Što se urušava zajedno s oronulim proizvodnim građevinama minulog vremena?

Upravo u vrijeme kada je splitska vlast pod pritiskom Torcide spriječila stečaj kluba i tako poduprla sliku Hajduka koji živi vječno, na drugom mjestu u gradu, na njegovoj periferiji, nekadašnjoj industrijskoj zoni, grupa umjetnika kolektivnog naziva OUR razotkrila je kobne posljedice još jednog stečaja, jednog od onih u kojima se izgubila gotovo sva naša industrija. Kolektiv OUR zapravo je Udruga za kulturu i vizualne umjetnosti preko koje djeluju Alemka Đivoje, Dalibor Prančević i Robertina Tomić. O njima smo već pisali prilikom njihovog prvog projekta RT Jugoplastika, koji je ove godine i nagrađen Umjetničkom godišnjom nagradom Jure Kaštelan koju dodjeljuje Slobodna Dalmacija.

Ovog puta OUR predstavlja Radni teren Ilova / Preobražaj – kritička perspektiva, u napuštenom poslovno-proizvodno-skladišnom prostoru ex-Ilove u Dujmovači. Taj je predio Splita, sa slojevitom poviješću koja seže sve do antike, prvu veliku transformaciju doživio u sklopu industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata. S promjenom društveno-političke paradigme u devedesetima Dujmovača prolazi kroz još jednu značajnu promjenu, ovaj put iz industrijske u trgovačku zonu. Mnoga, možda ne reprezentativna, ali svakako kvalitetna pa i humana, zdanja industrijske arhitekture tog područja gube se pod razornom paradigmom neoliberalnog tržišta. Danas na mjestu nekada najsuvremenije prolazne garaže Jadrantransa nalazi se Bauhaus, Preradina pekara koja je nekad opskrbljivala gotovo cijeli Split kruhom danas je opljačkana i napuštena zgrada, kao i ona Ilove u neposrednom susjedstvu u koju nas ovom prilikom OUR vodi. Valja imati na umu da se u ovoj tranziciji ne gube samo radna mjesta, kultura poslijeratne industrijalizacije nalagala je i potpunu skrb o radnicima i njihovim obiteljima. Veći broj pogona imao je odijele za zdravstvenu skrb, menze za svakodnevnu prehranu, vrtiće za djecu pa čak i kulturne sekcije. Danas je sve to zamijenila kultura trgovačkih centara i popratnih im ugostiteljskih objekata.

U napuštenom i sada već ogoljenom prostor Ilove umjetničko-kustoska intervencija uvodi cestu sa signalizacijom za skretanje lijevo i desno. Kretanje kroz prostor tako postaje politička odluka, ali prometni znakovi upozoravaju na opasnost skretanja, kako na lijevo tako i na desno. Prihvativši rizike skretanja, autori su intervenirali u prostorije koje se nalaze s lijeve strane, dok su one s desne strane ostavili pune zatečenog otpada. U prvoj prostoriji posjetitelj nailazi na labirint formiran PIK-ovom ambalažom koja je tu bila ostavljena nakon što je i posljednji korisnik napustio prostor. Ogoljeni zidovi druge prostorije donose citat iz posljednje knjige Michela Houellebecqa: Karta i teritorij: “I mi isto, mi smo isto proizvodi. Kulturni proizvodi. I isto će nas snaći zastara. Taj sustav funkcionira identično – sve do toga da obično nema vidljivog tehničkog ili funkcionalnog poboljšanja, ostaje samo zahtjev za novim u čistom stanju”. Ovim citatom postaje jasno da nije samo industrija žrtva posljednje tranzicije, prava žrtva je čovjek/radnik kojem novi sistem ne nudi adekvatno rješenje za dostojan život.

OUR-ovci tako postavljaju pitanja: Kako se snašao radnički entitet u preobraženome hrvatskom društvu? Kakve su šire posljedice takve preobrazbe? Što se urušava zajedno s oronulim proizvodnim građevinama minulog vremena? Ovom intervencijom prostor Ilove postaje poligon aktivne rasprave o poziciji radnika u suvremenom hrvatskom društvu, bilo da se radi o radnicima u tvornicama, kulturi ili trgovini situacija je ista: “(radnička) se pozicija shvaća kao pokvarljiva (i lako zamjenljiva) roba posredstvom koje se postiže suhi utržak. Nema empatije! Radnika je moguće svesti na „pozicije” prehrambenih artikala – osobito na meso koje se obično secira i prikazuje na koloriranim shematskim mesarskim plakatima. Ukoliko se brzo ne utrže uništavaju se.“

Ipak intervencija nije usmjerena isključivo na problematiku radnika. Udaljavanjem od centra OUR propituje i vrijednosti perifernih prostora grada. Ulaskom u Ilovu OUR-ovci su naišli i na tragove street arta, gotovo cijela gornja etaža zgrade je oslikana grafitima. Tako ova najnovija intervencija nije izolirani slučaj već jedna u nizu umjetničkih akcija koje obilježavaju ovaj prostor i koje kulturnim djelovanjem stvaraju nove vrijednosti istoga.

Razmatrajući Dujmovaču iz te perspektive, samo od sebe nameće se pitanje mora li baš cijela zona Dujmovače postati trgovačka tj. ima li u njoj mjesta i za kulturu. Ako već ne za neku veliku kulturnu instituciju, za kojom možda i nema potrebe u Splitu, onda bar za nekim manjim kulturno-umjetničkim centrima koji bi bili poligoni za rasprave i akcije slične ovoj.

Izložba je otvorena do zastare!