Koji je odnos između arhitekture i skateboardinga?
„Skateri su iz budućnosti. Razvili smo nove načine kretanja kroz prostor. Slično kao mačke, dijelimo poseban pogled na Zemlju“ (Garry Davis i Aaron Rose, Dysfunctional).
Koji je odnos između arhitekture i skateboardinga? Iako bi ovdje mogli govoriti o skate parku kao interaktivnom javnom prostoru specifične tipologije i specifičnih društvenih implikacija, u daljnjem tekstu pokušat ćemo se osvrnuti na sam način na koji skateri, kao korisnici urbanog prostora i arhitekture, promišljaju isto; kako se, sličnim konceptom promišljanja prostora, inspiriraju brojni arhitekti danas te koje su paralele između te dvije, naizgled nepovezane, „discipline“.
Vanessa Quirk, u svom članku Why Skateboarding Matters to Architecture navodi: „Skater, za razliku od prosječnog pješaka, prostor doživljava jednako intenzivno i svjesno poput kakvog arhitekta, iako, na posve drugačiji način. On je otvoren za različite mogućnosti prostora. Dok arhitekt prostor sagledava u cijelosti, u svoj svojoj kompleksnosti, skateboarder, prije svega, prostor sagledava kao seriju taktilnih površina koje želi osvojiti“.
Od samih početaka, odnos arhitekture i skateboardinga bio je, u najmanju ruku, problematičan. 70-tih godina prošlog stoljeća skateri su zaposjeli dijelove urbanog prostora i počeli ih koristiti na sebi svojstven način. Istovremeno, arhitekti su čvrsto stajali uz gradske vlasti te su ih u tom pohodu nastojali obeshrabriti, i to najčešće postavljanjem elemenata koji bi onemogućili njihovo bezbrižno „kruzanje“ gradom, kao i njihove popularne, vratolomne akrobacije. S time na umu, prilikom dizajniranja urbane opreme, izbjegavali su koristiti kontinuirane površine, jedinstvene geometrijske plohe, klupe bez naslona, a postavljali su i decentne, ali efikasne „skate stopperse“.
Ukratko, zahtijevali su da se prostor koristi isključivo na način na koji je to bilo i zamišljeno. Upravo taj otpor „uobičajenom korištenju javnog prostora“ kao i nastup skatera unutar urbane subkulture (s pripadajućim karakterističnim grafičkim dizajnom, glazbom, modnim izričajem, političkim stavom, kodeksom ponašanja), bio je zaslužan za reputaciju skatera kao vandala koji su oskvrnjivali formu i funkciju urbanih elemenata pomno dizajniranih za – pješaka.
Bobby Young, arhitekt i strastveni skateboarder, u svom eseju A Skateboarder’s Guide to Architecture or an Architect’s Guide to Skateboarding kaže: „Pješak vidi klupu i što? On sjedne na nju – upravo kao što je arhitekt i zamislio. Skateboarder vidi klupu i kontemplira: Na koliko različitih načina, uz pomoć ove moje drvene daske, metalne osovine i 4 gumena kotačića, mogu zaposjesti i iskoristiti formu ove klupe?“ Što, na kraju krajeva, možda i najbolje objašnjava zašto su skateri, unatoč tome što su 80-ih godina prošlog stoljeća u mnogim gradovima počeli nicati skate parkovi, i dalje nastavili istraživati urbani prostor i njegove još neosvojene predjele, a one već poznate, nastojali su reinterpretirati.
Nadalje, Young kaže da su skateboarderi „najangažiraniji“ korisnici arhitekture. Dok prosječni pješak javni gradski prostor doživljava ležerno, indirektno, pri čemu arhitekturu doživljava tek kao pozadinu, skateboarder istu stavlja u fokus svog promišljanja odnosno djelovanja; improvizira i optimizira svaki djelić urbane stvarnosti.
Filadelfijski arhitekt Anthony Bracali u svom eseju Thanks Le Corbusier (…from the skateboarders) odaje počast najvećem od svih modernista kojeg simpatično naziva „svecem zaštitnikom skateboardera“ te objašnjava kako su skateboarderi postali prvi „pravi“ korisnici arhitekture moderne, što je svojevrsna retrogradna validacija iste. Monumentalni javni prostori, stroge geometrijske forme i urbani elementi zamišljeni kao ekstenzija arhitekture, dobili su jednu novu, neočekivanu funkciju…
Radio podcast In and Out of Love objavljen u sklopu radio programa 99% invisible, istu temu provlači kroz konkretan primjer. Trg JFK Plaza u Philadelphiji, znan pod imenom Love Park (naziv dolazi od skulpture „LOVE“ sa nagnutim slovom„O“ Roberta Indiane) oduvijek je bio „meka“ skateboardinga. Sjajni Roman Mars, voditelj radio programa, priča o promjeni lica i naličja trga, objašnjava kako su ga modernisti učinili savršenim za skateboarding (iako se gradske vlasti nisu dijelile to mišljenje), kako je izgled trga nasilno promijenjen 2002. godine, a sve s ciljem da se skateri maknu s istog i kako je sam autor trga, tada 92- godišnji Edmund Bacon, u znak prosvjeda, i sam stao na dasku sa kotačićima i pokazao gradskim vlastima što misli o njihovom novom dizajnu.
Ono što iz svega ovog možemo zaključiti, a što naglašava i Brandon Joyce, jest da je način na koji skateboarderi sagledavaju arhitekturu sušta suprotnost tradicionalnog sagledavanja arhitekture. Naime, oni koriste jednu drugačiju perspektivu – perspektivu koja dopušta da zgrade vidite van onog za što su prvotno namijenjene; moglo bi se reći da one na neki način postaju „building blocks for open minded“ . Mnogi arhitekti danas, prilikom dizajniranja interijera, zgrade ili pak javnog prostora baš o tome promišljaju; sjetimo se samo dizajna Rema Koolhaasa i njegovih interijera koji izgledaju upravo kao san nekog skateboardera, gdje se plohe podova pretapaju u plohe zidova sa radijusima zakrivljenosti gotovo identičnima onima u rampama skate parkova. No, to bi već mogla biti tema jednog sasvim novog članka.
Neke od primjera arhitekture, inspirirane skateboardingom, pogledajte u nastavku:
Bastard Store, studiometrico, Milan
Kap 686 Skate Park, Metrobox Architekten, Cologne, Njemačka
PAS House, Francois Perrin i Gil Lebon Delapointe, California
The Ramp House, Archivirus, Atena
Skate Park House, LEVEL Architects, Tokio
Skate Villa, Philipp Schuster, Salzburg, Austrija
