Bezbojna hrana?! Fuj!

Jeste li se ikada zapitali kako bi namirnice koje svakodnevno konzumiramo izgledale bez umjetnih boja? Kako bi izgledala alkoholna i bezalkoholna pića koja nam svojom bojom i okusom uljepšavaju večeri nakon napornog radnog dana? Vjerojatno prilično monotono poput jesenskog kišnog dana ili dosadno i nezanimljivo poput ljetne sheme TV programa. Boje uljepšavaju sve, od odjeće do prehrambenih proizvoda… bez boja život bi izgledao poput lošeg programa na crnobijelom televizoru.

Prema istraživanjima koja se provode na američkom Sveučilištu Cornell, obojena hrana jede se više od one kojoj nisu dodane umjetne boje pa čak i kada se radi o potpuno istom proizvodu, potpuno istog okusa. Svi su ispitanici tijekom istraživanja izjavili da im hrana bez boje jednostavno nije bila primamljiva ni zanimljiva za jelo pa za njom nisu ni posezali. Svijet bi bez umjetnih bojila bio, bez ikakve sumnje, potpuno bezizražajan, ali ipak puno zdraviji. Tako je američki Centar za znanost u službi javnoga interesa zatražio od vlade da se zabrani upotreba umjetnih bojila jer, prema njihovim tvrdnjama, boje koje se koriste u nekim namirnicama mogu izazvati hiperaktivnost kod djece.

Profesor prehrane i javnog zdravstva na sveučilištu u New Yorku, Marion Nestle, kao zagovornik zdrave prehrane tvrdi da umjetna bojila koja se stavljaju u namirnice nemaju nikakve svrhe osim da se poveća prodaja tzv. junk fooda. Vladino savjetodavno vijeće zaključilo je kako nema dokaza da boje izazivaju probleme kod većine djece te, bez obzira na probleme koji se ipak mogu javiti u manjem postotku, nije zabranilo upotrebu umjetnih boja nego je samo naložilo korištenje specijalnih naljepnica koje upozoravaju da su se u izradi određene namirnice koristile umjetne boje.

Prehrambeni tehnolog i glasnogovornica Instituta za tehnologiju hrane, dr. Kantha Shelke, smatra da su boje ključni dio cjelokupnog prehrambenog iskustva i da bi njihova zabrana oduzela previše zadovoljstva u životu. Prema njezinu mišljenju, nema smisla zabranjivati nešto na što je osjetljiv samo mali postotak ljudi te dodala da su boje ključan element u definiranju okusa koje se provodi u specijalnim “okusnim testovima”.

Nekim okusom manje bogatim namirnicama namjerno se dodaju određene boje kako bi se popravio cjelokupni dojam. Kada se žuta boja u većim količinama dodaje u, primjerice, puding od vanilije, potrošači tvrde da ima okus banane ili čak limuna. A kada se okus manga ili limuna doda u potpuno bijeli puding, većina potrošača tvrdi da je riječ o “običnom” pudingu s okusom vanilije i uopće ne primjećuju dodane okuse. Boje stvaraju psihološka očekivanja za određeni okus koji je često nemoguće postići dodavanjem određenih aroma. Boje mogu čak nadjačati ostale elemente važne u cjelokupnom prehrambenom procesu.

Usprkos psihološkom elementu i velikom utjecaju boja na okus, neke su prehrambene tvrtke proširile svoju ponudu proizvodima koji ne sadrže umjetne boje. Isto tako, neki trgovački lanci odbijaju prodavati proizvode s dodatkom umjetnih boja. Ipak, usprkos velikim istraživanjima i pokušajima da se umjetne boje zamijene prirodnima, do sada se one nisu dokazale kao idealno rješenje. Prirodne boje, naime, nisu toliko sjajne, jeftine i stabilne kao što su umjetne koje mogu ostati postojane dugi niz godina. Prirodne boje često blijede u roku od samo nekoliko dana, što za prehrambenu industriju oko koje se vrti velika količina novca nije ni približno dobar rezultat.

Kako je trenutačno u trendu zdrava prehrana, mnogi mali proizvođači slastica trude se upotrebljavati prirodne namirnice i isključivo upotrebljavaju prirodne boje i arome. Ipak, i među njima ima iznimki. Tako Todd Miller, kuhar u poznatoj slastičarnici “Hello Cupcake” iz Washingtona, objašnjava kako, na primjer, crvenu boju dobiva isključivo prirodnim putem iz pirea od jagoda, ali ipak svoje kolače posipa šarenim mrvicama prepunim umjetnih boja jer tvrdi da, iako možemo živjeti bez šarenih mrvica, hrana i kolačići prije svega trebaju biti zabavni i zanimljivi, a ne samo ukusni!