Paromlin se (ne)planski ruši

Za vrijeme zadnje predizborne kampanje Milana Bandića u svibnju je Vesna Kusin iz njegovog tima kao jedan od glavnih planiranih projekata najavila smještanje knjižnice grada Zagreba u zgradi Paromlina. Nedavno je to kao Bandićeva zamjenica u intervjuu Jutarnjem listu ponovila. Bilo je to još jedan u nizu planova za Paromlin koji se smjenjuju zadnjih dvadeset godina – govorilo se o Muzeju suvremene umjetnosti, o višenamjenskom kulturnom centru, o kongresnom centru, hotelu… – dok paralelno taj vrijedan prostor industrijske arhitekture propada da bi se u ponedjeljak, 11. studenog, zbog olujnog vjetra srušio dio glavne zgrade Paromlina. Bilo je samo pitanje vremena kada će se nešto tako – a ne prenamjena u koju je više teško povjerovati – dogoditi jer je Paromlin u tako lošem stanju da već godinama vrišti za hitnom obnovom.3
Paromlinski kompleks je od 2005. godine u vlasništvu Grada Zagreba, a gradonačelnik Milan Bandić je još tada – malo nakon otkupa od Klare – rekao: ”Dajte nam šest mjeseci i uredit ćemo Paromlin”. Bandić je imao godine, ali Paromlin nikakve koristi od toga iako se radi o jednom od najkvalitetnijih prostora u samom središtu grada. No sada se ostvaruje davna prognoza, temeljena na stručnim ekspertizama nakon požara u Paromlinu, da će se zidovi srušiti zbog poremećaja statike.

2
Isto jutro nakon što je u noći 8. ožujka 1988. na četvrtom katu paromlinske zgrade izbio požar koji je progutao svih pet katova s krovom – i s lijevanim željeznim stupovima i čeličnim profilima po kojima je zgrada bila poznata – stručnjaci iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture rekli su da se Paromlin mora sačuvati i restaurirati. Od tada su prošla dva i pol desetljeća, a Paromlin se nije sačuvao, već naprosto održao takav, ruševan, kakav jest. I to što se uopće održao može se smatrati nekakvom dobiti jer se u nekoliko navrata planiralo njegovo rušenje. Prvo je malo nakon požara Građevinski institut izradio ”Studiju o upotrebljivosti zidova objekta Paromlin” prema kojoj zidovi ugrožavaju okolinu pa bi ih trebalo srušiti. Dvije godine kasnije, 1990., na temelju te studije Gradski je sekretarijat za prostorno uređenje u urbanističkom planu predvidio uklanjanje cijelog kompleksa Paromlina iako je većina tog industrijskog kompleksa ostala sačuvana – transmisija u kojoj je ista metalna konstrukcija kao što je bila u zgradi mlina, skladište, armiranobetonski silos izrađen 1908. prema projektu Josipa Dubskog, što je prva armiranobetonska konstrukcija u zagrebačkom graditeljstvu, te prepoznatljiv tvornički dimnjak koji su prema bečkim nacrtima projektirali Štefan i Kalda. Ne samo da je veći dio kompleksa sačuvan, nego je još od 1980. godine u cijelosti zaštićen kao spomenik industrijske arhitekture, i to ne samo zbog arhitektonsko-estetske vrijednosti, već i zbog povijesne jer se očuvanjem tog tvorničkog postrojenja, koji je svjedok početka industrijalizacije, pokazuje kontinuitet Zagreba kao industrijskog središta’.
Ipak, Paromlin se nije uspjelo srušiti, najviše zbog toga što se tome suprotstavio tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture, a i Muzej suvremene umjetnosti, koji je dugo vremena provodio kampanju da se taj prostor dodjeli njemu, ali se, uz svu podršku javnosti, to nije ostvarilo. Iako se rušenje nije planski sprovelo, provodi se time što se pušta da Paromlin propada dok se potpuno ne uruši.

1