Apokalipsa danas
Vjerojatno bi samo holivudski film katastrofe mogao pripremiti posjetitelje na grad duhova Pripjat, kojega je u povijest upisala najgora nuklearna katastrofa na svijetu. Truplo grada zatrovano visoko radioaktivnim cezijem-137, napuštene i demolirane zgrade, svjedoci su i simboli ljudske gluposti, izgubljenih života i ideala. Samo nekoliko kilometara od grada, kobne noći na 26.travnja 1986., eksplodirao je reaktor 4 nuklearke Černobil, puštajući u zrak enormne količine radioaktivnog otpada, nakon što je navodno siguran eksperiment pošao po zlu.
U doba Hladnog rata, Černobil je postao sinonim za sovjetsku nesposobnost i bezosjećajnost, što svjedoči činjenica da se o katastrofi politički vrh očitovao tek 36 sati kasnije. Oblak radioaktivne prašine danima je putovao nad dijelovima Ukrajine i Bijelorusije, a tek se nakon pet godina u potpunosti raspao. No puno brže je osamio novi model grada Pripjata , pretvarajući ga u muzejski izložak za buduće generacije, a područje u radijusu 30 kilometara uokolo grada pretvorio u neplodnu, jalovu zemlju, službenu nazvanu Zona Alijenacije.
Fotografkinja Jenny Norris provela je oko mjesec dana u Ukrajini, gdje je nastojala dokumentirati stanje nakon prividne normalizacije i intervjuirati osobe na koje je katastrofa najviše utjecala. Na izložbi „After Chernobyl“ kojom se trenutačno predstavlja u New Yorku, iskače fotografija starijeg čovjeka koji oko vrata nosi natpis na ruskom: Čuvaj se! Radioaktivno!
Da nije riječ o nekakvoj šali, dokazuje njegova priča, jer pripadao je skupini oko 800, 000 rudara, vatrogasaca, vojnika i liječnika koje su sovjetske vlasti poslale da čiste nuklearku samo par sati nakon eksplozije. Norris ga je susrela u Kijevu, gdje je sa još 2000 „čistača“ protestirao protiv vladinih mjera za ukidanje medicinskih subvencija ljudima ozračenim cezijem-137.
Ipak, ljude se rijetko viđa na njenim fotografijama, iako su prisutni samo kao sudbine ispričane putem intervjua- gdje joj je većina ispitanih priznala kako su uglavnom bili pijani dok su zakopavali oštećeni reaktor ( vjerovalo se da alkohol, osobito votka, djeluje anti-radijacijski). Ironično, Norris je seriju fotografija završila tjedan dana prije nuklearne havarije u Fukushimi.
Drugačiji pogled na Černobil je nastojao pružiti fotograf Alex Cheban. Njegovo promatranje je bilo usko specifično- dokumentiranje pripjatske grafiti scene, ako ju je tako uopće moguće imenovati. Zanimljivo je kako postoji određena vizualna razina koja karakterizira radove, koje je moguće pronaći na najneočekivanijim mjestima- najvišim krovovima zgrada ili napuštenim stanovima. Zaigranost, pa čak i stanovita doza nade, prisutna je u siluetama djece, kukaca ili tagova, koji odgovaraju na zadani kontekst.
Ipak, čini se kako će jedino cvijeće koje će tamo ikada rasti biti upravo ono nacrtano.
