Od lutrije do obnove praznih stanova

The Housing Act , projekt arhitekta i istraživača Daniela Fernándeza Pascuala za program “New Publics” Lisabonskog trijenala arhitekture , nastoji humanije pristupiti danas komodificiranom pitanju prava na stanovanje. Prema riječima autora, s ekonomskim prilikama koje ugrožavaju osnovne ljudske potrebe pojavljuju se i nepredvidivi kreativni mehanizmi suočavanja s problemom – kad država i lokalna uprava zakažu u pravovremenom rješavanju specifičnih problema, dolazi do pionirskih reakcija građana. Kroz lutriju u kojoj je glavni zgoditak stan u Andori, a povod trenutačne vlasnike osloboditi hipoteke koju više ne mogu plaćati, projekt propituje crowdsourcing kao strategiju financiranja stambenih kredita. Ako uspije, dobitnik osvaja stan, banka dobiva novac, a prvi vlasnici ostaju bez duga. U okviru Lisabonskog trijenala arhitekture, The Housing Act i u krizom opterećenom Lisabonu oblikuje pravni i logistički okvir takvog natječaja, problematizirajući realnost globalnog sustava u kojem iznimno visoka nezaposlenost ranije razine potrošnje čini neodrživima, a stambene su hipoteke ovisne o financijskim kretanjima tržišta. U tom kontekstu nastoji produbiti shvaćanje stambene arhitekture kao oblika gradnje koji više nije samo prostorna i stambena, već i ekonomska i politička kategorija.

1

Sljedeći se modeli stambene politike, ne samo nominalno, udaljavaju od špekulativne stambene proizvodnje i u nekoj mjeri inovativno pristupaju socijalnom stanovanju, namijenjenom ciljanim društvenim skupinama koje svoje stambene potrebe ne mogu zadovoljiti na tržištu.

Relativno uspješan recentni pristup problemu socijalnog stanovanja u Barceloni može se promatrati kao odgovor gradske uprave na društvene proteste u zadnjih deset godina – jedne od nuspojava ambivalentnog „modela Barcelona“, kritiziranog zbog gentrifikacije i, prema antropologu G. McDonoghu, „neuvažavanja alternativnih gradskih modela i iskustava“. Danas katalonska Vlada i gradska uprava kroz arhitektonske i urbanističke koncepte nastoje odgovoriti na suvremene društvene mijene i potrebe za socijalnim stanovanjem. To čine putem više linija djelovanja –rezervacijom zemljišta pri izradi urbanističkih planova, regeneracijom cijelih četvrti, subvencioniranjem najma za mlade i umirovljenike, povlaštenim najmom unutar 10 ili 25 godina, tj. subvencioniranjem kupovine stana – uz podjelu na tri imovinska razreda sa specifičnim modelima za svaku društvenu skupinu. Važan su faktor i zajedničke ugovorne obveze i financijska odgovornost javne uprave i privatnog sektora, odnosno neprofitnih aktera – stambenih kooperativa, socijalnih fondova štedionica te sindikata i zaklada.
Novi je instrument katalonske stambene politike (2009.) Registar podnositelja zahtjeva za subvencionirano stanovanje koji omogućuje statističko praćenje stanovanja i bolju kontrolu prijava, ažurirane podatke o stambenom deficitu te istraživanja kvaliteta i slabosti te politike. Drugi, Opservatorij za stanovanje i urbanu segregaciju, zadužen je za kvalitativno i kvantitativno praćenje stanovanja u cjelini, s naglaskom na socijalno stanovanje – prostornu distribuciju i uključivanje u urbano tkivo te redovito bilježenje indikatora urbane segregacije. Burza za subvencionirani najam stana i Burza za stambeno pitanje mladih instrumenti su javne uprave Barcelone. Posreduju između vlasnika praznih stanova i mogućih najmoprimaca, s ciljem povećanja količine stambenog prostora dostupnog po cijenama povoljnijim od tržišne i rješavanja stambenog pitanja mladih između 18 i 35 godina.

2
Prostorna distribucija postojećeg stambenog fonda socijalne stanogradnje u Barceloni

Izložba Connection_Export Barcelona. Socijalno stanovanje u urbanom kontekstu, postavljena u listopadu na Accademia di Architettura di Mendrisio (Švicarska), dio je projekta The_CONNECTION kustosa Xaviera Bustosa, Nicole Reguscija i Irme Arribas iz AAAB (Agencia de Apoyo a la Arquitectura de Barcelona). Predstavlja nove programe kolektivnog i socijalnog stanovanja dvadeset katalonskih arhitektonskih studija koji na promjene strukture društva reagiraju novim tipologijama i načinima integriranja socijalne stanogradnje i javnog prostora kao alata društvene kohezije, napuštenima u godinama nekretninskog booma.

3
Flexo Arquitectura: Socijalno stanovanje, Les Corts, Barcelona, Foto: José Hevia

45

Emiliano López & Mónica Rivera: Socijalno stanovanje za mlade u Barceloni, Foto: José Hevia

6
Lagula Arquitectes: Badalona, Barcelona, Foto: Adrià Goula

Projekt Empty Homes, koji je potaknuo The Great British Property Scandal, primjer je rehabilitacije i revitalizacije degradirane fizičke i socijalne strukture prioritetnih gradskih zona, koji britanska vlada od 2011. financira kroz petogodišnji Affordable Homes Programme.

7
Program obnove praznih stanova u Britaniji stvara tri puta više stambenog prostora od građevinske industrije

U Britaniji 3% ukupnog stambenog fonda čine prazni prostori (otprilike 710,000 stanova), od toga 300,000 dugoročno praznih i u privatnom vlasništvu. Obnovljeni i povoljni, doprinose zadovoljavanju lokalnih stambenih potreba, ublažavaju problem beskućništva, sprječavaju propadanje cijelih četvrti i oživljavaju određene dijelova grada – opiru se „shrinking cities“ fenomenu. Edukacija i osposobljavanje lokalne uprave, ali i komunikacija s udruženjima stanara, lokalnom zajednicom, investitorima i vlasnicima praznih nekretnina, provodi se u suradnji s nezavisnom dobrotvornom organizacijom Empty Homes Agency.
Iako su neiskorišteni prostori u pojedinim regijama češći nego u ostalima, svugdje je potražnja veća od broja praznih stanova. Godišnje ih se obnovi oko 300,000, koliko je otprilike i napušteno. Ipak, ovaj program stvara tri puta više stambenog prostora od građevinske industrije, jeftiniji je, a značajna je i ušteda energije, tj. smanjenje ugljičnog otiska u odnosu na novogradnju.
Postoje različite mogućnosti subvencioniranja i kreditiranja, kao na primjer „Houses for £1“, ovogodišnja suradnja Empty Homes Agency i grada Stoke-on-Trent. Gradska uprava osigurava početne troškove obnove (oko 30,000 funta), a budući se vlasnik obvezuje na povrat tih sredstava kroz idućih deset godina. Natječaj je otvoren samo za stanovnike Stoke-on-Trenta koji ne posjeduju vlastitu nekretninu, zarađuju „dovoljno, ali ne previše“ (barem 18.000 funta bruto), uz uvjet da u kući žive minimalno pet godina. Grad je dobio nekoliko tisuća prijava potencijalnih kupaca, a slični su modeli kasnije pokrenuti i u Liverpoolu i Oldhamu.

8

Građanima koji nemaju nekretninu i zarađuju „dovoljno, ali ne previše“ gradska uprava pokriva troškove obnove koje onda vraćaju kroz deset godina