Može u Ljubljani, ali ne i u Novom Sadu

Đorđe Kolarski se probudio na vrijeme da bi vidio kako će se sve završiti. Čuo je uzbuđene glasove koji su nadjačavali brektanje starog ruskog agregata i ugledao policijske pse kojima je tog hladnog siječanjskog jutra iz njuški izbijala para. Znao je da je to kraj. Vojna policija je dolazila i ranije, ali samo kako bi legitimirala aktiviste u vojarni. Ovog puta su doveli i pse da bi ih izbacili vani. Đorđe i njegov prijatelj su prenoćili u vojarni, pribijeni jedan uz drugog da bi se zagrijali. Morali su obiti katanac da bi ušli unutra, ali i da bi prenoćili u zgradi kako bi bili sigurni da je nitko neće ponovo zaključati. Bili su uporni u svojoj okupaciji, ali, kada je odluka o tome jednom donesena, iseljenje je sprovedeno s brutalnom efikasnošću.

“Nisam se usudio ni pozvati na svoja prava,” kaže Đorđe, dvadesetšestogodišnjak s dredovima. Prisjećajući se tog jutra, kaže da je svaku pomisao na otpor odagnalo policijsko pojačanje koje je u tom trenutku pristiglo.


Vojarna u Novom Sadu iz koje su izbačeni aktivisti

Smrznuti i preplašeni, postupili su onako kako im je rečeno i okupili se ispred zgrade sa svojim stvarima u rukama. Jedna manja grupa se okupila na ulici. Neki su vikali na policajce. Ali nitko ih nije pokušao zaustaviti. Nedugo zatim zgrada je ispražnjena i ponovo zaključana teškim katancima. Tako je kratki eksperiment na polju socijalno odgovornog skvotiranja u Srbiji priveden kraju.

Okupacijom vojarne Archibald Reiss u Novom Sadu aktivisti su pokušali pripremiti teren za osnivanje alternativnog kulturnog centra. Aktivisti tvrde da njihovom gradu nedostaje prostor za alternativnu kulturu i nadali su se da će ulaskom u vojarnu dobiti prostor za radionice i performanse, budući dom muzičara, aktivista i umjetnika.

Nezakoniti upad u napušteni vojni objekt izazvao je brojne reakcije u gradu. U Srbiji je njihov upad bio presedan, mada je ista taktika već bila uspješno primijenjena u brojnim gradovima regije, gdje su aktivisti-skvoteri postigli sporazum s vlastima i s vremenom legalizirali svoje prisustvo. Skvoteri u Srbiji zagovaraju slične ideje kao oni u Hrvatskoj ili Sloveniji. Ali neuspjeh koji su doživjeli govori o sasvim drugačijoj stvarnosti koja ih okružuje. U borbi za vojarnu Archibald Reiss sukobili su se zahtjevi umjetnika i potrebe zaposlenih u oružanim snagama Srbije. Sukob je pokazao da i pored toga što postoje brojni dobri razlozi da se zakon ponekad zaobiđe u interesu promoviranja kulture, takvi razlozi nemaju naročitu težinu u vrijeme ekonomske krize i ne mogu prevagnuti nad pravom vojske da raspolaže svojom imovinom po vlastitom nahođenju, čak i ako ta imovina ubrzano propada.

Kasarna Archibald Reiss je sagrađena krajem devetnaestog stoljeća za potrebe vojske Austrougarskog carstva u čijim se granicama Novi Sad tada nalazio. Dvokatna zgrada vojarne ima velike prozore i svijetložutu fasadu. U usporedbi s povijesnim znamenitostima u centru grada, izgleda kao obična namjenska zgrada. U usporedbi s ostalim vojarnama u Srbiji, izgleda kao palača. Prema riječima predstavnice Zavoda za zaštitu spomenika kulture Novog Sada, čitav ovaj kompleks se nalazi pod zaštitom države zbog svoje “povijesne i arhitektonske” vrijednosti. Financijski potencijal lokacije na kojoj se vojarna nalazi također je više nego očigledan. Kompleks zauzima deset tisuća četvornih metara u samom centru Novog sada, na građevinskom zemljištu prve klase. Srbija je 2011. godine ukinula obavezno služenje vojnog roka. Nakon smanjenja broja novih regruta, vojska je kasarnu Archibald Reiss proglasila viškom i odredila za prodaju.


Kompleks vojarne država pokušava prodti

Kompleks vojarne je tako dospio na listu već prilično propale vojne imovine za koju vojska u teškoj financijskoj oskudici pokušava pronaći privatne kupce. Vojarna je potpuno ispražnjena u ljeto 2011. godine. U skladu s uredbom Vlade Srbije o raspolaganju vojnom imovinom, zgrada je prvo ponuđena na prodaju predstavnicima lokalne samouprave – u ovom slučaju, grada Novog Sada. Ali grad nije imao dovoljno novca. Mladi aktivisti iz mreže koja sebe naziva Inicijativom za društveni centar ušli su u vojarnu 22. studenog 2011. godine. Za vrijeme kratkog boravka u zgradi aktivisti su renovirali tri prostorije i pokušali ih učiniti pogodnima za život koristeći poklonjeni namještaj. Također su se pokušali povezati sa širom zajednicom tako što su organizirali narodnu kuhinju za siromašne i dijelili božićne poklone djeci beskućnicima. Navečer su organizirali filmske projekcije i koncerte.

Ivana Volić, članica inicijative, kaže da je zgrada trebala postati dom za kreativne ljude i organizacije “koji još nemaju svoj prostor, a nemaju novca za plaćanje najma”. Ona tvrdi da bi “čitavo društvo od toga imalo koristi”. Inicijativa je podnijela zahtjev za izdavanje službene dozvole za korištenje vojarne, ali odgovor nikad nisu dobili. Predstavnici vlasti su 13. siječnja 2012. godine odlučili da je vrijeme da se okupacija okonča i naložili policiji da iseli aktiviste. Vojarna se i dalje prodaje, ali kupaca još nema na vidiku. Prodaja zgrade dio je šireg plana da se prikupi novac za rješavanje stambenog problema tisuća sadašnjih i bivših oficira i njihovih obitelji. Neki od njih žive kao podstanari još od devedesetih godina, kada su poslije raspada Jugoslavije prebjegli u Srbiju. Pukovnik Aleksandar Ilić, oficir nadležan za prodaju ovih kompleksa, procjenjuje da ukupna vrijednost vojne imovine širom Srbije za koju se traže kupci iznosi oko milijardu eura i da se od tog novca može financirati izgradnja 12.500 stanova. Kao zakonski vlasnik zgrade, vojska ima puno pravo iseliti aktiviste. Jedno od obrazloženja može biti i to da njihovo prisustvo odbija potencijalne kupce. Međutim, aktivisti tvrde da bi upravo oni sprječavali daljnje propadanje kompleksa. Za vrijeme svog kratkog boravka u vojarni uspjeli su popraviti dio krova i očistili zgrade u kojima su boravili. Mada ne podržavaju nužno zahtjeve aktivista, kritičari smatraju da, s obzirom na sadašnje stanje zgrade, vojarna ne bi smjela biti napuštena i ostavljena da dalje propada. Aleksandar Jovanović, bivši predsjednik Skupštine grada Novog Sada, kaže da je Archibald Reiss dio “kulturne baštine” grada i da brigu o njoj treba prepustiti civilnom sektoru. “Zgrade brzo propadaju ako ih nema tko održavati. Bolji je i loš gazda nego nikakav”, kaže.

“Zastrašujuće je to što i vojska i država postupaju kao krajnje nesposobni agenti za nekretnine”, izjavio je Aleksandar Bede, istaknuti novosadski arhitekt i urbanist. Bede smatra da je vojska precijenila vrijednost kompleksa i da je malo vjerojatno da će dobiti cijenu koju traži – naročito u vrijeme ekonomske krize, kao i da će kupac kompleksa vjerojatno srušiti zgradu. “Tamo gdje je nekad stajala vojarna prije ili kasnije će nići shopping centar ili neki stambeni kompleks”, kaže on.

Zahtjevi mladih aktivista i potrebe bivših vojnika ne moraju uvijek biti tako oštro suprotstavljeni. U Puli ove dvije interesne grupe dijele zajednički prostor od 17.000 četvornih metara koji je nekada bio vojarna Karlo Rojc. To je najveći skvot takve vrste na teritoriju bivše Jugoslavije. Nakon odlaska izbjeglica koji su ovdje bili smješteni, kompleks je bio u jako lošem stanju. Aktivisti su ga zauzeli prije 15 godina. Danas je to neformalni kulturni centar u kojem se organiziraju događanja i okupljanja oko 70 udruženja koja su ovdje smještena. Tu su plesne i kazališne grupe, navijači, pankeri, “haktivisti” pa i udruženje branitelja. Zajednica smještena u bivšu vojarnu Karlo Rojc je opstala dijelom i zahvaljujući jednom neobičnom manevru gradske uprave. Devedesetih godina vojska je dugovala gradu milijune eura zbog neplaćenih gradskih taksi.


Vlasti toleriraju manje ilegalnosti u Metelkovoj, ali ne financiraju program

Pula je dobila kompleks kasarne kao dio kompenzacije za otplatu duga. Pošto grad nije imao dovoljno sredstava za propisno održavanje zgrada, gradske vlasti su se dogovorile s aktivistima koji su se uselili u zgrade da oni renoviraju i održavaju zgrade, a da grad zauzvrat legalizira njihov status. “Da nije bilo tih dugovanja vojske, ne vjerujem da bismo tako lako dobili zgradu”, kaže Erik Lukšić iz pulskog gradskog vijeća za kulturu. Kao i u slučaju kasarne Archibald Reiss u Novom Sadu, skvoteri su odabrali zgradu koju nitko ne održava, ali reakcija je ovdje bila sasvim drugačija. “Grad nikada nije poslao policiju.  Jednostavno smo ih tolerirali”, kaže Lukšić.

Prva kasarna koja je pretvorena u kulturni centar u bivšoj Jugoslaviji nalazi se u Ljubljani. Kasarnu u Metelkovoj ulici aktivisti su zauzeli 1993. godine, sukobljavajući se s policijom. Gradska uprava je konačno popustila pred zahtjevima skvotera koji su organizirali kampanju i uspeli osigurati podršku istaknutih javnih osoba. Uroš Grilc, član ljubljanskog gradskog vijeća, kaže da je Metelkova postala dio gradskog kulturnog pejzaža i nova turistička atrakcija. Vijeće podržava aktiviste, koji funkcioniraju kao neka vrsta autonomnog ministarstva kulture i realiziraju projekte koje grad ne financira.

“Nama posao olakšava činjenica da Ljubljana ne mora izdvajati puno novaca za kulturne programe”, kaže Grilc. “Kad nam se obrate s prijedlozima kulturnih projekata, jednostavno ih šaljemo u Metelkovu i oni se tamo sami financiraju”. U Metelkovoj su aktivisti sami odgovorni za sigurnost prostorija koje koriste, a Grad je, s druge strane, spreman tolerirati manje prekršaje kao što su ilegalno služenje hrane i točenje pića. Grilc kaže da je čitav grad ustao u obranu Metelkove kada su vlasti pokušale strogo primjenjivati zakon.

“Uspjeli smo ih smiriti, jer tu očigledno ne vlada kaos. Sve je prilično dobro organizirano. To što se događa u Metelkovoj nije uvijek 100 posto legalno, ali odlučili smo da u ovom slučaju ne inzistiramo na zakonitosti”, kaže.

Nazad u Novom Sadu, aktivisti još pokušavaju osigurati podršku za novo preuzimanje vojarne.

Miodrag Sovilj

 

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network.