“Slučajni” dizajneri s pretplatom na nagrade

Obilazak izloženih radova mladih dizajnerskih majstora na nedavno održanom Danu D i nije bio neki fizički zahtjevan posao. Šetnja kroz pedesetak štandova sa svježim idejama usred vruće subote u lipnju svakako dođe kao osvježenje izgladnjelim dizajnerskim dušama s ovih krajeva.
U hrpi prezentacijskih vizualnih slatkiša, jedan je dizajnerski kolektiv prisutnima ipak priuštio čašu nešto doslovnijeg osvježenja.
Zapravo, bocu.

Naime, ekipa iz Kancelarije smislila je najbolji mogući način kako svima skrenuti pažnju na svoje radove i tamo je zadržati barem petnaestak minuta – prezentirali su ih na custom-made etiketama pivskih boca. Punih, jasno.
Istina, strategija možda nije impresionirala stručni žiri, no disperzija Kancelarijinih radova po prostorima stare klaonice bila je bez premca.
Uz bocu hladnog “Ostvari.to” piva (Jan, Maša i Zoran iz Kancelarije autori su pobjedničkog rada na Pogledaj.to natječaju za rokovnik), iskoristili smo trenutak i popričali s kancelarijskim dvojcem Janom Pavlovićem i Zoranom Đukićem.
Njih su dvojica nedavno odnijeli pobjedu na natječaju za vizualni identitet Hrvatske Komore Arhitekata (o čemu smo pisali ovdje), rade na oblikovanju novog izdanja Motovun Film Festivala i istovremeno užurbano pokušavaju diplomirati na Studiju Dizajna.

“Slučajni” dizajneri (Zoran je nesuđeni FERovac koji se kune u svoju nesposobnost crtanja a Jan zalutali arhitekt kojeg je zaljubljenost potaknula na prebjeg u dizajn) kažu kako je cijela dizajnerska priča u kojoj se nalaze zapravo splet sretnih okolnosti koje su pale na kreativno, plodno tlo.

“Naša prva suradnja ustvari je bila najam prostora, tamo negdje 2009.,” smije se Jan. “čisto po principu druženja. A onda smo dobili prvo i drugo mjesto na jednom natječaju Hrvatske Gospodarske Komore.”
Nižući nagradu po nagradu, dvojac je u dosta kratkom roku stekao zavidnu lepezu klijenata i potiho prešao u “gornji dom” mlađeg hrvatskog grafičkog dizajna.
“U nove poslove ulazimo po principu preporuka i dobrog glasa. Skužili smo zapravo da nam se najviše isplati raditi dobro (smijeh), a ne puno. Trudimo se održati određenu razinu i ne uzimamo poslove da bismo “fušarili”. kaže Zoran.

“Ono sve što je na sajtu je točno ono što radimo. Nemamo radova koji ne prolaze selekciju, sve objavljujemo i dosta smo “transparentni” oko toga.”
Zanimalo me kako se freelancerski dvojac organizacijski snašao unutar (po nedisciplini poznate) struke.
“Ja ne znam kako cijeli svijet pristaje na to.” kaže Zoran o 9-do-5 konceptu rada. Izuzev njegovog kratkog “uredskog” iskustva u Laboratoriumu, obojica su uspješno izbjegli obveze ranojutarnjeg dolaska na posao i prilagodili radni ritam svom vlastitom. To uglavnom znači prvu kavu u 10.00 i brainstormanje o projektima na sigurnoj udaljenosti od računala i softwarea.

* Kancelarija

“Mi sjednemo u birtiju i skiciramo. Skužili smo da nas komp zapravo prečesto blokira, pogotovo u početnoj fazi neke ideje. U trenu dok ne znamo sasvim što radimo, trudimo se biti što dalje od njega. Prazan papir u Illustratoru uopće nije poticajna točka za kreativni start.” Priča Zoran.
“Imamo pravilo da kad radimo na nekom identitetu, ne smijemo tjedan dana napisati u Illustratoru ime projekta, ne smijemo ga “tipografski vizualizirati”. Te nas stvari uvijek navode na isti set koraka i tu se stvar zakoči.” pojašnjava Jan. “Super je komp što ti dopušta da isprobaš gomilu stvari u kratkom roku, ali u samom procesu dizajniranja nema neku presudnu ulogu.”
“Nekako nam se spontano dogodila metodologija” smije se Zoran. “Jednostavno – nema kompa dok se ne zna što se crta”.

Samim vizualnim jezikom kojim dvojac komunicira i načinom pristupa projektima, osigurali su si “klijente” s kojima nemaju previše šumova u komunikaciji i kažu da su zaista zadovoljni razumijevanjem estetike i procesa vizualnih komunikacija od naručioca poslova. Ističu kako apsolutno podržavaju uvođenje edukacijskih programa u osnovne i srednje škole (npr. OPA) i to vide kao temelj bolje pozicije dizajnerske struke u Hrvatskoj i na kraju krajeva, boljeg razumijevanja i uvažavanja iste.
“Nisu Skandinavci došli do toga iz čista mira – bavili su se time pedeset godina, naučili su ljude valorizaciji i prepoznavanju kvalitete. Teško je očekivati isto kod nas dok god se stvari rade stihijski.” veli Jan.

Slažu se da Hrvatska možda i nije najplodonosnije tlo za dizajn, barem za sada. “Recimo, pojave “anti-dizajna” kod nas – meni je normalno da se to dogodi u nekoj zemlji koja ima tradiciju dizajna i koja je već zasićena istim. Ali kod nas mi je to užasno “umjetno”, negdje gdje signalizacija izgleda kao što izgleda u Zagrebu, furanje tog anti-koncepta…. Čemu je on “anti”? Zato smatram te “nizozemske momente” u hrvatskom dizajnu zapravo besmislenima.” kaže Zoran.
Još uvijek količina dobrog dizajna kod nas gubi u odnosu na gomilu “priučenog”. Prema tome, ta dizajnerska dekonstrukcija koja u našem slučaju prethodi konstrukciji mi nema smisla. Ajmo prvo urediti stvari pa ćemo onda raditi nered.” slaže se Jan.

S obzirom da se slažu kako dizajn još uvijek kod nas živi samo u Zagrebu, Dubrovčaninu Zoranu ne pada na pamet borba s vjetrenjačama u rodnom gradu i povratak tamo ne vidi kao izglednu opciju.
“Mislim da bih nakon dva sastanka tamo puknuo i vratio se u Zagreb. Shvaćanje dizajna kao nečeg što je više od word-art ekstenzije tamo još uvijek prerijetko funkcionira.”

Na pitanje što vide kao svoje najjače dizajnersko oružje u borbi za klijente, Zoran odgovara: “Mislim da dobro mislimo. Možda nekad ne uspijemo to savršeno artikulirati, no svakako našu prednost vidim upravo u tome.”
“Veselimo se svakom projektu, super nam je ta različitost u poslovima i svemu se stopostotno posvetimo. Ne možeš na isti način raditi svaki projekt i to nas neizmjerno veseli.” dobacuje Jan.
“Svaki novi projekt nosi novi set istraživanja, zanimljivosti i posebnosti i zato nam nikada ne dosadi.”

O suradnji, interesima i talentima kojima se nadopunjuju Jan kaže kako “…bi bilo super da ful različito razmišljamo. Ali kad radimo na projektima i natječajima, prvo odvojeno skiciramo kako bismo imali što više različitih smjerova i potakli jedan drugoga na ideje, a onda ih zajedno artikuliramo. No ta situacija redovito izgleda ovako:
– E, ja sam smislio stepenice.
– Kvragu, ja isto.
– Dobro, imam i neke grafove.
– Imam i to.”
“Jako rijetko imamo neko natezanje u smislu, ja na svoju stranu, on na svoju. S Janom ta suradnja samo klizi i jedina podjela ideja koju imamo je po principu “dobro / loše”, a ne “moje / tvoje”. Suradnja s kompatibilnim “mozgom” je izuzetno poticajna, kao da upadneš u neki warp i nema stajanja.” priča Zoran.

Ćaskali smo još jedno vrijeme, a onda smo shvatili da se Kancelarijin frižider s “radovima” opako ispraznio i valjalo je po novu turu dobro ohlađenih eksponata.
Koliko se dalo primijetiti na kraju Dana D, Kancelarijin koncept prezentacije je i više nego uspio – nakon par boca s njihovim radovima sjećanje na druge dizajnerske štandove blago se zamutilo, a mi smo dočekali jutro sa «kancelarijskim» pivom u ruci.
Istina, malo nas je sve to omelo u obavljanju dnevne rutine idućega dana, no momci se nisu smeli i par dana nakon razgovora su uspjeli i diplomirati – naravno, s peticama.

Kao da je itko očekivao manje….

(Kancelariju čine Matea Bronić, Tin Kadoić, Kristina Volf, Maša Milovac, Robert Čanak, Draga Komparak, Zoran Đukić i Jan Pavlović)
Više o kolektivu pogledajte ovdje.

Fotografije: Marina Andrijašević + Kancelarija