Neestetizirana i nearhivirana prošlost

Umjetnik Zlatko Kopljar bio je pozvan da u Galeriji Bačva u HDLU-u u Zagrebu izloži svoje oblike od opeke koju su za Drugog svjetskog rata proizvodili zatočenici u logoru Jasenovac. Poslije rata su seljani iz okolice Jasenovca uzimali te opeke i koristili ih za gradnju kuća. Jednu od tih, sada ruševnih, kuća sagrađenih jasenovačkom ciglom je Kopljar otkupio i ciglama izradio skulpture u sklopu projekta K19. Izložbeni prostor je ostavi praznim, a oblike je, opeku po opeku, složio ispred zgrade Hrvatskog doma likovnih umjetnika, na Trgu žrtava fašizma. Donosimo vam tekst o projektu K19 koji je, u obliku osobnog pisma autoru, napisao Ory Dessau, nezavisni kustos i pisac iz Tel Aviva, s boravištem u Berlinu. K19 se može razgledati do 7. veljače 2014.

Dragi Zlatko, odlučio sam ti napisati ovo osobno pismo zato što ne mogu jednostavno zauzeti izvanjsko kritičko motrište prema tvojemu djelu. Što se tiče djela K19, kao izraelski Židov iz trećega naraštaja preživjelih, ne mogu ga prosuditi i protumačiti izvana. Misli mi lutaju, bježe u mnogim smjerovima unatrag i unaprijed kada se sjetim tvojega K19, koji smatram etičkim jednako kao i konceptualnim, osobnom jednako kao i teorijskom gestom. Jedan od smjerova kojima mi se kreću misli sadrži i priču koju bih s tobom želio podijeliti, o arhitektu Louisu Kahnu i njegovu revolucionarnom prijedlogu za restauraciju uništene sinagoge Hurva u židovskoj četvrti staroga Jeruzalema. Taj prijedlog nikada nije realiziran i ostao je tek ideja. Sinagogu Hurva utemeljili su u ranom 18. stoljeću sljedbenici Jude he-Hasida (Pobožnog), no nekoliko godina kasnije, 1721., uništili su je muslimani. Parcela je tako ostala u ruševinama dulje od 140 godina, postavši poznata kao Ruševina, odnosno Hurva na hebrejskom. Godine 1864., Farizeji, lokalna židovska sekta, obnovila je sinagogu. Iako su je nazvali Sinagoga Bet Jakov, zadržala je ime Hurva. Postala je glavnom sinagogom aškenaskih Židova, sve dok je ciljano nije uništila Arapska legija nakon povlačenja izraelskih snaga tijekom Arapsko-izraelskog rata 1948. Nakon što je 1967. Izrael Jordanu preoteo Istočni Jeruzalem, jeruzalemskoj je općini podastrt veći broj projekata za novu zgradu sinagoge. Jedan od neprihvaćenih radova bio je onaj Louisa Kahna, židovskog američkog arhitekta rođenog u Estoniji, poznatoga po specifičnoj vrsti monumentalnih građevina. Kahnov prijedlog odbio je Teddy Kolek, čuveni jeruzalemski gradonačelnik, zbog toga što se nije uklapao u junačku priču koju su izraelske židovske vlasti htjele ispričati. Njegova vizija restauracije temeljila se na izlaganju netaknutih ruševina sinagoge pogledu i podizanju zgrade koja ih ne bi skrivala, nego bi ih ostavila onakvima kakve jesu. Nadahnut arheološkim nalazištima srušenih rimskih hramova, Kahn je bio skloniji očuvanju ruševina nego lažnom ideološkom spektaklu restauracije. Želio je izbjeći prisvajanje ruševina kao neuklonjive istine. Htio je naglasiti povijesno uništavanje i propadanje koje neće biti moguće otuđiti, a također je želio i oblikovati, ili točnije razobličiti, neriješenu sliku fragmentirane prošlosti, lišenu svake iluzije da će biti prevladana.

U slučaju K19, mislim da kod tebe, Zlatko, ima određenih sličnosti s povijesnim pristupom na kojemu se temelji Kahnovo nerealizirano idejno rješenje. Tvoj čin ne pretpostavlja mirnu i tihu sadašnjost odakle se prošlost može doživjeti kao nešto doista prošlo, nego kao nešto što se uporno nastavlja pojavljivati u tkivu svakodnevice, ne bi li nas podsjetilo na mračna događanja koja su je povijesno oblikovala. Izbjegavaš estetizaciju te prošlosti ili njezino arhiviranje. Ne uklapaš ju u indoktrinirani, idealizirajući povijesni poredak. Ponašaš se kao netko koga progone duhovi, opsesivan i opsjednut. Taj čin nije samo analitičan ili jednodimenzionalno politički.

Ponavljanje tih oblika od opeke smatram jakim i drastičnim. Stanovnici iz sela oko logora Jasenovac ponovno su uporabili opeku koju je proizvela ta tvornica smrti tijekom Drugog svjetskog rata, i nakon oslobođenja njome su izgradili kuće. Tvoje ponavljanje valja gledati u tom kontekstu. Recikliraš reciklirano, ponavljaš ponovljeno. Ponovno činiš ono što je učinjeno ne bi li to prevladao. Nema preobražaja ili uzdizanja u tvojemu ishodu, ne mijenjaš logiku tih stvari, prihvaćaš ju ne bi li ju otvorio i artikulirao kao nešto što se ne može asimilirati u moralne aspekte života.
Ponavljanje je, kao što znamo, jedna od značajki traume. Traumatičan se događaj ne može presresti, ali ga se može ponoviti sa zakašnjenjem, nakon što se dogodi. Ti su oblici repetitivni sklopovi koji ponavljaju ponavljanje ljudi koji su ih ponovno uporabili nakon oslobođenja logora. Oblikovani su metodično, no traumatični su, proganjaju ih nekontrolirana i neodoljiva sjećanja. Sviđa mi se pomisao da se svaki oblikovni strukturalni aspekt te instalacije obraća svojemu preuveličanom parnjaku ili inverziji. Oblike od opeke možemo promišljati u odnosu prema definiciji minimalističke, neantropomorfne, neprikazivačke, elementarno oblikovane skulpture Roberta Morrisa, gdje svaki od fragmenata skulpture dolazi kao geštalt, njegovo iskustvo kao cjelina, kao totalitet, no u K19 taj totalitet nije apstraktna spoznaja, jer je povezana s neshvatljivim povijesnim totalitetom zla. S jedne strane oblici od opeke potpuno izražavaju činjeničnost stvarnoga sada i ovdje, a istodobno su i potpuna komemoracija. Utemeljeni su na strukturalnosti, budući da ukazuju na apsolutno uništenje koje se ne može prevladati jednostavno. Njihovu snagu vidimo suočavajući se s proturječjima što ih ta strukturalnost sadrži.

Zlatko, zahvaljujem ti na diskursu koji stvaraš i pozdravljam prigodu da ga pobliže pogledam.

Ory Dessau