Od svačije Šumice do privatnog parkirališta
Šumica u Splitu nije bilo koja manja pošumljena površina. Šumica se piše velikim slovom i može joj se odrediti geografska pozicija. Smještena je na punti između uvala Ovčice i Firule, a kao što joj i samo ime govori, krasi je šuma zelenih borova. Gotovo poetično o njoj piše Jurica Pavičić u jednom tekstu za Slobodnu Dalmaciju: “Šumica, skalinada prema moru, te niski paviljon s restoranom dugih su desetljeća bili dio splitskog urbanog imaginarija. Šumica je tijekom tih desetljeća bila prolaz prema plaži, bila je škuribanda, bila je utočište od vrućina plaže, a bila je i mjesto gdje se odlazilo navečer jesti.” Ono što Pavičić ne spominje je činjenica da je Šumica bila i životna škola mnogim generacijama obližnje osnovne škole, onda zvane Vlado Bagat. Ali ovdje nećemo pisati o urbanim identitetima koji su se razvijali upravo u Šumici, već o povodu zbog kojeg je Pavičić pisao o njoj.
Vlasnici restorana smještenog u Šumici odlučili su svima dati do znanja da je zapravo cijela Šumica privatno vlasništvo te postavili barikade s velikim natpisom “Privatni posjed”. Po riječima samih vlasnika, to je bila šok terapija kojom bi se Grad Split, kao vlasnik 1/6 zemljišta, natjerao da braći Bradarić i Ivanu Skeljiću, kao većinskim vlasnicima, omogući da uvedu red na svojoj zemlji. A red koji oni traže je plaćanje privatnog parkinga. Obećan im je sastanak s gradonačelnikom koji je očigledno – za vlasnike – uspješno prošao jer je nedugo nakon postavljena naplatna kućica s rampom i jasnim natpisom da se radi o privatnom vlasništvu. Na tom mjestu kućica i danas stoji.
Cijela ova priča dobiva na težini kad se prisjetimo kako je Šumica, od javne zelene površine koja veže gradske plaže s rezidencijalnim dijelom grada, postala privatni parking. Nekada u privatnom vlasništvu starih splitskih obitelji, parcela je prešla u državno vlasništvo i desetljećima, o kojima Pavičić slikovito piše, bila je dio javnog prostora grada. U devedesetim godinama i Šumica postaje žrtva privatizacije. U ovom slučaju žrtva je ozbiljne malverzacije pri kojoj su sadašnji vlasnici u dogovoru s državnim službenicima krivotvorili potpise nasljednika na sudskim pozivima te tako tužeći bivše vlasnike, koji nisu zatražili povrat zemlje od države, došli u posjed ove vrijedne parcele. Bradarići i državni službenici koji su sudjelovali u ovom procesu su bili i optuženi i osuđeni za malverzacije, dok je optužba za krivotvorenje pala u zastaru. U međuvremenu Šumica je postala divlje parkiralište koje Bradarići sada žele dovesti u red, tj. izvući profit od zemlje koju su stekli na sumnjiv način. Gradske vlasti su im očigledno izašle u susret u provođenju tog plana. Tako je ugodna zelena površina s nekada bogatim životom postala privatni parking, a Grad Split, kao što nije na vrijeme iskoristio pravo prvokupa ove za grad iznimno važne parcele, u novom postavu gradskih vlasti indirektno je dao i blagoslov svim malverzacijama koje su dovele do današnjeg stanja.
Od nekadašnjeg društvenog života u Šumici su opstali jedino balotaši. Ne zato što vlasnici zemlje ili automobila imaju nekog obzira prema njima, već zato što taj mali dio na kojem se okupljaju nije dostupan automobilima. Da je drugačije, i njih bi već odavno bili pregazili.
Tekst i fotografije:
