Tresla se brda, rodio se biž
„Ova instalacija ilustrira aktualnu komunikacijsku paradigmu u kojoj je svatko i medij i poruka, u kojoj više nema pozornice i sve je postalo pozornica, u kojoj sve postaje dostupno, moguće, transparentnije i bolje“, kaže on u uvodu, a time nekako impulzivno referira na Shakespearea i njegovu renesansnu paradigmu u kojoj je cijeli svijet pozornica, „i svi su muškarci i žene tek glumci: imaju svoje izlaske i ulaske“.
On je Nikola Žinić, partner mu je Davor Bruketa i oni trenutno održavaju Izložbu istog naziva u Galeriji Bačva u HDLU.
Pa kako vam drago, na Izložbu B&Ž možete otići, postati glumac, biti dio medijske parade ili je u potpunosti izignorirati ili „baciti hejt“, u anglo-hrvatskom žargonu rečeno. Riječ je o projektu u kojem posjetitelj ulazi u prostor Bačve, na ulazu ga „okine“ fotoaparat koji reagira na pokret, njegova se fotografija automatski zavrti po zidovima galerije, a nakon nekog vremena, točnije svakih sat vremena, iste se projiciraju na velikom ekranu ponad glavnog zagrebačkog trga. Agora ili trg, ta simbolički označena kategorija javnog, zajedničkog, transparentnog, oduvijek je bila mjesto na kojem su se iznosile sve stvari, pratili veliki povijesni događaji, a u zadnje vrijeme Trg je postao pozornica neselektivnim javnim događajima koji iskorištavaju takvu vrstu prostora, destruirajući ga krajnje komercijalnim sadržajima (o kojima smo pisali ovdje). Tu su i mnoge skele koje pod izlikom obnavljanja pročelja, služe kao interesna niša za mnoge billboarde koji su debelo prekrdašili svoj rok trajanja. Novo postavljeni ekrani na krovove historicističkih palača djeluju dosta neupadljivo, no oni su uistinu mnogo snažniji vid manipulacije javnim prostorom. Neočekivano lice prijatelja koji se odjednom pojavi između reklame za traperice ili neku banku, uvodi stanovitu kakofoniju u priopćajni kanal.
Kulturalne diverzije ili „culture jamming“, usmjerene prvenstveno na rastuću reklamnu agresivnost u javnom prostoru, prakse su parodiranja reklama , otimanja panoa velikih korporacija te mijenjanje njihovih poruka. S obzirom na financijsku nemogućnost kontriranja korporacijskim porukama vlastitim reklamama, a i nemogućnost zamišljanja života bez reklama u potrošačkom društvu, pokret kulturalnih diverzije žestoko odbija ideju da se marketing mora pasivno prihvatiti kao jednosmjerni tok informacija. Takvim kulturalnim diverzijama žele vratiti javni prostor na višu razinu, ispunjavajući ga, umjesto komercijalizacijom, alternativnom vizijom društva bez komercijalne kontrole. No kada marketinška agencija čini diverziju na prostoru korporativnim poruka, onda je nešto neobično u takvoj vrsti diverzije.
Iako je možda mišljeno da Bačvina ekstenzija na Trgu bude ta vrsta otpora komercijalnom sadržaju, ona je uistinu demonstracija današnjeg zagađenog svijeta koji postoji u okolišu montiranih odraza tehnoloških posredovanja realiteta.
Recept za uspjeh Izložbe djelovao je gotovo siguran- puno medijske prašine, lagana tajnovitost oko koncepta, odlično vremensko tempiranje i malo kontroverza oko financiranja, dovoljno je za spektakl koji samo može izići iz kuhinje marketinške agencije. Marketinška agencija pak, nikada JAVNO i TRANSPARENTNO ne propituje mehanizme pravljenja spektakla, iluzije; ne kritizira, a da istodobno ne promovira sebe; nikada ne odaje svoju instrumentaliziranost – marketinška agencija je uvijek djelatna. I to je posve legitimno. Uostalom, ne kaže se uzalud: ne vjeruj vuku ni kad (crno) ovčje runo nosi.
Ako već fotoaparat na ulazu dokumentira stvarno vrijeme i sve je portrete, bez selekcije, dodavanja i oduzimanja, moguće pogledati na internet stranici, što unutar obilja slika odjednom znači evidentno kompjuterski generiran vizual crne ovce? Pukotina u tvrdnji o transparentnosti s početka teksta. Vrlo direktna reklama unutar galerije koja je ugostila i politički skup jedne stranke, zapravo je lukavo iskorištena prilika agencije, ali dovodi u pitanje instituciju koja vrši selekciju.
No činjenica da B&Ž Izložbom nisu pokazali ništa novo i originalno, postaje legitimna u rijetkim slučajevima, odnosno samo kada se to posebno istakne (da se ne prikazuje ništa novo i originalno). Od radova Brace Dimitrijevića koji je na zgrade vješao portrete nepoznatih osoba, preko prakse Jenny Holzer i mnoštva drugih konceptualnih i novomedijskih umjetnika koji su mnogo vještije i, na kraju, poetičnije izveli sličnu vrstu akcije na relaciji galerija-javni prostor, B&Ž nažalost samo svjedoče jedan poprilično isprazan projekt. Ipak, postoji stanovita kategorija izložbe koju ne valja zanemariti- a to je onaj subverzivni element (ili barem privid istog) koji bi dovitljivi i subverziji skloniji posjetitelj (ili narod) mogao iskoristiti u svoju korist. Kako kamera automatizmom okida fotografije, u kadar je moguće uvući sve: parole, poruke, reklame možda konkurentske firme, golotinju (?), koja načelno ne bi trebala biti cenzurirana.
Mi smo probali, i uspjeli.
