Kupači posljednjih iranskih hamama

Suvremene tehnologije mijenjaju način na koji međusobno komuniciramo, izgled naših gradova, kao i svrhu javnih prostora. Britanski The Guardian nedavno je objavio seriju fotografija iranskog fotografa Ebrahima Noroozija, koja svjedoči o suvremenim transformacijskim procesima u iranskim gradovima.

Rast osobnog standarda, u kojem sve veći broj kućanstava raspolaže suvremenim kupaonicama, doveo je do postupnog nestajanja javnih kupališta, popularnih hamama. U Teheranu je još 1925. godine radilo 107 muških javnih kupališta i 41 ženski. Danas je taj broj smanjen na svega tri.

Javna kupališta bila su prisutna u Iranu još od Perzijskog doba, no pravi procvat doživjele su dolaskom islama. Religijska dimenzija pranja tijela postavila je pranje djelom svakodnevne rutine, što je kupališta odredilo kao važne javne prostore.

Kupališta se nisu samo posjećivala iz ritualnih i higijenskih razloga, nego i društvenih. Maglovita i sparna atmosfera kupališta predstavljala je zahvalno mjesto za prikupljanje informacija i širenje glasina. Jedno od najznačajnijih djela perzijske literature iz 11. st., Qābūs-nāma, jedno poglavlje posvećuje savjetima o pravilnom ponašanju u javnim kupalištima.

Kupališta se načelno sastoje od tri prostora. Prvi, prostor svlačionice (sar ḥammām), obično je velik nasvođen prostor obložen keramičkim pločicama s drvenim i kamenim klupama prekrivenima tepisima.

Prije ulaska u sljedeću prostoriju, posjetitelj po potrebi posjećuje sanitarije (mostarāḥ). Dlačice oko anusa i genitalija su se uklanjale kako se na njima ne bi skupljala nečistoća. Depilacija se radila smjesom na bazi živog vapna (kīsakašī), koju je trebalo brzo ukloniti, pa se tijelo sapunalo (ṣābūnzanī) nakon čega bi se opralo umakanjem u bazene s vodom.

Sljedeća prostorija, parna soba (garm-ḵāna), obično je kvadratnog ili oktagonalnog oblika. Pod je obložen mramorom i grijan sistemom hipokausta. Tradicionalno se u ovoj prostoriji nalazila veća kada ili bazen (ḵazīna) na metalnoj peći (tūn). Posljednjih godina iz higijenskih razloga ove kade zamijenjene su tuševima (dūš).

Za paru u prostoru zadužen je dallāk koji prolijeva vodu po toplim pločama poda. On zatim položi tkaninu ili ručnik na topli pod na koji klijent legne. Nakon masaže (moštmāl-e dāḵelī) i ribanja tijela, dallak opere kosu i bradu klijenta te je oboji. Tijekom sušenja kose obrije klijenta (sar-o rīš-tarāšī) i po potrebi mu odreže nokte.

Treća prostorija je samo kupalište (qolletayn). Načelno, postojala su dva bazena, topla kupka i hladna kupka, a ponekad bi se mogla naći i treća, s mlakom vodom, koju su najčešće koristila djeca. Kade, odnosno bazeni, obično bi mogle primiti do deset kupača.

Na izlazu bi klijent dobio bijeli ručnik i vratio se u prvu prostoriju, gdje bi opet dobio masažu (moštmāl-e bīrūnī) te bi se nakon odmora presvukao i izašao. Pred hamamom su se obično nalazili prodavači voća i sokova.

Više pronađite ovdje.