Tko se boji Europe, a tko Hrvatske?

Još nas samo tjedan dana dijeli od velikog datuma, uvjetno rečeno, referenduma na kojem se opet igramo Švicarske i dajemo svoje mišljenje o ulasku u Europsku uniju. Ulazak u EU nekima je ekvivalentan sa kalendarskim predviđanjima Maja, a za neke obećanje zemaljskog edena, no po svemu sudeći, neće se dogoditi implozija, ni procvat. Bez obzira na trenutačno disanje naroda, skepsu ili optimizam koje otvoreno pokazuju, medijski prostor je, čini se, mnogo više opterećen s odveć serioznim pristupom gdje si je nametnuo ulogu jedinog dušebrižnika za „suočavanje“ s Europom kroz razne tribine, diskusije i savjetovanja.  Tako je jučer na Trećem programu Hrvatskog radija održana tribina konfrontacije s Europom, unatoč činjenici da dotične dame nije bilo ni u tragovima. Zahvaljujući polemičnom odabiru gostiju, Rajku Grliću, Slavenu Tolju, Ješi Denegriju i Borki Pavićević diskusija je imala „safta“, što nikako nije ovisilo o moderatoru u rukavicama, Bojanu Munjinu.


* Rajko Grlić / foto: Večernji List

Tema ove, druge po redu tribine koja se održava u Knjižnici Bogdan Ogrizović, bila je Umjetnik, odgovornost, akcija, pokušavajući dati odgovore na pitanje koliko umjetnici ( i kulturni radnici) imaju odgovornosti u promišljanju ulaska u EU. Grlićeva pozicija o ulasku načelno je afirmativna, promatrajući EU kao brak gomile staraca sa obiljem svojih tvrdoglavih, duboko usađenih kulturološki suprostavljenih navika, navikavajući se jedno na drugo tek u vremenu pozne senilnosti u staračkom domu. Je li senilnost jedino moguće rješenje za suživot, odnosno zaborav i zatomljivanje identiteta u takvoj situaciji, moguće je iščitati iz Grlićeva odgovora. Stanoviti defetizam  koji Grlić zagovara istodobno je usmjeren na premoć korporacija i uzaludnosti velikih otpora, smatrajući kako će politiku zamijeniti birokracija, i ona će preuzeti moć nad umjetnošću. Ističe „ponižavajući“ proces apliciranja za novac  europskim fondovima, smatrajući kako birokracija razgovara samo s birokracijom. Tu se gubi igra, zaigranost, ona vrsta ludensa na koju su imali svi pravo dok su živjeli u socijalizmu, makar pod cijenu oštrih sankcija, dok se s birokracijom ne može igrati.


* Slaven Tolj / foto: Igor Nobilo

Slaven Tolj svoju umjetničku poziciju i odgovornost vodi iz odgovornosti prema Gradu, kolateralnoj žrtvi loše politike i mita turizma, gdje se Dubrovnik pretvorio u lijepo truplo za koje se naplaćuju ulaznice. Njegova oštrina vidljiva je iz svake njegove akcije, bilo da je riječ o performansima ( terminom koji sam izbjegava) opijanja do alkoholnog trovanja, inicijative „Srđ je naš“ i javnog kritiziranja političkih instanci koje se miješaju u domenu umjetnosti, u bilo kojoj njegovoj akciji  tjelesnost i bol  nije samo fizička, već pomaže u prelaženju vlastitih strahova. Ne libeći se predbaciti Grliću krivnju za kičerizaciju i popularizam Motovuna te povezanost s Jakovčićem (istim onim koji se usudio konstatirati kako porečki Annale s Toljom kao izbornikom treba zatvoriti), dao je naslutiti kako su problemi s kojima se trenutačno susrećemo zapravo mnogo veći nego li je to budući ulazak u EU.


* Ješa Denegri / foto: Medija Centar Beograd


Ješa Denegri
, povjesničar umjetnosti i profesor na Univerzitetu u Beogradu, na tribini je zauzeo pomalo ziherašku poziciju, nominiran kao „modernistički kritičar u postomdernom vremenu“ od strane Bojana Munjina. Konstatacija da umjetnost i vrijeme danas karakterizira, Habermasovim riječnikom, nova nepreglednost, izjednačuje se i sa EU. „Povjesničari umjetnosti su primorani tražiti nove instrumentarije tumačenja umjetnosti“, osvrnuvši se na najnovije prakse Marine Abramović, donekle joj zamjerajući proliferaciju u svim komercijalnim aspektima, na razini načina pojavljivanja uspoređujući je s Lady Gagom ili Madonnom. Umjetnica koja je postala pop zvijezda, modernistički svakako bogohulno, ali je uistinu postmoderno.


* Borka Pavićević / foto: bifc-hub.eu

Konačno, riječi Borke Pavićević, voditeljice Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, nevladinoj udruzi koja od 1993. kontinuirano radi na pocesima „denacifikacije i pacifikacije“ i identifikaciji prostora kao  dekontaminiranog, mogu poslužiti kao sažetak i komentar svega rečenog. Pavićević izuzetno dobro balansira između gorljivosti i poetičnosti, ističući kako je „bolje biti unutar živuće prakse, negu unutar živuće retorike“. Zaključuje kako u EU moramo ući po cijenu svoje pobune ovdje, a bit ćemo cijenjeni po mjeri koliko  stvari dovodimo u pitanje. Diskutirajući o pobuni, alias akciji, Pavićević uviđa kako se pobuna sve više pretvara u toleranciju, dopuštajući manipulacije od strane većine. Ona smatra kako je malim identitetima ( u spajanju sa velikim) imanentno to da se ne mogu zadržati, već se moraju napraviti velikima. Trauma je ono što nam je zajedničko i njeno mjesto u kulturi, povijesti,ističe  Pavićević dodatno utvrđujući Toljevu umjetničku praksu, otvara se za umjetnost i tek se s njom može napraviti europski značajna proizvodnja regije.