Ako površno čitate, Strategija je dobar dokument

Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Strategije prostornog razvoja Republike Hrvatske zaključeno je 14. srpnja. Evo nekoliko misli o Strategiji, umjesto primjedbi koje nisam pisao. Debeli se dokument otvara kratkim poglavljem Uporišne vrijednosti, a ono masno otisnutim sadržajem stavka 1. članka 52. Ustava RH:

More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno
blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i
životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od
osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog
značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za
Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.

Hajmo ga čitati. Jedanput, dvaput… Što više puta pročitamo, to smo dalje od misli da ga možemo jednoznačno razumjeti. Piše li tu možda da Ustavom utvrđujemo mogućnost da zakonom more ne odredimo kao vrijednost od interesa za RH pa da ono posljedično nema ni njenu osobitu zaštitu? Nakon mnogih čitanja zaključimo da bismo brojne dileme o stvarnom značenju ovog stavka riješili brisanjem zalutalog zareza iza riječi „značenja“, ali time bi se, nažalost, prostor višeznačnosti samo suzio, uz pitanje mislimo li tada isto što i oni koji su ga pisali, odnosno oni koji su ga donosili.

A onda naglo zaključimo i da je taj naš zaključak pogrešan jer se ovaj sadržaj u Ustavu nalazi u poglavlju Gospodarska, socijalna i kulturna prava koje mu daje potpuno drugačiji smisao od onoga kojim se Strategija pokušala otvoriti. Otvoriti Strategiju baš ovim citatom – nije moglo gore, tako će otvaranje vjerojatno doživjeti osuđenici na doživotno ronjenje dubinama zakonodavnog okvira. Čitam dalje. Ipak, moglo je i gore:

Uporišne vrijednosti budućeg razvoja sustava planiranja, zaštite i uređivanja prostora RH jesu (…..). dosezi dosadašnjih modela planiranja i provedbe prostornog razvoja: tradicija urbanističkog i prostornog planiranja koja je čitljiva u hrvatskom prostoru i sustav prostornog uređenja izgrađen na temelju usmjerenja SPURHA iz 1997. godine.

Bi li to možda mogle biti baš uporišne slabosti budućeg sustava planiranja? Meni sasvim dovoljno za zatvaranje Strategije i posljedično prebacivanje na smislenije uporabe osobnih resursa. Komentare uvodnog poglavlja zamijenit ću prijedlogom: brisati nepotrebno uvodno poglavlje.

Ipak idem dalje, čitam. Ukupni je utisak odličan, svako malo naletim na neku rečenicu koju s iskrenim veseljem apsolviram. Sveobuhvatno, naklonjeno održivom razvoju, integralnom upravljanju, brizi o resursima, brizi o vrsnoći planiranja i građenja, urbana sanacija… Čista petica. Ali, onda sam odlučio malo dublje zaroniti u potrazi za temama od mog posebnog interesa.

Urbana komasacija: Sustav još nije uspio riješiti mehanizam provedbe prostornih planova u odnosu na vlasništvo nad pojedinim česticama osim u slučaju interesa za državu. Mehanizam urbane komasacije (Zakon 2007.) nije zaživio. E, i? Iako u Apolitici odavno piše: Prostorno uređenje zahtijeva učinkovite instrumente provedbe. Kvaliteta izgrađenog prostora treba se temeljiti na prostornoj viziji, kako bi se na optimalan način uredio prostor, a ne na vlasničkim odnosima kao preduvjetu provedivosti dokumenata prostornog uređenja. Temeljni dokument svakog kvalitetnog sustava prostornog uređenja je zemljišna politika, ona podrazumijeva urbanu komasaciju, odnosno modele socijalno pravednog gospodarenja zemljištem utemeljenog na jednakopravnosti korištenja prostora.

Iako smo u tom dokumentu odredili brojne aktere koji će predvođeni Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja odraditi akciju razvoja sustava urbane komasacije, sve izgleda da se Strategijom strateški brišu nade u neki novi model koji bi kao medikament mogao uvjetovati ozbiljno ozdravljenje teško bolesnog sustava prostornog razvoja. Sedam dugih godina u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji postojalo je opširnih 12 stranica kojima je, uz sve primjedbe na pojedine detalje, bio odlično uređen sustav urbane komasacije kao win-win-win mehanizam za sve sudionike u planiranju i gradnji.

U donošenju novog paketa zakona koji su stupili na snagu na Novu godinu 2014., tih je 12 stranica jednostavno netragom nestalo, ali je sadržaj Apolitike davao nadu da nije namjerno i zauvijek izgubljen. Kratka i jednostavna analiza razloga bježanja svih subjekata planiranja i gradnje od tog sadržaja kao od najgore zarazne bolesti mogla je biti savršen pogled u ogledalo koje bi prikazalo glavne „uporišne slabosti“ sustava prostornog razvoja i nacrtalo glavne obrise Strategije.

Analiza bi, vjerujem, iznjedrila dva najvažnija razloga bijega: vlasnicima zemljišta nitko ništa nikad nije objasnio niti su oni razumjeli suštinu, dok su s druge strane planeri dobro razumjeli da im urbana komasacija otima najsnažniju polugu moći, zlatnu olovku kojom u obuhvatu zahvata prostornog plana dijele građevinski visokovrijedno od manje vrijednog zemljišta, a sljedećim potezom manje vrijedno od bezvrijednog.

Bespravna (nezakonita) gradnja – uspijem pronaći u Strategiji – tek treba iznaći trajno rješenje u sprečavanju nezakonite gradnje. E, i? Trebamo li možda neke strateške projekte/aktivnosti kao daljnje korake u obuzdavanju bespravne/nezakonite gradnje? Apsolutno trebamo, mnoge.

Strategija je prilika da se donese politička odluka da nezakonita gradnja mora prestati odmah, potpuno i zauvijek i to realizacijom aktivnosti koje su u Strategiji izostale, za koje naravno trebaju novci. A oni su mnogostruko manji od novaca koji će nekog budućeg dana biti potrebni za sanaciju svih šteta koje će se sigurno opet dogoditi pa eventualni pokušaj opravdavanja „nema novca“ držim unaprijed potpuno promašenim. Ulaganje u zaustavljanje nezakonite gradnje ulaganje je u budućnost sa sigurnim, velikim profitom. Desetljeća čekanja političke odluke, čini se, nisu dovoljna.

Arhitektonsko urbanistički natječaji – Napisali smo u Apolitici da trebamo Pravilnik o provođenju urbanističko-arhitektonskih natječaja kao opći propis, da ćemo definirati zahvate u prostoru za koje je obvezna provedba arhitektonsko-urbanističkih natječaja, da će Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja biti nositelj akcije afirmacije provedbe arh.-urb. natječaja u inicijativi osiguranja vrsnoće prostorno planske dokumentacije. Da bi potom Hrvatska komora arhitekata sama donijela taj Pravilnik! I da bi sada ta problematika iz Strategije izostala, valjda kao riješena.

A zašto bi nam uopće trebao ovaj Pravilnik kao opći propis? Između ostalog, zato što bi postupak njegovog donošenja kao općeg propisa možda otvorio minimalnu mogućnost da možda nekome u postupku donošenja sine ideja kako je ostavljanje natječaja isključivo u rukama arhitekata dvostruka duboka društvena deformacija. S jedne strane struke koja stvarno misli da to tako treba biti, i s druge strane svih ostalih kojima to nimalo ne smeta.

Koliko je stanje loše i koliko je pogrešno prihvatiti ga kao konačno stanje koje ne traži zahvate i koje ne treba biti predmet razmatranja Strategije, najbolje se ogleda u slučaju posljednja dva natječaja koje provodi splitski dio struke. U predzadnjem natjecanju natjecanje su okončala čak 23 tima stručnjaka pod teškim opterećenjem stvorenim kratkim i uvjerljivim komentarom anonimca koji je već po otvaranju natječaja na stanicama Provoditelja nepogrešivo otkrio pobjednika.

U posljednjem, koji je u tijeku, možemo u Programu natječaja pročitati kako u dijelu u kojem je natječaj za realizaciju, Program nije u skladu s prostornim planom koji je na snazi, već će jednoga dana biti kad i ako se stavi van snage provedbeni plan koji je na snazi, a čije je stavljanje van snage započelo daleke 2010. godine. I u kojem se bespotrebno nalaže rušiti vrijednu građevinu zdravstvene namjene, i to u neobičnim okolnostima gdje gradonačelnik, koji je aktom prihvatio Program u kojem se zahtijeva rušenje, u medijima izjavljuje da se to neće dogoditi, i dalje, u kojem ista osoba ima nemoguću ulogu istovremeno biti i izraditelj programa i ovlašteni predstavnik investitora i Predsjednik Ocjenjivačkog suda, a sve prije nego što se zaviri u odredbe GUP-a koje su, doduše, nadležne za taj prostor, ali su donesene prije gotovo desetljeće i apsolutno zahtijevaju reviziju.

„Natječaj kao metoda odabira najkvalitetnijeg arhitektonskog i/ili urbanističkog rješenja osigurava demokratsku i transparentnu proceduru te participaciju zainteresirane javnosti od faze utvrđivanja natječajnog programa do javne rasprave i izložbe radova, što sve pridonosi podizanju društvene svijesti o značaju kvalitetno izgrađenog prostora.“ I ovo, mada u mom lokalnom okruženju izgleda smiješno, piše u Apolitici. Nije loše što piše – bar piše – i dobar je putokaz kako bi trebalo biti.

Manjkava „ex post“ participacija civilnog sektora u postupcima izrade prostornih planova, isključenost iz postupka donošenja Pravilnika o natječajima, potpuna isključenost iz postupaka izrade Programa natječaja i njihove provedbe, a u paketu s čestim informacijama o gaženju i ovako nejakih procedura od strane izvršne gradske vlasti, zagrljenih i ugovorno vezanih s državnom vlasti, i potpunu nezainteresiranost predstavničkog tijela lokalne vlasti, osakatila je već odavno osakaćenu provedbu natječaja na lokalnoj razini do nivoa koji do temelja poništavaju njihovu važnost i vrijednost. I više od toga. Preskakanje današnje razine nije moguće bez strateških projekata/aktivnosti, i to na tragu izazova utvrđenih Apolitikom.

Obalno područje: S posebnom pažnjom sam pročitao dijelove Strategije koji se odnose na analizu i korištenje obalnog područja. Zaslužuju pažnju i pohvale. Poseban dragulj je dokument koji je prethodio izradi Strategije s naslovom Stručna podloga za Integralno upravljanje obalnim područjem.Mogao bih ga nazvati Biblijom upravljanja obalnim područjem. Težak, sveobuhvatan dokument zahtijeva vrijeme, trud i opetovano čitanje da bi ga se apsolviralo, barem u osnovnim crtama.

Poglavlje Strategije 4.1.5. Održivi razvoj i korištenje obalnog područja obrađeno pod naslovom Prioriteti i strateška usmjerenja prostornog razvoja, čini mi se, nije ga kako treba uvažilo niti mu je dalo značaj koji zaslužuje. Ipak, sadržajno prihvatljiv tekst ovoga poglavlja u kojemu se „zahtijeva sljedeće“, „nužno je“ i „potrebno je“ nije se također pretočio ni u projekte ni u aktivnosti. Projekti/aktivnosti – nula. Svakako, u daljnjoj razradi Strategije potrebno je ovu „Bibliju“ čitati i čitati, pažljivo raspraviti i odrediti se prema mnogim navodima u njoj te je dosljedno pretočiti u sadržaj Strategije derivirajući brojne nužne projekte i aktivnosti.

Zanimljivo je spomenuti da se, između ostalog, zahtijeva ponovo mijenjati granice ZOP-a koje su donošenjem Zakona o prostornom uređenju u bitnom pogrešno, i opet suprotno Apolitici, izmijenjene. Treba se nadati da će vjerojatna redukcija površine ZOP-a u paketu sa sadržajem Strategije i „Biblije“ iznjedriti i njegovu povećanu zaštitu, suprotno proširenju kombiniranom sa smanjenjem stvarne zaštite koje se dogodilo u sadržaju Zakona o prostornom uređenju.

Nautički turizam, kruzerski turizam, turizam. Odlično je u Strategiju unesena suština aktualne Strategije razvoja nautičkog turizma RH. Ne smeta što se u njoj mogu naći debelo pogrešni podaci o planiranom broju vezova u Prostornom planu Splitsko-dalmatinske županije koji navode na sumnju i u točnost drugih podataka.

Smeta opet isto: „U svrhu realizacije umjerenog scenarija razvoja nautičkog turizma potrebno je smanjiti planirane kapacitete prihvata plovnih objekata predviđenih županijskim prostornim planovima te izraditi strateške procjene utjecaja na okoliš.“ Koliko se sjećam, ovaj je tekst direktno pretočen iz Strategije razvoja nautičkog turizma u predmetnu Strategiju. E, i?

Aktivnosti/projekti – nula. Željeni, umjereni scenarij možda će se zbog drugih razloga dogoditi sam po sebi, ali zar ne bi bilo odgovorno ipak te procese imati u šaci? Ako u prostornim planovima imamo planirano nekoliko puta više vezova nego što ih želimo realizirati, time smo otvorili mogućnost da se dogodi neželjeni scenarij i ne postoji način da ga možemo obuzdati. Ne nalazim u Strategiji ni riječi o strateškim odrednicama kruzerskog turizma, a velika je potreba odrediti se prema ograničavanju i raspodjeli „ticanja“ te o eventualnim „home portovima“. Turizam je, također tekstualno, odlično obrađen, ali, nažalost, opet sa samo jednom prepoznatom aktivnosti.

Zakonodavni okvir. Sasvim prirodno i očekivano, u Strategiji se ne propituje zakonodavni okvir koji je aktualna vlast u svom mandatu u cijelosti temeljito prekrojila. I to je propuštena prilika u onom dijelu koji je sada već godinu i pol u primjeni i na koji bi mnogi imali konkretne primjedbe.

U dijelu koji je za sada samo otipkani budući društveni pokus prepoznaju se velika očekivanja kako će nova generacija prostornih planova, začeta Zakonom o prostornom uređenju i dalje usmjerena ovom Strategijom, sama po sebi roditi napredak kako u rješenjima tako i u usklađivanju zahtjeva državne s regionalnim i lokalnim vlastima i svim ostalim subjektima prostornog uređenja. To je, nažalost, područje u kojem se ne nazire konačnog raspleta niti rješenja, a doneseni je okvir samo pojačao konfrontacije i smanjio šanse za usklađivanje raznih interesa.

Misao da će Sabor na temelju ovlasti iz Zakona o prostornom uređenju donošenjem Državnog plana prostornog razvoja osigurati provedbu zahvata državnog značaja koje niže razine vlasti ne žele, potpuno je promašena. A očekivanje da će u današnjim propisima uređenoj javnoj raspravi konfrontirane strane uskladiti suprotna mišljenja pomalo je smiješna.

Sve zajedno nespojivo je s dijelovima Strategije u kojima se raspravlja o razvoju participacijskog modela planiranja, uređenja i korištenja prostora. Vjerujem da će se već u primjedbama na ovu Strategiju pojaviti nepomirljive i nerješive primjedbe, recimo na potencijalne lokacije za istraživanje pet budućih dalmatinskih termoelektrana, posebno one najjužnije, gdje se kompletna regionalna i lokalna vlast s građanima već izjasnila protiv, a slična će se konfrontacija događati i vezano za mnoge druge zahvate.

Osnovna je misao poglavlja o razvoju participacijskog modela „krajnji cilj participacije jest osigurati društveno održivi razvoj“. Hm. Krajnji cilj participacije jest najdohvatljiviji kompromis dionika prostornog razvoja koji će u najvećoj mogućoj mjeri smanjiti tenzije u postupcima kojima se uređuje i realizira prostorni razvoj, održivi, društveno održivi ili neki treći.

Zaključno; teški dokument u čijoj je izradi sudjelovalo mnogo stručnih i pametnih osoba koje poznaju stanje stvari, ali neodlučan. I neće se pretočiti u potreban zaokret. Ili, bolje: Strategija neodoljivo podsjeća na citat iz Ustava RH na početku ovoga teksta. Ako ga pročitaš na brzinu sve je krasno, što ga više čitaš sve si manje u to uvjeren.

Fotografije: Veseljko Stanišić, dipl.ing.arh.