Jedino Japanci nisu svjesni vrijednosti vlastite kulture

Uz američku pop-industriju, japanska pop-kultura zadnjih nekoliko godina sasvim preuzima svijet. Mange, anime, Harajuku djevojke, karaoke, Hello Kitty, samo su neki od japanskih izvoznih proizvoda. Nagli ekonomski bum nakon Hladnog rata, potkraj 80-ih, postavio je Japan na vrh svjetskog tržišta, a zapadu je ubrzo postao zanimljiv svaki segment njihove kulture.

Gostovanje japanskog „pop-diplomata“ Takamasa Sakuraija na Arhitektonskom fakultetu (najavu pogledajte ovdje) moglo se činiti odličnim uvodom u fenomen japanske-pop kulture. No, svi koji su očekivali predavanje s možda kritičkim odmakom i detaljnijim objašnjenjima pojedinih fenomena bili su vjerojatno razočarani. Njegova uloga diplomata zaista je bila doslovno shvaćena, počevši od posve afirmativnog pristupa prema japanskoj pop-kulturi. Predavanje, na kojem je uslijedilo nizanje fotografija obožavatelja anima diljem svijeta, jasno je dalo do znanja da je cilj pridobiti nove obožavatelje u Hrvatskoj ili barem izvidjeti koliki je njihov broj. Uostalom, Sakurai putuje diljem svijeta kako bi podijelio vlastito oduševljenje animama i mangama s ostalim obožavateljima, bilo preko Twittera ili osobno. S Takamasom Sakuraijem razgovarali smo kako bismo ipak pokušali dobiti kontekst i sliku o japanskoj pop-kulturi, koja nam je na prezentaciji nedostajala.

Možete li objasniti termin „Cool Japan“ , što on zapravo predstavlja i je li riječ o nacionalnom brendu?

Riječ je o terminu koji uključuje sve i svašta, modu, hranu… Ipak, nastanak tog termina vežemo uz anime i manga stripove, ali i tradicionalnu kulturu koja se veže uz suvremenu i tako je nastao „Cool Japan“. Japanska kultura je postala predmet obožavanja u cijelom svijetu, a sami Japanci nisu svjesni koliko je zapravo popularna i vrijedna.

Japansku pop-kulturu obilježava ideja kawaii, odnosno ideologija „ljupkosti“ koja se često poistovjećuje s infantilnosti. Možete li pobliže objasniti taj termin, zašto je toliko popularan i koliko ima istine u tvrdnji da je to jedna od metoda „soft power“ dominacije svjetskim tržištem?

Za kawaii u Japanu nema definicije, ali izraz je postao popularan i diljem svijeta, većinom ga koriste mlade djevojke kako bi izrazile svoje oduševljenje nečim: nekom stvari, nekim događajem. U engleskom jeziku imate termin „cute“, u francuskom „mignon“, ali nije riječ o ekvivalentima izraza kawaii. To je riječ za izražavanje svoje vrijednosti, svog osjećaja prema nečemu. Slažem se i drago mi je da mnogi tvrde kako je tu riječ o soft power dominaciji, jer Japan kao otočna zemlja ima posve liberalnu obrtničku proizvodnju. U stvaranju tih novih proizvoda koji su sada popularni na cijelom tržištu nismo polazili s pretpostavkom da je riječ o nečemu što će pokoriti svijet, nego se radilo o izuzetno originalnom proizvodu.

Možete li objasniti koliki je utjecaj zapada na Japan i obrnuto?

Japanske anime su zapravo izmislili domaći autori koji su obožavali Disneyja. Ali glavna razlika između te dvije forme bio je novac. Amerika je uvijek imala na umu svjetsko tržište, mi smo više bili lokalno orijentirani. Na neki način smo se ipak trebali istaknuti u svijetu, a anime su tako postale najprepoznatljiviji japanski proizvod. Uz to se veže i moda mladih koji često imitiraju anime. Ali, isto tako imate jednu japansku modnu kreatoricu koja je inspirirana svijetom Marije Antoanete, koristi dijelove odjeće iz tog razdoblja, a Francuzi to smatraju originalnim japanskim proizvodom. Za Japance se može reći da su narod koji se brine o detaljima i zaista smo precizni u svemu što radimo.

U skladu s uvriježenom zapadnjačkom predodžbom tradicionalnog Japana kroz zen vrtove i čajne ceremonije, ova suvremena postmoderna kultura Japana se čini kao da je u velikom kontrastu s tradicijom.  Je li doista riječ o buntu ili postoje poveznice s tradicijom? Kako se danas percipira tradicija?

Bunt definitivno nije prisutan. Tradicija je potpuno utkana u suvremenu kulturu, čak ni mladi Japanci ne prave razliku između tradicionalnog i modernog Japana. Mnogi se vole tradicionalno odijevati. Zapadnjacima se obično čini da je veliki raskorak između to dvoje, ali primjerice, anime su nastale još u sedamdesetima i vezane su uz tradiciju, ali su se tek sa širenjem interneta proširile po svijetu.

Zašto se zapadnjacima čini da je pop-kultura toliko seksualizirana i kako objašnjavate toliku začuđenost zapadnjaka količinom eksplicitnog sadržaja, iako je i u zapadnom svijetu pornografija gotovo postala sastavni dio svih medija?

U japanskoj kulturi ne postoje tabui. Ljude manje brine što drugi ljudi misle, uvijek su bili fokusirani samo prema jednom cilju. Vjerojatno u samo jednom postotku japanske kulture nije prisutna erotika, ali se taj dio naglašava. Možda je zapadnjacima čudno što erotske scene prikazujemo u mangama, ali morate shvatiti da u Japanu animirani filmovi i stripovi nisu bili za djecu. Anime i mange su uglavnom bile rađene za odrasle.

Možemo li povezati fenomen hikikomorija (mladih ljudi koji se na duži period povlače iz društva u svoju kuću) s pop-kulturom Japana?

Mislim da ta pojava apsolutno nema veze s pop-kulturom.

Izuzetno hvaljeni japanski arhitekti poput Tadao Andoa, Kazuo Seyime ili Nishizawe, umjetnici poput Murakamija veoma su priznati diljem svijeta, oni su zapadnjacima postali sinonim za japansku kulturu. Jesu li i u svojoj zemlji shvaćeni kao iznadprosječni?

Mislim da Japanci njih donekle prihvaćaju kao i ostatak svijeta, ali naravno, oni nisu slika Japana, već samo iznimke. Naša kultura je vrlo raznolika.

Fotografije: Laura Bosazzi (predavanje), www.otakon.com (naslovna)