihičkih poremećaja što je posljedica zlostavljanja.

Za mene je bilo bitno da što više provedem vremena s njima, u kontaktu, u blizini. To nisu bile toliko učestale posjete, no bile su kontinuirane kroz godinu dana. Mogu reći da su se zatvorenice naviknule na moju prisutnost, iako sam se u početku osjećala neku vrstu nelagode igrajući svoju ulogu. S jednom zatvorenicom sam se sprijateljila, i danas se dopisujemo. O mom radu je pisala u zatvorskim novinama, tako da su preko tog glasila sve žene imale priliku saznati što ja to radim, zašto i s kojim ciljem.

06

010

Prema jednoj poprilično straroj informaciji (iz 2003.) stoji da je 12 žena na odsluženju zatvorske kazne u Požegi zbog krvnog delikta, a od toga njih 6 je kažnjeno zbog ubojstva vlastitog muža. Postoje li ikakve studije lokalnog konetksta koje dovode u vezu mizoginiju i kriminalizaciju žena?

Koliko je meni poznato, ne. Neke statistike daje pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u već spomenutom “Istraživanju o kažnjenicama i njihovom statusu u kaznionici u Požegi” (2013.), no ne i te za koje me pitate. Fali obrade uzročno-posljedičnih veza, uzroka zločina… Takva se istraživanja tek trebaju dogoditi.
Navela bih ovdje stihove pjesniknije Ane Horvat, koja je napisla pjesmu inspirirana dostupnim statističkim podacima o zatvorenicama:

ŽENE UBOJICE

žene ubijaju rjeđe
po pravilu najbliže
kod kuće
često u kuhinji
više na selu
domaćice
neškolovane
i siromašne
ubijaju
muža
ljubavnika
ili dijete
onako kako mogu
na spavanju
s leđa
iznenada
oružjem
kojim znaju
sjekirom
i nožem
žene ubijaju
jedanput
iz očaja
jer moraju
bez obzira
na kaznu
i posljedice
one kojima su
posvećene
ubijaju prirodno
nevoljene
one
koje ne vole.

030

U Sjevernoj Americi je ta tema dobro pokrivena. Dostupni podaci su opsežni, ali i sustavnije obrađeni iz progresivnije perspektive. Povjesničarka Kali Nicole Gross u svom članku “African American Women, Mass Incarceration, and Politics of Protection” nedavno objavljenom na The Journal of American History, iznosi podatke za 1999. godinu u kojima stoji da je 57% žena koje se nalaze u državnim zatvorima bilo žrtva nasilja u kući, 46.5% ih je bilo psihički zlostavljano, a 39% je proživjelo različite oblike seksualnog napastovanja. U 2011. čak je 1 milijun žena prošlo kroz različite oblike sudskih procesa, a od njih je više od 85 % žena već ranije prijavilo teže oblike nasilja koje su pretrpjele od svojih partnera unutar četiri zida vlastitog doma. Možemo li povući neke paralele s američkim kontekstom, barem načelne?

Mislim da ne možemo. Kao prvo u SAD-u je puno veći broj žena u zatvorima i istraživanja su pokazala – što je društvo tradicionalnije, broj žena u zatvorima je manji. Ovo sad zvuči dosta zbunjujuće u jednu ruku, no, podaci kažu što žene imaju više prava to ih sustav češće kažnjava. Odnos broja žena u zatvorima naspram muškaraca u RH je 3% : 97%, a broj kaznenih djela je 10%. Žene se kod nas amnestira nekom drugom kaznom, uvjetnom ili radom za opće dobro jer su često jedine hraniteljice obitelji i vrlo često su samohrane u zatvoru ili im je suprug također u zatvoru. Zato češće dobivaju uvjetne kazne.

028

024

Niz fotografa/kinja je dio svog rada posvetio snimanju zatvorskog sustava. Koje serije bi izdvojila kao zanimljive i inspirativne?

Radovi fotografkinje Jane Evelyn Atwood su mi jako inspirativni. Obrada ove teme otvara niz etičkih pitanja koja se tiču reprezentacije zatvorenika. Žene su često reprezentirane kao potlačene, ograničene i ponižene arhitekturom. Prisutnost žena i muškaraca na fotografijama predstavlja različit način boravljenja tijela u zatvorskoj arhitekturi. Prikazi žena u nekim slučajevima stereotipno potcrtava žensku ranjivost. Ili, opet stereotipno: žene i muškarci se prikazuju kao nasilnici. Voajerski pristup koji donosi Atwood se fokusira na golo tijelo žene i njezinu krhkost. Jako mi je interesantno pitanje angažmana fotografa/kinje koji je na neki način uvijek nužno problematičan…

Fotografi radi brojnih restrikcija o umjetničkom radu u zatvorskim institucijama imaju vrlo ograničenu slobodu prikazivanja onog čemu svjedoče, tako da do publike, na neki način dolazi krnja informacija. Ipak i fotograf/kinja pri radu u zatvoru je strogo nadziran/a. To sam dobro osjetila na svojoj koži: bila limitirana i kroz motive koje sam smjela snimati, a opet snimljeni materijal je bio pregledan, filtriran, da ne kažem cenzuriran. Dakle, čitav proces umjetničkog rada u takvom tipu institucije je izrazito ograničen, tim ženama nisam mogla prići “više” no što je dozvoljeno. Zato je rad u zatvoru veliki izazov.

047

Planiraš li organizirati izložbu svojih fotografija “Drugi dom” u Ženskoj kaznionici u Požegi?

Jako bih voljela predstaviti cijeli svoj projekt u kaznionici u Požegi. Za sada su zatvorenice vidjele tek par fotografija koje sam im poklonila. Naime, nezgodna je situacija jer bi radove voljela pokazati i požeškoj publici, negdje u gradu. Dakle čeka me dvostruka izložba: s ove i one strane zida.

026

029

040

016

017

039

031

042

04

043

048

 

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.