Estetika slučajnosti
Prostor u fotografiji prepoznajemo u izmjeni svjetla i sjene na temelju našeg prethodnog iskustva u stvarnom svijetu. Google Earth, da bi dobio vjernu i jedinstvenu sliku svijeta, kroz tehnologiju Universal Texture spaja 3D topografske modele sa zračnim fotografijama. U većini slučajeve ovo preklapanje prolazi nezapaženo, ali ponekad se dogodi da se imaginarni prostor fotografije ne poklapa s 3D topografskim modelom te se na Google Earth mogu naći prikazi koji podsjećaju na imaginarne prostore nadrealističkog slikarstva, s izokrenutim perspektivama arhitekture ili cestama koja izgledaju kao Dalijevi razliveni satovi.
U lov na takve slike krenuo je umjetnik i programer Clement Valla, ali kako sam umjetnik otkriva, iza njih ne stoji nikakav nadrealistički koncept, već slučajna pogreška koja nastaje u sistemu. Slučajnost kao temelj estetike u umjetnost je ušla s Duchampom, koji je još 1914. puštao metar konopa da slobodno padne i studirao dobivene krivulje ili proučavao odraz pravokutnog komada tkanine na povjetarcu. S Vallijevim Razglednicama s Google Earhta slučajnost, a ne pogreška, događa se u području softvera, iako je mi vidimo kao iskrivljenu sliku stvarnog svijeta. Tako nastale, Vallijeve razglednice razotkrivaju novi model gledanja i predstavljanja svijeta, dinamičan i u stalnoj promjeni, baziran na mnoštvu informacija iz različitih izvora koje se beskonačno kombiniraju i preklapaju stvarajući neprekidnu virtualnu sliku.
Upravo stalna promjena, kako iluzije tako i softvera koji ju stvara, čini ove slučajeve prolaznima. I kao što nam stare razglednice služe kao nositelji memorije određenih mjesta i prostora fizičkog svijeta, Vallijeve razglednice memorija su jednog načina gledanja tipičnog za svijet virtualnog na koji ćemo možda negdje u budućnosti gledati s nostalgijom kao što danas gledamo na fotografije stvarnog svijeta prethodnih desetljeća.
