Ilegalno dokoličarenje na krovovima
U Moskvi se formirala supkulturna, zatvorena pa pomalo i tajnovita skupina mladih ljudi koju karakterizira to što vrijeme provode na krovovima moskovskih visokih zgrada. ”Krovaši” (roofers) se penju na zgrade da bi u miru uživali u pogledu na grad, druge krovove i tvornička postrojenju u predgrađu, a zatvoreni su i tajnoviti zbog toga što ne žele širiti krug kako preveliki broj ljudi na krovovima ne bi privukao pažnju građana i policije te im time onemogućio pristup krovovima jer bi se njihova radnja prema zakonu ilegalna i tretira se kao huliganstvo za što je predviđena kazna. Zbog toga na krovove idu uglavnom u malim skupinama od po dvoje ili troje ljudi. Ne zna se koliko ih točno ima, ali prema nekim internetskim forumima na kojima razmjenjuju iskustva i fotografije, procjenjuje se da ih je oko dvije tisuće u gradu koji ima oko 10 milijuna stanovnika.
Većina zgrada u Moskvi ima zaključan ulaz i otvara se uz pomoć pina, koje krovaši pak ”provaljuju” najčešće vrlo jednostavnom metodom – probavaju različite kombinacije najistrošenijih tipki ili zvone stanarima predstavljajući se kao poštari ili susjedi koji su izgubili ključ. Pinove koji otvaraju vrata drže za sebe, kako se ”pokret” dokoličarenja na krovovima ne bi širio. U tekstu koji je New York Times napisao o tom fenomenu ”krovaši” –najčešće tinejdžeri ili mladi ljudi u ranim dvadesetima – kažu da im se taj običaj uvukao pod kožu i da im pomaže da razbiju svakodnevnu rutinu te u miru, daleko od gužve na moskovskim ulicama, opušteno razmišljaju jer je atmosfera na krovovima, kako kažu, gotovo spiritualna. Bune se zbog toga što ih ljudi povezuju s vandalima jer njihov cilj nije nikakva destrukcija, već se, naprotiv, poistovjećuju s romantičnim vrijednostima prijašnjih ruskih generacija i skloni su new ageu.
Moskva inače nije baš idealno mjesto za promatranje grada iz ptičje perspektive jer je još od carskih vremena visoka gradnja ograničena. U 18. stoljeću je na snazi bila zabrana – iako zapravo neslužbena – gradnje koja bi premašivala toranj moskovskog Kremlja. Isto se ograničenje visoke gradnje nastavilo i u Sovjetskom Savezu te je opstalo i do danas. Osim pokojeg spomenika ili vrha poslovnog nebodera, s krovova se pruža pogled uglavnom na nisku izgradnju. No moskovski urbani pejzaž karakterizira stalna promjena, jer se u tjednom ritmu zgrade ruše i niču nove.
Nisu svi ”krovaši” samo visinski romantičari. Grupa njih je u Sankt Peterburgu taj fenomen pretvorila u biznis pa tako nude turističke ture obilaska najboljih krovova u gradu ili organiziraju proslave i vjenčanja na krovovima. Taj se komercijalni dio, dakako, ne odvija ilegalno, već u dogovoru s vlasnicima zgrada.
