Nezaobilazna knjiga o građanskoj participaciji

geberit novi

“Lefebvre je bio u pravu kada je inzistirao na tome da revolucija mora biti urbana, u najširem smislu, ili nikakva.”    David Harvey

Urbana teoretičarka Elke Krasny postavila je 2012. godine u suradnji s Arhitektonskim centrom iz Beča izložbu pod nazivom Hands-on Urbanism 1850-2012. The Right to Green, a koja je, na poziv Davida Chipperfielda, predstavljena i na Bijenalu arhitekture u Veneciji iste godine.

knjiga 1
Izložba je bila popraćena i knjigom istog naslova, u koju dobar uvid možete dobiti na ovom linku. Na više od 300 stranica Krasny, sebi svojstvenim angažiranim i akribičnim stilom, predstavlja studije slučaja koji ukazuju na povijesnu pozadinu raznih pokreta koji nalaze zajednički nazivnik u traženju građanske participacije u oblikovanju grada. Knjiga se sastoji od 26 eseja, a među autorima i autoricama su, osim urednice, i druga dobro nam poznata imena alternativnih urbanih taktika poput Marjetice Potrč ili Constantina Petcou i Doine Petrescu iz Studia za samoupravljačku arhitekturu (Atelier d’architecture autogérée).

Povijesni pregled, koji je naznačen već u naslovu knjige, nalazi svoju polazišnu točku u vremenu kada se širom Evrope građanima dodjeljuju vrtovi na parcelama koje pripadaju gradu. Prvi takav vrt u Njemačkoj osnovan je 5. svibnja 1865. u Leipzigu, gdje danas postoji i Muzej malih vrtova, a autorica Caterina Hildebrand govori i o brojnim drugim društvenim aktivnostima koje su njegovale udruge okupljene oko malih vrtova: predavanja i edukacija, odgoj djece, briga za starije i sl.

1

2

Knjiga nam jasno pokazuje kako industrijalizacija, koja je zahvatila većinu srednjoevropskih gradova te posljedično dovela do formiranja klase polugladnog proletarijata koji je stizao iz ruralnih dijelova Evrope i potrebe za pokretanjem ovakvih inicijativa, ima sasvim drugačiji kronološki uzorak u Turskoj. Gecekondu (množina imenice Gecekondular, koja doslovce znači ‘izraslo preko noći’) počinju bujati s industrijalizacijom koja preplavljuje Tursku stotinu godina kasnije, 1950-ih. Međutim, Gecekondular je izraz koji je vezan i za mit, odnosno običajno pravo koje potiče iz Osmanlijskog carstva, a ono svakome tko je sposoban/a preko noći dići krov na nekom mjestu, dozvoljava da na tom mjestu i ostane.

Knjiga Hands-on Urbanism omogućava uvid u globalan (i)zbor inicijativa koje su inicirane civilizacijskim šokovima modernizacije popraćene (pre)naglom industrijalizacijom i posljedičnim špekulacijama zemljištem, nekontroliranim rastom gradova koje dovodi i do nesagledive masovne nezaposlenosti, migracija, ratova. Tako je „zahvaljujući“ Prvom svjetskom ratu (nakon što je pravnik Dinghofer 1909. prenio ideju malih vrtova iz Leipziga u Beč) i ogromnoj gladi koja je harala austrougarskom metropolom, obrađivanje zemlje usred grada postalo jednim od najvažnijih izvora preživljavanja. U Beču je 1918. godine 30 000 obitelji obrađivalo preko 6,5 milijuna četvornih metara. Programatski razvoj socijalne demokracije doživio je u tadašnjoj Evropi upravo u Beču svoj najintenzivniji procvat.
Unutar poglavlja pod nazivom „Samopomoć i pokreti reforme“ autor Klaus Novy naglašava i neka onovremena bečka previranja: dvoumljenje između velikih stambenih jedinica i obiteljskih kuća. Kao što znamo, prevladala je opcija velikih stambenih jedinica, poznata kao Crveni Beč. U Drugom svjetskom ratu, pak, grad Bremen je u bombardiranjima 1944. god. izgubio oko 60% stambenog prostora. Posljedično su nastale tipologije Keisen-kuća, koje su do 1965. ublažavale potrebu za stambenim prostorom.

716

U Evropi danas neoliberalni kapitalizam prijetnja je raznim oblicima života pa tako i malim vrtovima: megadogađanja poput Olimpijade u Londonu ugrožavaju mogućnosti njihovog širenja, a predatorska priroda kapitala očituje se i u marketinškim sloganima kao što su „Demolish. Dig. Design’“. Brojne su strategije otpora koje knjiga izlistava. Tako npr. „Polja zajedničkog užitka“ grčkog autorskog dua Phoebe Giannisi i Zissis Kotionis nalaze inicijativni poticaj stvaranja svog modela kontinuiteta zajedničkog metabolizma (s kojim su i predstavljali Grčku na 12. bijenalu arhitekture u Veneciji) u Lenjinovoj izreci kako sjeme predstavlja kovanicu svake razmjene. Postavljajući temeljna pitanja – što je arhitektura, što je zemlja i koji su novi uvjeti za onog koji gradi – otvaraju pogled na čitavu Grčku kao proširenu metropolu.

Poglavlje posvećeno urbanoj poljoprivredi mapira takve globalne pokrete od Havane do Milwaukeeja, a čak dva poglavlja posvećena su detaljnim osvrtima na jedan primjer urbane poljoprivrede u Hong-Kongu unutar kojeg je nastala i škola malih vrtova.

333

Knjiga je izvor i nekih za temu važnih povijesnih tekstova. Prijevod teksta Jane Addams, socijalne radnice, filozofkinje, sociologinje i sufražetkinje pod naslovom „Rekreacija kao javna funkcija u urbanim zajednicama“ objavljen je prvi put u prestižnom Američkom žurnalu sociologije još davne 1912. i već tada etablirao važnost društvene razmjene i razvoj visoko-razvijenog građanstva kakvog su omogućili mali parkovi u Chicagu sa svojim sportskim halama, bazenima, salama za čitanje i sl. Drugi takav važan tekst je onaj Johna Turnera: Squatting settlement. An Architecture That Works, objavljen prvi put 1968. u časopisu Architectural Design. Osebujan povijesni primjer građanske participacije svakako je i Mexicali eksperimentalni projekt koji je 1976. izvodio arhitekt Christopher Alexander. Alexander je pokušao stopiti tradicionalne uloge arhitekta i korisnika u zajednički napor proizvodnje objekta.

621

Osim toga, knjiga ukazuje i na projekte poput onog umjetnika Daniela Kerbera, morethanshelter. Ratovi, katastrofe poput potresa ili cunamija, nesagledivi porast suburbanih populacija i klimatske promjene utječu na sve veći broj izbjeglica i porast broja ljudi bez krova nad glavom širom svijeta. Kerber intenzivno mapira i promišlja zamjenske gradove širom svijeta, pri čemu su domišljatost, sposobnost recikliranja i snalažljivost glavni parametri.

Sve navedeno, uz u ovom prikazu neopisane projekte iz Ljubljane, Quita ili Filadelfije, čini knjigu Hands-On Urbanism nezaobilaznim štivom na temu građanske participacije i bottom-up urbanističkih pokušaja, koji, istina, ne mogu zamijeniti sve izraženiju potrebu za interdisciplinarno strukturiranim urbanizmom kao intrinzičnim faktorom održivosti, ali mogu istom trajno davati bitne impulse.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija

Sonja Leboš