Trgovinu seksom zamjenjuje uredan biznis

Od Japana preko Hamburga do Amsterdama: na koje sve načine svjetske metropole transformiraju svoje red-light četvrti.

Seks turizam je vrlo lukrativna industrija koja se još tamo od šezdesetih godina širi svijetom. Procjenjuje se da se od seks turizma izvlači od dva do čak 14 posto bruto domaćeg proizvoda u zemljama kao što su Tajland, Indonezija i Filipini. Osim tih zemalja, najpopularnije destinacije seks turizma su Brazil, Kuba, Šri Lanka, Dominikanska Republika, Costa Rica i Kenija. U razvijenijim zemljama seks turizam odvija se u više-manje uređenim uvjetima popularnih red-light četvrti, od kojih je najpoznatija ona u Amsterdamu. Iako je četvrt crvenih svjetala uvelike pridonijela reputaciji Amsterdama kao poznatog europskog odredišta, Nizozemci ju  sve više ograničavaju, pokušavajući promijeniti dominantni imidž grada legaliziranih lakih droga i prostitucije. U tom bi se ključu mogla čitati i najnovija vijest da nizozemska vlada planira povisiti najnižu dobnu granicu za prostitutke s 18 na 21 godinu. Pravdaju se da je to zbog zaštite samih prostitutki –  osobe s 21 godinom mogu bolje prosuđivati o tome žele li se baviti prostitucijom, stoji u službenom priopćenju – iako je takva oduka u skladu s mjerama kojima već godinama pokušavaju sve više otežati prostitutkama ”uvjete za rad” u Amsterdamu.

U amsterdamskoj red-light četvrti Wallen (”Zidine”, ime je dobila po srednjovjekovnim zidinama) uz seks shopove, Muzej seksa, peep šouove i pozornice na kojima se uživo može gledati seks pornografskih glumaca, danas je otprilike tristo prozora u kojima su ”izložene” prostitutke. Svake godine sve ih je manje, a veliki je udarac na biznis bio prije dvije godine kada je gradska uprava odlučila zatvoriti čak pedesetak prozora. Službeno objašnjenje je bilo da se bore protiv kriminala, prvenstveno trgovine ljudima i svodništva. Naime, u Nizozemskoj jest legalizirana prostitucija, ali prostitutke bi trebale raditi same za sebe, moraju biti državljanke neke od zemalja članica Europske unije i ne smiju se prostituirati na ulici. No, Mariska Majoor, voditeljica Prostitucijskog informativnog centra i aktivistkinja za prava seksualnih radnica tvrdi da reduciranje broja prozora neće smanjiti stopu kriminala, već će im samo povisiti najamninu.

*Umjesto prostitucije koja privlači turiste, vlasti u Amsterdamu promoviraju Redlight Fashion

Prošle je godine gradska uprava nastavila s čišćenjem četvrti zatvarajući poznato kazalište u kojem se izvodio seks uživo Casa Rosso i striptiz klub Banana bar. Da su odlučni u tome da promijene imidž Amsterdama koji ga je proslavio, potvrđuje i podatak da je grad kupio dvadesetak 17-stoljetnih zgrada u kojima su bile prostitutke i iznajmio ih modnim dizajnerima, knjižarama, galerijama  i drugim ”pristojnim” djelatnostima. Lansirane su krilatice Redlight Fashion, Redlight Design i Redlight Art kojima se pokušava konkurirati jednoznačnom konotacijom crvenih svjetala. U aktualnim gradskim planovima je zatvaranje čak polovice crvenih prozora, ali i reduciranje seks klubova i kafića u kojima se prodaje laka droga. Gradske vlasti tvrde da ne žele izbaciti seksualne radnice, već samo smanjiti kriminal koji se razgranao oko seksualne industrije te ponuditi alternativu turistima u toj živopisnoj četvrti. No, po svemu sudeći, neće dugo proći da će rijetke biti prostitutke iza crvenim svjetlom osvijetljenih prozora u četvrti u kojoj već stoljećima zarađuju za kruh.

Sličan su proces prošli mnogi kvartovi svjetskih metropola koji su bili poznati po prostituciji, pornografiji, useljenicima i općenito ”životu na rubu društva”.

Tako bi francuski pisac Jean Genet danas teško prepoznao barcelonsku četvrt El Raval o kojoj je pisao u ‘Dnevniku lopova’ polovicom prošlog stoljeća. Nekoć najveća red-light četvrt u Europi, El Raval (što pak znači područje izvan zidina) prošao je vrlo agresivnu transformaciju u proteklom desetljeću. Tamo se nisu samo iseljavali nepoželjni stanari, već su cijele zgrade završavale pod bagerima kako bi se napravilo mjesta za parkove, trgove, muzeje i hotele. Tu je izgrađen Muzej suvremene umjetnosti, tu je Camper uredio svoj šminkerski hotel, tu su otvoreni trendseterski dućani,  tu su se smjestili fakulteti i doselili studenti. U El Ravalu proces nije još do kraja odrađen; još ima pečat useljeničkog kvarta i još se na njegovim rubovima okupljaju ulične prostitutke i sumnjivi tipovi tako da atmosfera zna biti neugodna kao u rijetko kojem većem europskom gradu. Tu bi se Genet još uvijek snašao, ali i to neće zadugo.

*Nekoć najveća red-light četvrt u Europi, barcelonski El Raval prošla je vrlo agresivnu transformaciju u proteklom desetljeću

U istom periodu kada i El Raval, promjene su dohvatile i londonski Kings Cross. U osamdesetima je bio poznat kao londonska red-light četvrt, mjesto u koje se turistima ne preporuča zalaziti zbog dilera drogom, ulične prostitucije i džepara.  Nakon velike čistke u devedesetima danas se upravo tamo smještaju brojni turisti. Prvo su se u osamdesetima zbog niskih najamnina i dobre pozicije unutar grada tamo doselili mladi umjetnici i dizajneri, a onda se vlada u narednom desetljeću odlučila ozbiljno pozabaviti Kings Crossom. Najveći projekt tamo je novi željeznički kolodvor, čime je uz ogromna uložena sredstva na velika zvona objavljeno da se provodi preobrazba četvrti i privlače nove stanari. Ubrzo su se počele otvarati kulturne institucije poput novih zgrada Britanske knjižnice i Simfonijskog orkestra, a za njima je uslijedio privatni kapital – izgrađeno je dvije tisuće stanova, pet milijuna četvornih metara uredskog prostora, hoteli i sjedišta velikih tvrtki (među njima i The Guardian i The Observer), ali i sjedište policijskog odjela za suzbijanje droga. To je jedina poveznica s onim što je Kings Cross nekoć bio.

Pariz je upravo na putu Barcelone i Londona. Unatoč katoličkom imenu, ulica Saint-Denis u središtu grada poznata je po seks dućanima, pornografskim kinima i prostituciji. Dok se nekoć gotovo isključivo zbog seksa dolazilo u Saint-Denis, danas se usporedno s muškarcima koji biraju družicu na pola sata mogu vidjeti parovi koji kupuju organski uzgojeno povrće u skupim dućanima sa zdravom hranom. Ulica se počela mijenjati prije par godina kada je gradska uprava odlučila zaustaviti monopol industrije seksa i osnovala tvrtku u većinskom gradskom vlasništvu. Ta tvrtka kupuje neiskorišteni prostor u ulici, obnavlja ga i iznajmljuje malim tvrtkama i obrtima, ovisno o tome koja je djelatnost potrebna u tom dijelu grada. Iako tvrde da im cilj nije istjerati trgovinu seksom, već poboljšati uvjete života stanovnika Saint-Denisa kako ne bi morali putovati pola kilometra da kupe pristojan baguette, vjerojatnije je da će se prvi dio scenarija ipak dogoditi. Ako im to i nije bio očigledan cilj kao u Londonu, to je logičan slijed događaja. Kada Saint-Denis postane mjesto udobnog građanskog života, stanovnici više neće htjeti gledati prostitutke na ulici ni blještave reklame za pornografske filmove.

Iako je prostitucija legalizirana u Njemačkoj 2001. godine, mnoge se gradske vlasti prave da se to nije dogodilo. Tako je i u Hamburgu. Noćni sati u labirintu uličica u St Pauli red-light četvrti nekoć su bili vrlo živahni dok danas ekonomija zasnovana na seksu proživljava teške dane, a da globalna recesija za to nije glavni krivac. Osamdesetih se tamo okupljalo više od tisuću prostitutki. Mnoge od njih su radile u poznatom bordelu Eros koji se protezao na šest katova, a vrata je zatvorio prije deset godina.  Prošle je godine od posla odustao i hotel Luxor, posljednji bordel u četvrti, poznat po neonskom natpisu kojim su se obećavale ‘zgodne cure za sretne noći’. Danas se procjenjuje da je još oko 400 upornih seksualnih radnica ostalo u St Pauliju.  Iako će neki za to kriviti popularnost pornografije na internetu i to što u Hamburg više ne dolaze požudni mornari nakon višemjesečne apstinencije od seksa, svoju ulogu su odigrali i poduzetnici, koji žele četvrt učiniti sigurnom za rezidencijalne i poslovne zgrade.

*Od tisuću prostitutki u hamburškom St Pauliju ih danas radi 400

Industrija seksa u Japanu uključuje podosta različitu ponudu od one europske: prljave gaćice tinejdžerica koje se prodaju u automatima, sushi koji se u luksuznim restoranima poslužuje na golim djevojačkim tijelima, mange u kojima nije dozvoljeno eksplicitno prikazivanje seksualnog odnosa, ali zato se na veliko opći s falusoidnim bićima poput hobotnica, fascinacija bukkakama (seksualna praksa u kojoj više muškaraca ejakulira na lice žene ili se sjeme skuplja u vrčevima pa se ispija) i tome slično. S druge strane, popularni ”hostess klubovi” su vrlo čedni: tamo se ispijaju skupa pića kako bi se koketiralo s nekim tko je za to plaćen. Glavna zabava se svodi na glumljenje zavođenja, a klijentela je ravnopravno muška i ženska. Gradske su vlasti odlučile Kabukicho, tokijsku  red-light četvrt koju se naziva ”gradom koji ne spava”, ograničiti tako što su se pozvali na stari zakon i zabranili rad takvim klubovima poslije jedan u noći. U Kabukichou je smješteno oko tri tisuće noćnih barova, diskoteka, ”ljubavnih hotela”, gdje se sobe iznajmljuju na pola sata, i hostess klubova. Kako im se profit smanjivao, tako su seksualni radnici prešli na  ulicu. Razvili su i unosan biznis na individualnim turističkim turama gradom, na kojima djevojke odjevene kao muški batleri vode goste gradom držeći ih za ruku.

*Tokio provodi čistku najveće gradske red-light četvrt Kabukicho

Glavni problem u Kabukichou nije seksualne prirode, već mafijaške. Tamo se, naime, okuplja poznata japanska mafija yakuza i njen kineski mafijaški pandan triad. Vlasti su četvrt uspjele donekle očistiti od kineskih mafijaša provodeći česte racije imigrantskoga ureda. U četvrti se pojačala prisutnost policije, postavljene su brojne kamere za video-nadzor i pozatvarani su ilegalni klubovi i bordeli. Cijela se ta akcija provodi zadnjih nekoliko godina pod nazivom ”renesansa Kabukichoa”.

S Bankokom će već teže ići. Tamo je seks turizam jedna od glavnih privrednih grana i mnogi od njega profitiraju.  Istina,  bivši premijer Thaksin Shinawatra pokušao je nešto napraviti ograničivši rad klubova do dva sata poslije ponoći, ali posao i dalje ide starom rutinom. U Bankoku je teško govoriti o jednoj red-light četvrti, jer se cijeli grad podijelio kao dobro organizirani dućan s konceptom – za svakoga ponešto. Najpoznatiji je Patpong, u koji dolaze horde turista da bi vidjeli poznate ping-pong ”performanse” (za one koji još uvijek ne znaju što je to: žene pokazuju koliko su im razvijeni vaginalni mišići tako što iz vagine izbacuju razne predmete, uključujući i pin-pong loptice, ili strjelicama, također iz vagine, gađaju balone, zlatne ribice vraćaju nazad u akvarij i tome slične bizarnosti) i gomile ladyboyeva (muškaraca koji u tolikoj mjeri izgledaju kao žene da ih ni u oskudnom bikiniju ne možete detektirati). Amerikanci i Europljani željni nešto više akcije idu u Nana Plaza, za koji kažu da je najveći ”seks kompleks” na svijetu, dobrostojeći Tajlanđani i Japanci zalaze u koktel barove u ulicu  Ratchadapisek, dok je Silom Soi 2 bankoški homoseksualni epicentar. Dobro upućeni kažu i da u nekim luksuznim hotelima možete birati s kim ćete provesti noć, a bira se iz domaćih modnih magazina – cura s naslovnice mogla bi biti vaša prijateljica noći. Bankok neće još tako skoro proći transformaciju londonskog, hamburškog ili barcelonskog tipa.  Trgovina seksom previše je razgranata i donosi previše novaca da gotovo nikome nije u interesu dokinuti taj siguran dotok gotovine.

*Bankok se ne odriče seks industrije jer donosi previše novaca

Australska priča išla je nešto drugačijim redoslijedom od europske prakse čišćenja problematičnih kvartova. U Sydneyju se red-light četvrt zove isto kao i u Londonu – Kings Cross – ali su je prvotno nastanjivali urbani boemi. U tridesetim godinama prošlog stoljeća tu su živjeli umjetnici, pisci, glumci, a kasnije hipiji i vojnici koji su se oporavljali nakon vijetnamskog rata. Nije to bilo baš idilično naselje srednje klase, ali se živjelo sasvim ugodno i bez incidenata. Onda su se devedesetih počele otvarati ilegalne kockarnice, striptiz klubovi, a pratili su ih prostitutke, dileri droge i razni kriminalci. Četvrt više nije bila tako benigna i početkom novog milenija opet se počela mijenjati. Ovaj put po državnom nalogu. Vlasti su uložile 15 milijuna dolara u ”facelifting”, regulirali su industriju seksa i pojačali policijske ophodnje. Zatvorila su se problematična mjesta, a otvorili su se novi, ”uredni” klubovi. Kada su cijene stanova enormno skočile, stari stanovnici su bili prisiljeni otići. Iako se u Kings Crossu još uvijek mogu naći ”knjižare za odrasle”, konobarice koje poslužuju u toplesu i poneki striptiz bar, to je tek blijedi podsjetnik na ono što je nekoć bilo.  Dok neki odobravaju promjene, drugi se bune da je Sydney zauvijek izgubio jedan dio svog identiteta.

Tako je to uvijek s akcijom čišćenja red-light četvrti: izgubite kolorit i jedan dio memorije grada, ali riješite problematično žarište i dobijete novo mjesto za skupe četvorne metre. Odnos izgubljenog i dobivenog je vrlo jasan i ”čisti” profit je taj koji pobjeđuje ”prljavi” biznis.

(Poslovni dnevnik)