Dizajn za osmijeh
od uha do uha

Ako ste jedna od onih osoba koja se ne zna oduprijeti predrasudama, pa pojam dizajner usko vežete uz pojmove pretencioznost, uobraženost, hladnoća i serioznost, priča o mladim dizajnericama Ani Kunej i Zlatki Salopek pokazat će vam sve upravo suprotno.

Karijeru, izričaj, ali i karakter dviju dizajnerica iz studija Kuna Zlatica, bez obzira na naše ironično režirane fotografije, najjednostavnije bi bilo opisati  upravo kao što glasi naslov ovog članka; osmijeh od uha do uha. I to do nekih smiješnih i velikih (ilustriranih) ušiju.

U vrijeme dok se izuzetno velik broj mladih ljudi žali na nedostatak posla i perspektive ili nezadovoljstvo, šefove, klijente i suradnike, intervjuirati mlade dizajnerice koje izuzetno vole svoj posao te u njemu na očigled uživaju, bilo je pravo zadovoljstvo. Ani i Zlatki dizajn je kao velika igra i zabava, a posla koji im omogućava da rade ono što vole i od toga žive, ne pristajući na kompromise, kažu da ima.

Već i samo ime ureda –  Kuna Zlatica, koji je nastao prije pet godina, odmah po završetku Studija dizajna kada su cure odlučile pokrenuti firmu, sugerira stalnu prisutnost dobrog duha i pozitivne energije. Ana Kunej nadimak Kuna dobila je u Primijenjenoj, a Zlatku su zvali Zlatica još u vrtiću. Spoj nadimaka dviju dizajnerica rezultirao je neobičnim imenom ureda. Kažu da su im prijatelji zamjerali da previše asocira na novac ili neku svehrvatsku stranku, no izgleda da se odabir imena pozlatio.

Pet godina kasnije, Ana i Zlatka puno rade, nižu nagrade i puno se smiju, jedini trenutak kada su se malo uozbiljile tijekom intervjua bilo je kada sam izvadio foto-aparat.

Kako im sve gore navedeno uspijeva pročitajte u razgovoru koji sam vodio s njima.

Nedavno ste osvojile nagradu ULUPUH-a za najbolje mlade umjetnike za proteklu godinu. Jeste bile iznenađene nagradom i koliko vam je važno to strukovno priznanje?

A: Pa da, iznenadilo nas je to, bile smo pomalo šokirane. Smatramo da je dosta bitno biti prisutan i aktivan, da kolege znaju kako i na čemu radiš. No nismo očekivale nagradu, ugodno nas je iznenadila, a važna nam je i u smislu promocije.

Osim ove nagrade u karijeri ste osvojile još niz strukovnih priznanja; Lice knjige, zatim posebno priznanje Zagrebačkog salona,… Koliko su van nagrade važne? Što mislite o „nagradizaciji“ kao terminu koji se u posljednje vrijeme spominje u dizajnerskih krugovima, gdje se propituje relevantnost i smisao nekih, posebice internacionalnih nagrada?

A: Svaka je nagrada dobra za promociju. Lice knjige smo dobile za Celeberova izdanja, na Zagrebačkom salonu osvojile smo posebno priznanje za plakate Glazbeni zombiji. Tema je bila Rukopis, naši su plakati kolaži praćeni ručno pisanom tipografijom. Internacionalnih nagrada (još) nemamo (ako izuzmemo neke važne publikacije koje su objavljivale naše projekte i covere knjiga), a na njih se rjeđe prijavljujemo. Neke naše radove NSK, kao vlasnik izdanja, prijavljuje na svjetske sajmove.

Z: Mislim da je bitno da razvikanost nagrade često nije ekvivalentna značaju. Za neke se nagrade trebaju platiti izuzetno veliki iznosi za prijave, pa ukoliko prijavljuješ puno radova, često se može dogodit da kvantiteta generira scenarij da nešto dobiješ ili da ti „nešto prođe“.  S druge strane, ako vani dobiješ nagradu ili priznanje to često uvjetuje puno prednosti u Hrvatskoj, da ti je rad onda i ovdje prihvaćen na izložbama. Čim je nešto potvrđeno vani, onda i ovdje prolazi.

Zanimljiva je činjenica da ste Kunu Zlaticu otvorile odmah nakon studija, izuzetno mlade. Znači li to da nikada niste radile pod „nečijom čizmom“ i kako danas, s malim odmakom, na to gledate?

Z: Za druge smo radile za vrijeme studija. Po završetku sam krenula raditi u Studiju grafičkih ideja, no to nije trajalo dugo, već nakon 6 mjeseci odlučila sam da moram pokušati sama, odnosno s kolegicom i tada je nastala Kuna Zlatica.

A: I od onda sve super funkcionira, nekad nas same iznenadi kako nam je to uspjelo. Baš sam nedavno razmišljala o tome kakva bi situacija bila da danas završavamo fakultet i da se nađemo u sličnoj situaciji. Sto posto sam sigurna da stvari ne bi izgledalo ovako. Imale smo sreću da su prije pet godina prilike bile sasvim drugačije i da je osamostaljenje i otvaranje vlastitog dizajnerskog ureda koji poslovno može egzistirati bilo puno lakše.

Z: Mi smo bile prvi val novije generacije, kada recesija još nije bila ni u naznakama i imale smo osjećaj da nam se pruža prilika koju moramo iskoristiti. Očito smo uspjele, premda nije uvijek bilo lako. Bio je jedan period kada je bilo teže i manjak posla nas nije zaobišao. Firmu smo imale do prije godinu dana, kada smo dobile status slobodnog umjetnika. Sada nam je, iskreno, još i lakše, jer za početak nemamo izdatke koje smo imale kao firma .

Poznavajući vaš rad i prelistavajući portfolio, rekao bih da vas se najlakše prepozna po omotima knjiga. Radili ste jako puno na oblikovanju knjiga, za različite klijente i korisnike.  Kako je započela priča s knjigama?

Z: Iskreno, prvi su nam poslovi krenuli za obitelj. Jedan od prvih je bio za Aninog tatu. Nadalje, ja sam iz Petrinje, koja ima jedan od najaktivnijih ogranaka Matice hrvatske, ujedno jako ažuran po pitanju izdavaštva. Kako smo radile na tim izdanjima, dobile smo puno prilika, istovremeno dosta slobode i razumijevanja za naše eksperimentiranje. Nije uvijek išlo glatko, ali smo imale kreativnu slobodu.

A: Nakon toga je krenula suradnja s nakladničkom kućom Celeber, jednim od naših prvih i najvećih klijenata. Za njihova smo izdanja dobili nagrade pa su nekako prirodno stvari krenule tim smjerom, svi su nas počeli po tome prepoznavati i na neki smo se način profilirale u dizajnu knjiga.

Z: Kada radiš knjige to valjda ide tako, ljudi vide neko izdanje, pa ti se jave i tako dalje dobivaš poslove. Mislim da smo sve poslove što se tiče knjiga dobile po preporuci, nismo se nikada reklamirale.

Upravo to me i zanima, kako stojite sa samopromocijom? Čini mi se da danas i kreativne struke trpe od toga kako sebe što bolje isprezentirati i često dobar PR (makar i bez pokrića) generira posao?

A: Mi se s tim pretjerano ne bavimo, imamo website koji je tek nedavno malo ozbiljnije sređen. Imamo facebook na koji stavljamo radove koje završimo i imamo profile na HDD-u.

Z: Ništa u našoj promociji nije samo sebi svrha. U svim stvarima nastojimo raditi ono što je nama bitno. Imamo newsletter koje šaljemo frendovima, ali ni to ne prečesto.

A: I facebook stranica nam je više okrenuta prijateljima i krugu ljudi s kojima ionako komuniciramo, da vide što radimo. Osim toga, bitno nam je pozicionirati se unutar struke. HDD-ovi profili su super servis za promociju i putem njega smo sigurno dobile velik broj klijenata. Ako netko traži knjige, vizualne identitete i slično, pa na HDD-u pronađe tvoj rad, automatski ga percipiraš kao ozbiljnog klijenta.

Vidite li razliku u pristupu i radu na dizajniranju knjiga, omota CD-ova ili kazališnih plakata? Čini mi se kao da se radi o tri poprilično različite priče gdje vaš dio rada nekad zaokružuje glazbenu priču, nekad „prati“ redateljsko-glumački angažman, a kod knjiga zapravo prvi komunicira ono što je unutra?

Z: Hm, pa nama se metodologija rada za sve zapravo čini ista. U principu se trudiš reći nešto svoje i napraviti najbolje što možeš.

A: Naravno da postoji razlika jer nešto stoji iza našeg potpisa, no većina knjiga koje radimo nisu prvi put viđene.

Z: Osim toga, projekti za koje radimo najčešće nemaju prodaju na prvom mjestu. Naravno da je svima drago kada se nešto proda, no zarada im nije prva i jedina svrha. Pa utoliko nije kao da radimo za kompanije, kampanje i advertising, time se ne bavimo. Naslovnice naših knjiga ili plakati ne trebaju „na prvu“ nešto prodat.  Nama je, na primjer, fora nešto sakriti unutar knjige ili negdje u dizajnu, nešto što će nama biti bitno. Primjerice, kad smo radile plakat za „Baladu o pingvinu“, papir koji smo na kraju odabrali za print zvao se Munken Polar. To nitko ne zna osim nas, ali nama je to zabavno i važno.

Znači usred države pogođene recesijom, kada svi samo misle kako zaraditi i gdje kapital diktira jako puno toga vi uspijevate živjeti od posla radeći uglavnom za klijente iz kulture i civilnog društva, a gledajući vaše radove vidim da nemate niti jednog komercijalnog klijenta?

Z: Da, istina je, isključivo komercijalnih klijenata nekim čudom nemamo. Mi smo cijelu karijeru silno htjeli raditi za kulturu i najednom zapravo sve što radimo, radimo  za kulturu. Nekako je spontano ispalo tako. Dosta komuniciramo s ljudima iz kulturnog sektora, a mislim da se tu i ponavlja priča jednog posla kojeg netko vidi pa drugi slijedi.

A: Možda se radi o načinu na koji radimo, koji je takvoj sferi klijenata namijenjen, blizak i prihvatljiv.

U vašim radovima, kako u dizajnu, tako i ilustracijama,  teško je ne zamijetiti konstantnu  dozu igre, zaigranosti, veselja, pa i humora. Mislim da  čovjek, dok gleda vaše radove, ima osmijeh od uha do uha, a takav dojam ostavljate i vi. Recept?

A: To je zato jer volimo ono što radimo, to je najjednostavnije objašnjenje.

Z: Ovako ja na to gledam; postavljen je zadatak dizajnirati knjigu. To će netko na kraju napraviti, na ovaj ili onaj način. Ako mi to radimo, htjele bi da bude onako kako zaista želimo da bude. Svaka stvar koju radimo, dio je svijeta u malome i, premda može zvučati pretenciozno, trudiš ga napraviti tako da odgovara tome kako bi ti htio da taj svijet izgleda.

A: Makar u ovom dijelu gdje ga možeš kontrolirati!

Z: Evo, primjerice da smo pekarice i da radimo kruh, ne bismo ga nikad radile s aditivima, nego bi radili nešto zdravo, integralno i uuuuužasno fino!

Vaš pristup, rad i karijera djeluju gotovo idealno. Postoji li klijent ili sfera djelovanja za koju ne biste dizajnirale, posao na koji ne biste pristale?

Z: Bez obzira što je to klišej,  odgovor je politika, političke stranke i sve oko toga. Naravno da nam je bitna politika i kako svijet i društvo izgledaju, ali i profesionalnom smislu mislim da tu nema puno toga što možeš napraviti.

A: Ja zapravo ne mogu niti zamisliti da bi nas netko to pitao da odradimo posao za neku političku stranku. Što bi od nas očekivali, da logo stranke dobije uši ili rep?

Iz politike na znanje. Kako iz današnje perspektive gledate na vlastito obrazovanje, na Studij dizajna koji ste završile?

A: Pa danas nismo u direktnom doticaju s faksom pa na to gledamo iz neke dalje perspektive. Naravno da nam je faks bio koristan, puno korisnih kolegija, šarolikosti, svašta smo dobile, puno naučile, no bilo je i stvari koje su mogle biti bolje. Kako čujemo, sada imaju neke nove kolegije koji bi itekako koristili da smo ih imale dok smo studirale, navodno ima dosta novosti i puno novih ljudi. Mislim da je nas taj fakultet dobro pripremio za svijet u koji smo ušle.

Z: Također, mi smo na faks došle kad i neki novi ljudi, predavači, koji su počeli malo drugačije pristupati radu, bliže onom kako se radi u stvarnom svijetu. Jedino što se zagrebačkom Studiju dizajna može zamjeriti jest, u neku ruku, sputavanje kreativnosti, što je u usporedbi s, primjerice, splitskim fakultetom, nedopustivo i paradoksalno.

Niste angažirane oko fakulteta, no jeste u ULUPUH-u i njihovim aktivnostima, uključujući i predstojeći ZGRAF?

A: Da, ove smo godine u izvršnom odboru ZGRAF-a i aktivne smo oko organizacije. ZGRAF će se događati u drugoj polovici ožujka, u HDLU, MSU i još nekim lokacijama po gradu, a ovim putem pozivamo sve dizajnere da do kraja siječnja prijave svoje radove. Možda bi trebali pozvati i sponzore, pošto nas pomalo zabrinjava financijska konstrukcija. U projekt se krenulo izuzetno ambiciozno, moglo bi se dogoditi jako puno sjajnih stvari za struku, samo se nadamo da nam financijski aspekt i budžet neće nešto od planiranog onemogućiti.

Kako generalno vidite stanje hrvatskog grafičkog dizajna danas iz svoje perspektive, mijenjaju li se stvari na bolje, rade li udruge dobro i  slažete li se da postoji taj jedan strukovni mikrokozmos, dizajnera, arhitekata i umjetnika, u kojem svi jesmo pa teško percipiramo kakav je stav prema tome van „balona“?

A: Da, slažem se, jesmo u nekakvom mikrokozmosu, gdje se sve vrti u istim krugovima i imaš doživljaj koji nije stvaran i realan. Ako gledamo iz vlastite perspektive nemamo se na što požaliti, no bez obzira što je bilo  boljih i lošijih momenata mi od ovog posla možemo živjeti, a to je super. U generalnoj slici se stvari mijenjaju na bolje.

Z: Da, pitanje mikrokozmosa uvijek postoji. No mislim da je dizajn užasno populariziran u odnosu na to kako je bilo prije deset godina. Veliki naručitelji, naravno, idu agencijama, a situacije gdje nećak izdavača radi prijelom knjige je sve rjeđa i rjeđa, ali i to još uvijek postoji. Dizajn jest percipiran kao nešto važno i vrijedno, ali uvijek bi moglo biti bolje. Nažalost, negativnih primjera ima uvijek, a pokazatelj toga je ovo što se dogodilo s Komorom arhitekata. „Čiji smo si, ako nismo svoji“; arhitekti i dizajneri. Jezgra arhitektonske struke nije ispoštovala osnovne postulate dizajnerske struke i natječaja, koji su dosta slični arhitektonskim. Takve su stvari nedopustive.

A: Mislim da je i HDD jako puno napravio u posljednjih par godina. I izložbe i natječaji i radionice za klince, koje jako puno znače. Edukacija o vizualnoj kulturi od malih nogu, toga nije bilo prije. No svejedno mi se čini da trenutno stvari malo stagniraju.

Spomenule ste natječaje. Sudjelujete li na njima i mislite li da ih ima dovoljno?

Z: Otkad smo dobile statuse slobodnih umjetnica, sve ih više radimo i planiramo raditi jer imamo nešto više vremena. Za ozbiljan rad na natječaju potrebno je imati puno vremena, ali i sredstava. Moraš imati financijsko zaleđe kako bi si dopustio da par tjedana radiš samo na natječaju.

A: Što se tiče kvantitete natječaja, uvijek nam se čini da ih ima puno više nego što ih zaista ima, jer ih nismo stizale raditi, pa možda nismo mjerodavne to komentirati. U krajnjoj liniji, postoje međunarodni natječaji, kojih se uvijek nađe.

Siječanj je nekako mjesec novih početaka, ali i osvrtanja na prošlu godinu. Pitali smo neke vaše kolege, pa sad i vas; što biste izdvojile kao najvažnije kulturne događaje generalno, ali i na području dizajna, po kojima ćete pamtiti 2011.?

A: Na prvom mjestu zasigurno je otvaranje Laube. Meni posebno iz razloga što sam se netom prije preselila u taj dio grada i u početku nisam znala o kojem se sadržaju radi, pa kad sam shvatila da je velika crna kuća, nekadašnja konjušnica, novi izložbeni prostor, bila sam potpuno oduševljena. U nekom kulturnom segmentu svakako bih izdvojila ponovno otvaranje Tvornice kulture i sve što se tamo događa, a iz strukovnog aspekta treba istaknuti izložbe Koraljke Vlajo o Končarevu dizajnu te Lane Cavar i Narcise VukojevicSudi knjigu po koricama“, a od inicijativa svakako treba pohvaliti platformu Reaktor.

Z: 2011. ćemo pamtiti i po tome što smo izgubili velikana grafičkog dizajna Ivana Picelja i velikog kritičara i istraživača grada, arhitekta Fedora Kritovca.

Za kraj, recite nam što Kuna Zlatica trenutačno radi i čemu se nadate u 2012.?

A: Ima jedan super projekt koji treba spomenuti. Radimo na akciji u Klinici za psihijatriju Vrapče, na projektu s Andrejom Kulunčić, našom poznatom suvremenom umjetnicom. Ona se često bavi društveno angažiranim projektima, ovo je jedan od njih, a podrazumijeva destigmatizaciju duševno oboljelih. Surađujemo na jednom dijelu projekta, a radi se o jastučićima s vrapčićima.

Premda je projekt tek u nastajanju, ukratko ćemo ga objasniti; za početak smo imali radionice s pacijentima, shizofreničarima i oboljelima od depresije, naravno pod kontroliranim uvjetima. Raznoraznim smo simbolima pokušali doprijeti do njih i vidjeti što im znače, te kako se odnose prema svojoj bolesti, i iz tog dijela projekta ispale su neke izjave, rečenice, crteži i slično. Potom smo promišljale na koji bi način to sve mogli prikazati pa smo se dosjetile da je jastuk možda najbolji simbol njihove hospitalizacije. Rezultat je da se na jastuke apliciraju simboli. Također nam je plan da sami pacijenti budu i dalje uključeni projekt pa da krajnje elemente sami, uz pomoć nadležnih, apliciraju na jastuke. No projekt još nije gotov, ali izuzetno se radujemo nastavku i čitavom procesu.

Z: Osim toga radimo na velikoj monografiji naše poznate keramičarke Ljerke Nerš, zatim neka kataloge za ULUPUH, pa na jednom projektu za Sveučilište, jedno jazz izdanje za Menart.

Ima posla! Nadamo se da sljedeća godina neće biti lošija, da ćemo i dalje moći furati istu spiku i istovremeno se baviti još nekim stvarima koje nas zanimaju sa strane te da nam to neće ugrožavati opstanak.

Više radova mladih dizajnerica pogledajte ovdje

Fotografije: Ivan Dorotić