„Vjerujte mi, ništa se ne da napraviti“

Ne volim riječ „vlast“. Smatram da preveliku moć dajemo službenicima, kako državnim, tako i gradskim, kada ih zovemo „vlašću“ umjesto administrativnom upravom, što oni odista i jesu.
Važnost lokalne samouprave uočila sam još 2007. godine kada sam radila na projektu „Prostor identiteta, prostor interakcije, prostor promjene“(PIPIPP), prvom interdisciplinarnom studijom jedne gradske četvrti. Uočavanje problema urbanog metabolizma u malom mjerilu te pronalaženje metodologija kojom se ti specifični lokalni problemi rješavaju, bio mi je logičan posao kojim bi se trebala baviti upravo lokalna administrativna uprava. Na žalost, čak i kada postoji dobra volja, kakvu su u suradnji s nama pokazale Marica Vidušić Vrdoljak i Antonija Markovinović, predsjednica i članica Mjesnog odbora „Dinko Šimunović“, jednog od jedanaest mjesnih odbora unutar Gradske četvrti Maksimir, u našoj inicijativi za obnovu urbane slike Bernarda Bernardija na trgu Otokara Keršovanija, to je više iznimka nego pravilo. Međutim, krivnju za to, po iskustvu tog mjesnog odbora, djelomično snose i sami građani. No, krenimo redom.

1

Zakonom o lokalnoj samoupravi u RH se regulira rad gradova, općina pa onda i mjesnih odbora. Već u drugom članku tog zakona Grad Zagreb „kao glavni grad RH“ definira se kao „posebna“ i „jedinstvena, teritorijalna i upravna cjelina kojoj se ustrojstvo određuje Zakonom o Gradu Zagrebu“. Naravno, svaki grad u Hrvatskoj je poseban i jedinstven, a ovaj naročit status kojim Grad Zagreb, usudila bih se reći, uzurpira brojna prava koja bi mogli imati i drugi gradovi, naročito je bitan za dio ove priče u kojem ću iznijeti iskustva i Grada Rijeke, koja se uvelike razlikuju od zagrebačkih kojima ću se uglavnom baviti.

Općinsko, odnosno gradsko vijeće, pa i mjesni odbori, mogu tražiti mišljenja od mjesnih zborova građana o prijedlogu općeg akta ili nekog drugog pitanja iz samoupravnog djelokruga teritorijalnog administrativnog entiteta (gradskog, općinskog ili onog mjesnog odbora kao najniže lokalne jedinice samouprave). Istina, zakon određuje da to mišljenje ne obvezuje vijeća, što je česta pojava u hrvatskoj demokraciji: čak i kada građani prozivaju određene političare, odgovor će uvijek biti da su oni na „vlast“ došli legitimno demokratskim izborima te da treba čekati da prođe mandat.

3
Kada je Marica Vidušić Vrdoljak, uz puno truda tj. ubacujući letak u svaki poštanski sandučić svog administrativnog okruga, pokušala okupiti građane MO-a „Dinko Šimunović“ na samom početku svog četverogodišnjeg mandata, od približno 4000 građana koji su dobili obavijest o tom informativnom zboru na kojem su mogli upoznati svog direktnog predstavnika demokratski izabrane lokalne administrativne uprave, došlo ih je 15-ak. Interesantno je da članovi predstavničkog tijela, dakle vijeća, svoje dužnosti obavljaju počasno i za to ne primaju plaću. Kada sam 2011. godine razgovarala s Mariom Pilašem, tadašnjim predsjednikom Gradskog vijeća Maksimir, vezano za stravično stanje Bernardijeve urbane slike, njegov lakonski odgovor je bio: „Tu sam već 30 godina, vjerujte mi, ništa se ne da napraviti.“ Naknada (a ne plaća) za rad tog čovjeka iznosila je tada (prema pravilniku iz 2009.god. koji važi i sada) 7.979,00 kn mjesečno. Zanimljivo je da gradonačelnik Bandić takve naknade zove „crkavicama“.
Stanko Gačič, nasljednik Pilaša, daleko je ambiciozniji, pa se jako iznenadio kada je primijetio da službenice s kojima treba surađivati (a koje su zaposlenice Grada, dakle njihov status ne podliježe nikakvom mandatu) imaju običaj doći na posao oko 9, napraviti marendu, malo telefonirati, a onda oko 15h otići kući. Na većinu njegovih pitanja nisu znale odgovor.
Članak 66. Zakona o lokalnoj samoupravi kaže da su „mjesni odbori, gradske četvrti i gradski kotarevi… pravne osobe“. Međutim, čak ni gradske četvrti u Zagrebu nemaju svoj bankovni račun pa ni žig. Na moje upite zašto ga ne traže, dobivala bih odgovore poput: „Prekomplicirano je.“ Međutim, očito je da bi prema zakonu kojim je lokalna (samo)uprava – koristim zagradu jer ovog trenutka nije ni uprava, a kamoli samouprava – regulirana mogla biti korisnim instrumentom nekog direktnijeg oblika demokracije, za razliku od centralizirane „vlasti“ koju imamo sada.

5

Kada smo radili na PIPIPP projektu, oduševljeno smo ustanovili da postoje Male komunalne akcije. Činilo se da je to upravo instrument uz pomoć kojeg bi se unutra kvartova raditi male, ali bitne promjene, urbanog mobilijara na primjer. Nažalost, Male komunalne akcije, po riječima Svibora Jančića, oko 75% svog budžeta daju Zagrebačkom holdingu d.o.o. Kako? Statutom Grada Zagreba, kako stoji na službenim stranicama Grada, „propisano je da se pod malim komunalnim akcijama razumijeva gradnja, uređivanje i održavanje manjih objekata komunalne infrastrukture i manjih javnih objekata kojima se poboljšava komunalni standard građana na području gradske četvrti, a koji nisu obuhvaćeni drugim programom (manji dijelovi mjesne mreže za priključak na vodovod, kanalizaciju, plin, električnu energiju, distribucijsku TV, zelene površine, parkovi i dječja igrališta, putovi, sporedne ceste i nogostupi, fontane i javni zdenci, vjerski, kulturni, sportski i drugi javni objekti)… Vijeća gradskih četvrti samostalno donose godišnje planove na osnovi uvida u cjelinu različitih potreba na područjima gradskih četvrti i vlastitih procjena prioriteta tih potreba, maksimalno poštujući, pritom, prijedloge vijeća mjesnih odbora i zahtjeve građana gradskih četvrti. O prikupljanju informacija o potrebama i tehničkim mogućnostima zadovoljavanja tih potreba skrbi Služba za mjesnu samoupravu koja istodobno brine i o realizaciji MKA.“ Na stranicama Zagrebačkog holdinga čitamo sljedeće: „U komunalne usluge Zagrebačkog holdinga d.o.o. spadaju odvoz, odlaganje i reciklaža otpada, održavanje cesta, groblja, zelenih površina, vode, plina i telekomunikacijskih kablova.“ Tim komunalnim uslugama bave se sljedeće podružnice Holdinga: Čistoća, Digitalni grad, Gradska groblja, Tržnice Zagreb, Vodoopskrba i odvodnja, Zagrebačke ceste, ZGOS, Zrinjevac i Gradska plinara Zagreb d.o.o. Ako zavirimo u Plan malih komunalnih akcija za 2013.godinu, vidjeti ćemo da se u njima predloženi zahvati odvijaju upravo na taj način kako bi te poslove mogle obavljati podružnice Holdinga. Kako se Služba mjesne samouprave brine, kako je gore navedeno, za realizaciju MKA, a uz pomoć centralizirane javne nabave, to ne predstavlja nikakav problem. Proračun MKA za Gradsku četvrt Maksimir je 6.997.500,00 kn za 2013. godinu. Od toga se 880.600,00 predvidjelo za vodoopskrbu i odvodnju otpadnih voda što je idealan posao za Vodoopskrbu i odvodnju Zagrebačkog holdinga d.o.o.. 4.045.450,00 kn je namijenjeno javnoprometnim površinama i objektima, idealna pak situacija za Zagrebačke ceste i Zrinjevac, još dvije podružnice Holdinga. Gradska vijeća nemaju nadzor nad ponudama izvođača, a kada se predloži nešto što odstupa od uobičajene matrice, to nailazi na neodobravanje Službe za mjesnu samoupravu.
Interesantno je da se za prostore mjesne samouprave, dakle za prostore u kojima gradske zaposlenice (najčešće se radi o ženama) provode jedva osam sati tjedno, a predsjednik/ca mjesnog odbora bi trebao tamo provoditi barem dva sata tjedno kako bi komunicirao/la s građanima, iako to često nije slučaj (građani jednostavno nemaju običaj koristiti te prostore kao svoje, a svoje demokratski izabrane predstavnike lokalne samouprave radije kontaktiraju osobnim kanalima i poznanstvima), u budžetu MKA Maksimira za 2013.god. predvidjelo 1.196.200,00 kn – za razne elaborate, priključke na komunalije i nadzorne uređaje.
Od toga je za instalaciju nadzornih uređaja s kamerama i monitorima predviđeno 70.000,00 kn po objektu svake mjesne samouprave. Prisustvovala sam sjednici Gradskog vijeća Maksimir kada je predsjednica MO „Eugen Kvaternik“ izjavila da ona smatra da takva vrsta nadzora uopće nije potrebna. Vijećnik Gradske četvrti Maksimir mi je rekao da su se na jednoj od sjednica uspjeli izboriti da se cijena sa 70.000,00 kn spusti na 12.000,00 kn, jer su provjerom ustanovili da se to može i za toliko.

7

Na moj vrlo konkretan upit o tome zašto zaposlenice Grada nisu na svojim radnim mjestima u mjesnim odborima u vrijeme navedeno na službenim stranicama Grada, dobila sam usmeni odgovor da su samo tri zaposlenice na 12 mjesnih odbora (sada govorim o Trešnjevci-Sjever), odnosno da je Služba podkapacitirana. Zvala sam 12 lokacija, na samo jednoj se nalazila gradska službenica, a ni na jednoj od ostalih 11 nije bilo ni jedne od preostale dvije. Službenica koja je unutar Službe mjesne samouprave zadužena za područje Trešnjevka – Sjever čak je našla za shodno da me upozori da svojim pitanjima zadirem u kadrovsku politiku Grada (koja bi valjda, prema njenom mišljenju, trebala biti strogo čuvana tajna).
Postavljam pismeni upit zašto je Služba onda tako organizirana te zašto se navodi vrijeme i mjesto za kontakt s građanima ako to ne funkcionira. Unutar mjesec dana nisam dobila nikakav odgovor.
Prije dvije godine, unutar kolegija Participacija građana u oblikovanju izgrađenog okoliša prof. Igora Toša, na kojem sam surađivala pri Katedri za antropologiju Filozofskog fakulteta, studenti su proveli terensko istraživanje te su, između ostalog, razgovarali i sa zamjenicom pročelnika Ureda za mjesnu samoupravu Renatom Šimon. Gospođa nije dozvolila da se razgovor snima, a studenti (Silvija Juraić, Zvonimir Lozić, Vladimir Halgota) kao zaključak izvještaja o razgovoru s njom napisali su sljedeće: „Jedna od glavnih spornih stvari je njezin odnos prema davanju pravne osobnosti lokalnoj samoupravi (četvrtima i odborima), tj. davanje kontrole nad financijama njihovim predsjednicima. Za nju su oni amateri, ekshibicionisti, stranački poslušnici i slično, i smatra da im dati imalo slobodne ruke u pogledu financija nije nimalo pametno i ne bi funkcioniralo…Kao jedna od vodećih osoba u gradskoj službi koja ih treba opsluživati i biti im na usluzi, gđa Šimon se zapravo zalaže da se tim lokalnim dužnosnicima vežu ruke i ograniči prostor za malverzacije, ali i efikasno djelovanje. Na primjer, u 2010. godini zbog centraliziranosti sustava izvođenja malih komunalnih akcija, fokusiranih na gradonačelnika i središnji gradski sektor za javnu nabavu, sav trud lokalnih vijećnika je propao, a oni u principu nisu krivi za to. Dakle, ono što se općenito smatra kao glavna domena i svrha mjesnih odbora i četvrti (male komunalne akcije) i za što bi trebali odgovarati na izborima, nije uopće u njihovoj moći da se izvede ili ne izvede. Zato i sankcije glasača usmjerene na njih na idućim izborima ne bi bile pravilno usmjerene. Budući da nemaju prave ovlasti da nešto izvrše, nego samo savjetodavne, nije toliko čudno da se za te funkcije kandidiraju prvenstveno stranački poslušnici (mladi kadar) ili zaslužnici (stari foteljaši)…“
Na jednom skupu u Društvu arhitekata Zagreba postavila sam pitanje Renati Šimon o dostupnosti informacija o provođenju MKA, tj. o njihovoj arhivi, na što je ona odgovorila da je njihov arhiv dostupan. Razgovor se snimao. Onog časa kada se mikrofon ugasio Šimon mi je prišla i rekla da nema smisla da dolazim sa svrhom uvida u njihovu arhivu, jer je to samo za njihovu internu upotrebu.

4

Danas, kada intenzivno radimo na projektu Res urbanae, o čemu smo u suradnji sa Zakladom Heinrich Boell objavili i publikaciju „Ispražnjeno u povratu“, unutar kojeg se bavimo uglavnom problemima ispražnjenih gradskih lokala iz kojih nestaju obrti, čak i oni zaštićeni, male radnje i uslužne djelatnosti, a u centru grada je nemoguće kupiti i čavao, situacija je slična kao i kada smo radili projekt PIPIPP . Lokalna samouprava čini se kao izvrstan posrednik preko kojeg bi građani, koji imaju problem s održavanjem lokala, mogli komunicirati s gradskim tijelima i službama.
U tu svrhu smo sastavili upitnik koji smo prije više od tri tjedna odaslali na sve mjesne odbore Maksimira i Trešnjevke-Sjever. Do danas nismo dobili niti jedan ispunjeni upitnik vezan za temu ispražnjenih lokala. Ipak, nadamo se da ćemo dobiti upitnike od MO „Eugen Kvaternik“ jer smo s njihovom agilnom i marljivom predsjednicom Janom Špoljar uspostavili dobar kontakt. Obratili smo se i Ireni Ščurić, vijećnici MO-a Zrinjevac, jer je tu temu imala istaknutu na svom izbornom letku: „Vratite nam naše cvjećarne, mesnice, knjižare…“ Na pitanje o tome koja je funkcija MO-a u administrativnom sustavu Grada Zagreba, Irena odgovara: „Sustav je napravljen tako da mi donosimo neke odluke vezane za male komunalne akcije i iznosimo probleme lokalne sredine pa se to prosljeđuje Vijeću četvrti, a ako oni odluče ide i Skupštini i /ili gradonačelniku. Inicijalne ideje bi se trebale usklađivati na razini Vijeća gradske četvrti, ali se to ne provodi u praksi po dosadašnjem iskustvu. Služba za mjesnu samoupravu je ‘najuže’ birokratsko ‘grlo’, koje pod izlikom da bi zapisnik bio ‘kakav treba biti’ uređuje naše zapisnike i takve onda arhivira, a prosljeđuje dalje dijelove (koje sami smatraju važnim – po samo njima znanim kriteriju) onima kojima se treba poslati, dakle ustanovama ili višim instancama. Kad pošaljemo zapisnik, vise ne znamo što se s njim događa. Po do sadašnjoj praksi – ništa. Jer da je netko čitao naš zapisnik do sad, ne bi nam poslije donošenja zaključaka poslali upitnike u kojima se pita ono sto smo već zaključili na sjednicama MOa pred nekoliko mjeseci. Čini mi se da je tako u biti izigrana demokratski izabrana struktura jer prave komunikacije od dolje na više instance nema. Postoji samo loša komunikacija od gore na dolje.“

2

No, da ne završimo centralizacijski, navest ću i neka saznanja o tome kako lokalna samouprava funkcionira u Rijeci.
U okviru već spomenutog kolegija o participaciji građana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu polaznica doktorskog studija Lidija Butković Mićin bavila se temom lokalne samouprave u Rijeci. Tako su se npr. MO-i u Rijeci počeli osnivati 1993. Po brojnim pokazateljima, Rijeka je prva u Hrvatskoj implementirala zakonske mogućnosti u pogledu lokalne samouprave te do danas ima najrazvijeniji i najtransparentniji sustav koji su preuzimali i brojni drugi gradovi. U Rijeci, MO je pravna osobnost, posjeduje pečat, no ne barata financijama. Za sve obavljene poslove (npr. koji se tiču organizacije društvenih događanja) isključivo se pišu narudžbenice i svaki trošak prolazi gradsku kontrolu. Jedino imaju izdvojena sredstva za reprezentaciju (oko 1.500,00kn godišnje). Također, postoji i Riječki program lokalnog partnerstva, godišnji natječaj za financiranje malih komunalnih akcija, na koji se isto tako mogu prijavljivati prijedlozi (i to od strane pojedinih građana, grupa građana ili Vijeća MO). Odjel za gradsku samoupravu i upravu Grada Rijeke nastoji stimulirati Vijeća MO da se posebno pozabave urbanističkim planovima, odnosno, da potaknu raspravu o njima prije nego se donesu kako bi se vidjele sve primjedbe i kasnije ne bi bilo nezadovoljnih građana. Postoji svijest o tome da ukoliko se krivo ucrtala neka cesta, vrtić ili igralište nije na pravom mjestu, treba to reći još u fazi planiranja, poslije se više ne mogu vršiti preinake. Međutim, ljudi se prekasno uključe u neki problem, ne gledaju planove, ne posjećuju javne rasprave te se žale tek kad se nešto počinje graditi, a tad je trud uzaludan.
Nažalost, čak i kada je sustav bolje organiziran, a u usporedbi sa zagrebačkim riječki to zasigurno jest, još uvijek treba poraditi na obrazovanju građana ka participaciji. Da citiram kolegu Sašu Šimpragu i njegovu parafrazu Hobsbawma: „Grad neće postati bolji sam od sebe.“

Tekst: Sonja Leboš, Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, UIII
Fotografije: UIII arhiv; www.cekate.hr