Neposredna demokracija traži neposredan prostor
Postoji li odgovornost arhitekta prema društvu u kojem djeluje? U vremenu neoliberalnog kapitalizma i velike gospodarske krize, to je pitanje svakim trenom sve više dovedeno u kušnju. Koliko je teško danas ne kompromitirati svoju ulogu, etičnost struke u pristajanju na projekte koji ne rade dobrobit društvu, već ulaze u specifične situacije od kojih najviše profitira politička i „gospodarstvena“ elita?
Riječ je o skliskom terenu koji je, dakako, uvijek stvar osobnih preferencija i izbora. No je li moguće djelovati na onoj drugoj strani – na strani raskrinkavanja političko-kapitalističkih instanci koje često ne rade na korist javnog i zajedničkog dobra? Pulska grupa je izabrala takav put, pozicionirajući se kao aktivistička samoorganizacija arhitekata koja je svjesna odgovornosti koju imaju kao stručnjaci, ali promatrajući i doživljavajući probleme u neposrednom okruženju prvenstveno kao građani.
Od svog osnutka 2006. godine, Pulska grupa nikada nije bila sklona gradskoj vlasti Pule, javno kritizirajući njihovo postupanje s javnim zemljištem, ali i s napuštenom vojnom infrastrukturom koja naočigled propada. Od projekta Katarina, kada su demilitariziranu obalu „vratili“ građanima, preko niza konferencija, radionica i studija o boljem rukovođenju zemljištem i objektima u Puli, preko projekta Muzil gdje kontinuirano rade na otvaranju infrastrukture, stvaranju zajedničkih prostora, umjesto jednosmjernog procesa privatizacije, Pulska grupa je svjesna svoje odgovornosti.
*Pulska grupa: Iva Marčetić, Sara Perović, Jerolim Mladinov, Emil Jurcan, Vjekoslav Gašparović
Ideju Komunala, zajedničke zemlje koju imanentno zagovaraju u svakom svojem projektu, prepoznao je Tomislav Pavelić (intervju s Pavelićem pročitajte ovdje) kao jedan od ključnih trenutaka u adresiranju problema suvremenog društva i odnosa vlasti, predlažući ih za nastup na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture u Veneciji.
S Emilom Jurcanom, Ivom Marčetić i Vjekoslavom Gašparovićem, „polovicom“ Pulske grupe, razgovarali smo o nadolazećoj izložbi i njihovom bitkama koje vode za pravo na zajedničku zemlju.
Kako je došlo do suradnje s Tomislavom Pavelićem, jeste li ranije surađivali i što očekujete od nje i kako će cijeli projekt izgledati? On je u nekoliko navrata javno objasnio vaš rad i ulogu- možete li vi njegov?
Pulska grupa: Pavelić nas je kontaktirao, iako prije nismo nikada surađivali, smatrajući da to odgovara njegovoj konceptualnoj zamisli. Razrada će trajati iduća 4 mjeseca. Koncept će biti predstavljen kroz djelovanje Pulske grupe, kroz ideju da neposredna demokracija traži neposredan prostor. U 70-ak kvadrata velikom završnom prostoru Arsenala zamišljali smo izložiti i neke naše prijašnje radove, ali i neke nove stvari na kojima radimo, a koji će se povezati s stvarnim zahtjevima za neposrednom demokracijom na području Hrvatske, iako je, dakako, riječ o globalnoj temi. Nastojat ćemo u volumenu paviljona prezentirati prostor u kojem živimo i radimo/djelujemo i prezentirati ga kroz različite medije: video, fotografiju, kao i arhitektonske alate poput mapiranja, izrade maketa i nacrta.
Pavelić svoj stav o ulozi arhitekata i arhitekture legitimira praksom koju mi provodimo. U Veneciji će cilj biti spojiti te stvari: s jedne strane nadovezati se na političku dimenziju neposredne demokracije, a s druge strane vidjeti kako arhitektura s nekim drugim metodama koje ima na raspolaganju amplificira te zahtjeve i prenosi ih u sferu prostora.
*Emil Jurcan i Vjekoslav Gašparović
Na koji način, u kontekstu lokalnog djelovanja, Pulska grupa „djeluje globalno“, odnosno adresira probleme suvremenog društva adekvatno konceptu kojeg je David Chipperfield nazvao Common Ground?
Pulska grupa: To je opća tema i u njoj prepoznajemo više smjerova: s jedne strane je riječ o pronalaženju zajedničke točke arhitekture van diskursa arhitekta. Terminom zajedničkog Chipperfield vjerojatno insinuira da se ne radi o autorskom radu. Nama je s njime zajednička tema zajedničkog dobra koje nije ni javno ni privatno, u kojem nalazimo mogući prostor djelovanja raznih samoorganiziranih skupina. Iako, sumnjamo da je baš to on imao na umu.
Posljednjih godina revijalne izložbe poput Bijenala arhitekture gube svoju oštricu i postajući gotovo sami sebi svrha: s jedne strane tamo se nalaze projekti koji ne mogu biti adekvatno prezentirani u kontekstu u kojem se nalaze, a s druge strane tu su predugi traktati projekata s političkim implikacijama čiji se eksplikacijski traktati gube u moru nacionalnih paviljona. Tek pamtljive ostaju neke ambijentalne izvedbe arhitekata koje ciljaju na neposredno osjetilno iskustvo posjetitelja. Kakav je vaš stav o današnjoj ulozi Bijenala, može li ono išta više komunicirati, i kamo li bolje promijeniti, ili sve ostaje na salonskoj laboratorijskoj reprezentaciji koja previše košta?
Pulska grupa: Pitanje koji je domet Bijenala, što njime želiš i kome želiš nešto poručiti, uvijek je aktualno. Mislimo da domet nije velik, ali vjerujemo da može biti značajan makar među nama, strukom, barem što se tiče uspostavljanja dijaloga pa da nakon njega imamo širu platformu ljudi koji se pridružuju zajedničkoj temi.
Teško da će taj postav u Veneciji nekoga preobratiti, no ono čime opravdava svoje postojanje je činjenica da u tri mjeseca svog otvorenja, prima izuzetno velik i različit raspon ljudi unutar arhitekture: od globalnih arhitekata, nacionalnih arhitektonskih zvijezda, sve do zadnjih pankera.
Dakle, što onda očekujete od svoga nastupa?
Pulska grupa: Nama je bitno primijetiti prisutnost naših istomišljenika te da oni primijete našu. Bitno je da te akcije postoje, da ne ostanu usamljene u svojim lokalnim situacijama. Ono što je važno kod ovog projekta, nije njegova dimenzija u Veneciji, već potencijal koji sadrži za diskusiju i situaciju koji bi mogao proizvesti u nacionalnim okvirima. Stvari su tako postavljene da su mediji redovito usmjereni prema nacionalnim predstavnicima i mi to moramo iskoristiti kako bi JAVNO iskomunicirali sve stvari o kojima već godinama pričamo, ali koje zbog specifične situacije ne dobivaju glas. Veneciju treba iskoristiti da bi se stvari na nacionalnoj, lokalnoj razini počele mijenjati. Također je važno da se jedna od domaćih arhitektonskih uloga dovodi u vezu sa socijalnim aspektom, i da to stimulira sve građane Pule, ali i sve građane lokacija na kojima se odvijaju bitke za prostor.
Bojite li se da ste činom vašeg izbora za Bijenale, ušli u delikatan prostor manevra u kojem vas sada financira ista vlast koju ste uvijek javno i otvoreno kritizirali? Kako to komentirate?
Pulska grupa: Mislimo da treba uzeti sva raspoloživa sredstva i iskoristiti ih na način koji će dosljedno prikazati ono čime se bavimo: neposrednom demokracijom. Prikazat ćemo tamo naše radove koje kritiziraju Vladine projekte u Puli i oni toga moraju biti svjesni. Oni znaju čime mi raspolažemo, mi smo komisiji predložili temu „Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor“ i oni su tu temu izabrali.
Mediji kao da su jedva dočekali i na nož postavili slučaj Teglenice. S jedne strane bi se moglo reći da je taj scenariji od prije dvije godine pogodovao ovogodišnjem, jer su otada mediji pokazali popriličan interes za Bijenale, pa ćete vi kao ovogodišnji predstavnici imati puno medijskog prostora. Jeste li svjesni startne medijske pokrivenosti i kako na to gledate?
Pulska grupa: Nažalost, to je tako. Tragična je glad javnosti za senzacijom, bilo za dizanjem u nebesa, ili za linčovanjem. A i situacija u instancama vlasti nakon slučaja Teglenica je toliko „oprezna“ da kustosa izložbe nazivaju izbornikom, kao da je riječ o reprezentaciji koja ide obraniti čast Hrvata.
No fijasko Teglenice nije ništa naspram fijaska projekta Brijuni Rivijera koji tone zadnjih deset godina. Omjer novaca utrošen u gradnju Teglenice i omjer novca koji se primjerice, nalazi u kućama i vojnim objektima u Puli koji kontinuirano propadaju, a trebaju se samo nastaviti koristiti je nevjerojatan, a to medijima nije zanimljivo. Novac propada iz dana u dan, možeš ga pripisati jednoj ili drugoj političkoj opciji i zaista, sa svim mogućim potvrdama i dokumentacijom možeš prokazati nekoga da je oštetio državu za milijune i milijune kuna, samo to nitko neće izreći. Umjesto o neuspjelom pokušaju prijevoza Teglenice izrađene u brodogradilištu u Kraljevici trebalo je pričati tko je uništio brodogradilišta, to je bila tema od mnogo većeg društvenog značaja, a polučila je manje medijskog prostora od Bijenala.
Spomenuti projekt Brijuni Rivijera jedan od najvećih privatno-javnih projekata koji bi trebao niknuti duž cijele obale južne Istre oko Pule. Kakva je trenutačna situacija- koji su politički odnosi u igri i pod kojom egidom se ta priča medijski prezentira?
Pulska grupa: Kod Brijuna Rivijere je izvjesno da se tamo vjerojatno ništa neće desiti, osim što ogroman novac odlazi na svakojake studije, a najdublji je problem toga da je on još u statusu quo, i na očigled propada. Osim toga, u državi ne postoji niti jedna politička opcija koja tvrdi da je projekt Brijuni Rivijera loš projekt i da ga treba odbaciti- postoji zajednički konsenzus oko toga, dakle interes. Taj projekt nema ni odaziv međunarodnog kapitala- tek tri prijave su stigle, od toga je jedina važeća bila ona Danka Končara kojeg smo imali prilike upoznati kao ponuđača u neuspjelom natječaju za privatizaciju Uljanika i 3 Maja.
To su sve igre s dalekim obećanjima o boljoj budućnosti krojenoj fiktivnim parametrima u kojima se prodaja resursa povezuje sa povećanjem broja radnih mjesta.
Kakav odnos imate s instancama vlasti i Gradom Pulom i jesu li svjesni da ćete svojim nastupom u Veneciji ukazati na sve njihove kompromitirajuće postupke?
Pulska grupa: Svjesni su, ali im takva priznanja struke ništa ne znače, jer bi do sada valjda reagirali na naše inicijative. Strukovne organizacije su im slale nebrojene dopise u vezi njihovih postupaka s državnim zemljištem, a svi rezultati naših istraživačkih radionica vojne infrastrukture Pule promovirani su na međunarodnom planu, što im daje kredibilitet kojeg vlast nije u stanju osporiti pa nas zato ne napadaju direktno. Jedino što mogu je potiskivanje, marginaliziranje, sabotiranje onog što pričamo i pišemo. Lokalna vlast drži glavni medij Glas Istre u kojem serviraju njima pogodne informacije, kojima manipuliraju glasačkim tijelom. Naravno da cenzura nije specifična pulska priča, već nacionalna. U malim mjestima postoji problem monopola jer jedan jedini medij kreira javno mišljenje, a Istra je lider po režimskom ponašanju- otkazi novinarima, 22 godine vlasti… Slika o Istri kao razvijenoj regiji potencira se istim kanalima, dok u njoj zapravo vlada mikrofašizam.
Zanimljivo je da nam je stigla čestitka gradonačelnika Pule koji vjeruje da ćemo dostojanstveno predstavljati Hrvatsku, što nikako neće biti dobro, ako se budemo toga držali i njegovih pojmova dostojanstva. Tragično je da gradonačelnik šalje to pismo dva dana nakon što je izglasao projekt golfa na Muzilu od 3LHD-a, čak prije nego što ga je prezentirao javnosti! I za koji je otvoreno govorio da će za tjedan dana biti izglasan i na Gradskom vijeću, što se i dogodilo!
Kako se onda nositi s tim visoko pozicioniranim političko-kapitalističkim igrama?
Pulska grupa: Njihova čestitka je toliko deplasirana jer je neprihvatljivo da se grupa stručnjaka godinama bavi istraživačkim projektom Muzila, da bi u jednom trenutku Grad platio izradu studije arhitektonskoj praksi koja jedina „uspije“ staviti golf na Muzil, nakon godina i godina novaca koje su utrošili za studije raznih praksi koje su dokazale da je to nemoguće, jer realno, topografija tome nikako ne pogoduje! Teren je pre strm.
Osim što nikada nije proveden javni natječaj, nije se ni poštivala volja građana koji su htjeli da se taj prostor otvori i postane javan, a suradnja s Pulskom grupom, jasno, ne postoji.
Išlo se toliko daleko da su gradske vlasti prijetile i odbijale platiti honorare svim praksama koje su dokazale da teren nije pogodan za golf teren, do stvaranja fiktivnih podataka koje su podastrli za smještajne kapacitete i plaže kojih uopće nema na Muzilu, ali visoke kategorizacije hotela ima.
Na vama je, čini se, velika odgovornost nacije, ali i odgovornost arhitekata prema kapitalu…
Pulska grupa: Mi imamo odgovornost prema građanima Pule i svima onima koji zahtijevaju ravnopravnost u raspodjeli resursa i ostalih dobara, a ne prema vlasti i kapitalu. Naravno, stalno se treba propitivati etičnost arhitekta, a događaji poput Bijenala samo su ogledalo koje možemo staviti pred stvarnost u kojoj djelujemo i način na koji to činimo. No stvarni je teret na građanima, radnicima, ljudima koji sve to moraju dnevno promatrati i trpiti. Mislimo da ta odgovornost nije inherentna arhitektu, već se zajednički mora graditi. Mi svim tim problemima prilazimo iz pozicije građana, ali imamo taj alat inženjera, arhitekata kojeg možemo koristiti ne bi li ostvarili neposredan prostor.
