Fotografiram, dakle postojim
Svakoga dana raste broj blogova koji donose manje-više poskrivećki fotografirane ljude u javnom prostoru. S time raste i potreba za pitanjem je li to u redu. Protivnici fotografiranja se znaju pozivati na pravo na privatnost, a oni koji zagovaraju fotografiranje na pravo na fotografiranje u javnom prostoru. Ovaj tekst ima za cilj razjasniti barem dio onog što stoji iza tog sveprisutnog fenomena te donosi jedan zanimljiv primjer koji je u Buenos Airesu otvorio raspravu o etici fotografiranja u javnom prijevozu.
Argentinski fotograf Torcuato González Agote, koji fotografira djevojke u autobusu, prozvan je za digitalno zlostavljanje i narušavanje privatnosti, a on uzvraća pitanjem „Je li išta što se događa u sferi javnog ikad privatno?“
Od vremena kada je Walter Benjamin razglabao o auri umjetničkog djela u doba mehaničke reprodukcije, misleći na fotografiju kao mediji demokratizacije umjetnosti, mnogo toga se promijenilo. Više od stoljeća fotografija je, a pridružio joj se kasnije i film te video zapis, medij kroz koji upoznajemo ne samo nepoznata i daleka umjetnička dijela, već kompletan svijet oko nas, u svim njegovim manifestacijama. Međutim, ključna promjena od Benjaminova vremena leži u demokratizaciji same tehnologije, tj. u dostupnosti aparata. Razvoj tehnologije, zasigurno potaknut i postulatima potrošačkog društva, doveo je do toga da danas gotovo svatko ima fotoaparat. Već je Susan Sontag pišući o fotografiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vremenu kada je fotoaparat ušao u većinu domova, primijetila da je fotografija postala “zabava koju prakticiramo gotovo koliko seks i ples”. Danas s mobitelskim kamerama fotografirati mogu svi. Rezultat toga je neizbježna je vulgarizacija fotografije. Prema podacima iz medija, samo na Facebooku je do 2012. godine objavljeno 140 milijardi fotografija.
Ipak, sama dostupnost tehnologije sama po sebi ne objašnjava fenomen. Ostaje pitanje što nas to tjera da gotovo bezglavo fotografiramo sve što radimo i što se događa oko nas? Slijedeći misao Marshalla McLuhana o medijima kao protezama i produžecima naših osjeta, možemo reći da je danas sam akt fotografiranja, više nego sama fotografija kao dokaz iskustva, postao način spoznavanja svijeta oko nas. Henri Cartier-Bresson, jedan od najvećih fotografa prošlog stojeća te začetnik fotožurnalizma, zasigurno bi se složio s tim. Jednom prilikom izjavio je: “Otkrio sam Leicu; ona je postala produžetak mog oka.” Zgodno je ovom prilikom prisjetiti se da je Leica još u tridesetim godinama prošlog stoljeća bila prvi aparat koji se lako mogao nositi te je imao film u roli, tj. negativ se nije trebalo mijenjati nakon svakog okidanja. Iskustvo fotografiranja koje je Leica pružila fotografima tog vremena slično je onom koje danas osjećamo fotografirajući mobitelom. Radi se o produžetku osjeta vida, o sjedinjenju tijela i aparata koji omogućavaju potpuno, i što je još važnije neprimjetno, uranjanje u stvarnost ili “doživljaj svijeta u svoj njegovoj kompleksnosti”, kako je to Cartier-Bresson davno formulirao.
Još jedna ključna promjena se dogodila – internet, koji je otvorio novo polje javne debate. Fotografije više ne stoje u zaboravljenim kutijama na dnu ormara, već šeću virtualnim svijetom. Ako je sam akt fotografiranja način na koji danas doživljavamo svijet oko nas, onda je objavljivanje takvih fotografija na Facebooku, Instagramu te blogovima put k razumijevanju doživljenoga kroz javnu raspravu o istom. Što nam je smiješno, što je prihvatljivo ponašanje… o milijun vrijednosti današnjeg društva svakodnevno se pregovara na internetu. Možda upravo u javnoj debati leži i odgovor: ograničiti fotografiranje, bilo po mjestu, aktivnosti ili društvenoj skupini koju se fotografira, značilo bi isključiti taj segment iz javne debate.
Ipak, ako gledamo na fotografiju kao produžetak našeg organa vida, važno je prisjetiti se teze Johna Bergera o pogledu kao poziciji moći. Istražujući ideologije koje se kriju iza tradicionalne zapadnjačke umjetnosti autor je ustvrdio da “muškarci djeluju, žene se pojavljuju” i time potvrdio prisustvo rodnih asimetrija duboko ukorijenjenih u našu kulturu. Samo par godina kasnije, pišući od voajerskoj poziciji fotografa, Sontag je odbacila mogućnost seksualnog zlostavljanja fotografijom zbog distance koju fotoaparat postavlja između subjekta i objekta. Ipak, o moralnosti fotografiranja kaže ovako: “Fotografirati ljude jest zlostavljanje. Fotografija ih vidi kako se sami nikada ne vide, ima znanje o njima koje sami nikada ne mogu imati. To fotografirane osobe čini objektima koje simbolički možemo posjedovati.” Sontag to potkrepljuje citatom velike fotografkinje Diane Arbus, koja je izjavila da je uvijek o fotografiji razmišljala kao o nečem nepristojnom i izopačenom.
Sve ovo zasigurno je dobro poznato argentinskom fotografu kada se upustio u projekt Chicas Bondi ili Djevojke iz autobusa. Torcuato González Agote 29-godišnji je fotograf iz Buenos Airesa, koji je sasvim slučajno došao na ideju da fotografira djevojke te tu i tamo pokojeg muškarca u gradskim autobusima te ih objavljuje na blogu. Kao i mnogi drugi, iskušao je mogućnost koju mu pruža mobitel i snimio par fotografija. Ono što je vidio potaklo ga je da nastavi s fotografiranjem: “Bilo je nešto u tim fotografijama i djevojkama što nisam viđao drugdje. U odsustvu poze vidio sam svježinu, u svakodnevnoj situaciji i nedostatku samoprezentacije iskrenost. Bile su to fotografije koje su potpuno oprečne načinu na koji mediji i moda prikazuju žene pa i onom kako žene same sebe prikazuju.”
Kao onaj koji gleda, dakle i sam u poziciji moći, fotograf se suprotstavio medijskoj slici žene i ovim fotografijama pokušava vratiti neposrednost međuljudskih odnosa. Ipak, s obzirom na to da fotografija uvijek objektivizira osobe na njoj, nije čudo da blog Chicas Bondi, uz mnoge sljedbenike, ima i protivnike. Neke feminističke skupine optužile su ga za digitalno zlostavljanje i narušavanje privatnosti. Iako je blog u početku vodio anonimno, u obranu svog rada otkrio je identitet te se ovako brani: “Je li išta što se događa u sferi javnog ikad privatno? Nije da fotografiram skriven iza stupa ili viseći s grane. Osoba koju fotografiram me vidi kao što i ja vidim nju. Možda ne zna da fotografiram, ali njeno ponašanje uvjetovano je mojim prisustvom ili prisustvom drugih ljudi koji je okružuju. Osoba je svakako svjesna da se nalazi u interakciji s drugima. U tom smislu mislim da fotografiranje u javnosti nije upitno.” Ako tome dodamo tezu o produženim osjetima, fotografiranje gotovo da postaje neizbježno u međuljudskoj interakciji. Naravno, uvijek treba uzeti u obzir i tezu o fotografiji kao zlostavljanju koju je uvela Sontag te shvatiti da se svi ne osjećaju ugodno ispred kamere. To ima na umu i Gonzáles Agote te sada od svake djevojku traži odobrenje za objavu njezine fotografije. Ali tek nakon što je fotografira, da ne bi izgubio svježinu i iskrenost bez kojih ovaj projekt ne bi imao smisla.
