Idealni suživot nezavisnog centra i gradske vlasti
Ponedjeljak je poslijepodne i poprilična je gužva na bečkim ulicama. Treba doći do devetog distrikta gdje smo dogovorili sastanak s predstavnicima WUK-a, najvećeg nezavisnog centra u Europi. Dolazimo ispred velike i odlično održavane ciglene zgrade u historicističkoj maniri, no zapravo ništa na njoj osim izvješenih zastava na kojima piše WUK ne daje naslutiti veličinu i važnost ovog prostora.
WUK, odnosno Werkstätten und Kulturhaus, u prijevodu „Radionice i kulturni centar“ već je 30 godina primjer socijalne integracije u Beču, grada kojeg bi vjerojatno mnogi rado okarakterizirali kao pomalo dosadnjikav i buržujski grad za turiste. No WUK je zaista uspio dokazati suprotno: on je mjesto najboljih alternativnih rock koncerata, predstava, najorganiziraniji skvot u centru grada gdje gradske vlasti nemaju problema sa stanarima (manje-više), mjesto koje ima svoju školu, vrtić i jednu od najjačih nezavisnih kuratorskih galerija Kunsthalle Exnergasse. Na ukupno 1600 kvadratnih metara u WUK-u se nalaze tri zasebna sektora: kulturna produkcija (glazba, kazalište i vizualne umjetnosti), kulturni program za djecu, osposobljavanje i savjetovanje nezaposlenih za pronalazak posla, ali i prostor za čak 130 autonomnih grupa neovisnih od samog centra poput imigrantskih skupina ili grupa podrške oboljelih od HIV-a. Također, istu zgradu dijeli i Autonomni ženski centar, jedan od najjačih takve vrste u Europi. Same grupe konačno odlučuju tko smije, odnosno ne smije biti dio Centra. Petkom, osobito kada je toplo i sunčano, čitavo unutrašnje dvorište s fasadama prekrivenima bršljanom, pretvori se u životopisnu tržnicu na kojoj nezaposleni prodaju organsku hranu i cvijeće koju su sami uzgojili.
WUK-ova zgrada bila je u vlasništvu gradske vlasti, izgrađena 1855. kao tvornica lokomotiva, a potom prenamijenjena u inženjersku školu. Ipak, vrijeme koje povezuje WUK s nedavnom austrijskom povijesti jest razdoblje 70ih i 80ih gdje je kontrakultura sve više jačala, a demokracija se tražila na svim frontovima. Zgrada je trebala biti prenamijenjena u sjedište General Motorsa, dakle pripasti privatnom investitoru, no ubrzo je postala naseljena mladima. Zahvaljujući tadašnjoj vlasti Socijalnodemokratske partije Austrije (SPO), zgrada je nakon dužeg perioda skvotiranja predana svojim stanovnicima uz mogućnost autonomije.
U Beču se uz WUK trenutačno nalaze još dva skvota: Arena koja je bila bivša tvornica u 3. distriktu te Amerlinghaus u 7.distriktu. No kako će nam kasnije reći naš sugovornik David Stelzig, ostali centri pomalo predbacuju WUK-u veliku profesionalnost i ozbiljnost organizacije.
David je mladi glazbenik koji već deset godina provodi vježbajući sa svojim bendom u WUK-ovim podrumima. On je ujedno i član glavnog odbora u kojemu svi imaju jednako pravo na donošenje odluka: nema glasovanja, već se do svake odluke dolazi zajedničkim razgovorom. No ono što WUK-ova autonomija podrazumijeva jest stvaranje dobrog odnosa s Gradom koji mu godišnje daje financijski poticaj od 2.1 milijuna eura za svoje programe. Iako se David buni o količini novca koja je svake godine sve manja, a i o netransparentnosti dodjeljivanja sredstava, zaključuje kako im je Grad potreban, uostalom kao i oni Gradu.
Koliko je onda uopće moguće biti neovisan kada financijski velikom dijelom ovise o instancama vlasti, pitamo Davida. On ne vidi nikakav problem u tome, niti primjećuje da ih vlast na bilo koji način cenzurira ili ograničava. „Bitno je da nam stalno omogućena sloboda korištenja prostora, promicanja nekih vrijednosti poput multikulturalizma, razmjene mišljenja, ali i propitivanje nekih loših odluka unutar kulturnih politika grada. Nastojimo taj novac koji smo dobili raspodijeliti na najbolji mogući način, tako da nam zaista nitko ne može prigovoriti“.
David nas je proveo kroz čitav kompleks, umjetničke ateljee koji se ne plaćaju, a za koje se potrebno samo prijaviti i nadati se odobrenju. Tu su i radionica prerade drveta, biciklopopravljaona, glazbeni studio…Možda je struktura malo zatvorenija nego li u drugim europskim gradovima, jer neki su od korisnika prostore dobili na neograničeno vrijeme, napominje David, i boji se da to vjerojatno nije najbolja strategija komunikacije i povezivanja s vanjskim svijetom.
Sigurno da su se vremena i ciljevi WUK-a prije 30 godina i danas promijenili, organizacija je sada mnogo bolja i jača, gdje je čak 40-ak stalno zaposlenih koji primaju plaću, ali tu se nalazi i dvostruko više prisutnih volontera. Možda je idealizam s početka osamdesetih pomalo ugasnuo, ali ono na čemu oni konstantno rade je razvoj i osnaživanje civilnog društva i odgoj političkih instanci. WUK je primjer od kojeg treba učiti.
* fotografije: Ivan Dorotić
