Kako izgleda arhitektura koja će trajati
100.000 godina
Nedavna su događanja problematiku nuklearne energije opet stavila u prvi plan. Situacija u vezi s nuklearkom u Japanu nije se ni razriješila, a travanj je donio obilježavanje 25. godišnjice nuklearne katastrofe u Černobilu.
Kao i Černobil, nesreća u Fukushimi klasificirana je kao nuklearna katastrofa stupnja sedam. Još se ne zna kakva je budućnost zone u radijusu od 20 kilometara od elektrane Fukushima, koja je trenutno zabranjena zona. No, u povodu obljetnice katastrofe u Ukrajini svijet su obišle fotografije i informacije o današnjoj situaciji u Černobilu, o čemu smo pisali ovdje.
Gradovi i sela u zoni od 30 kilometara od nuklearke Černobil evakuirani su 1984. odmah nakon katastrofe. Danas se organiziraju turistički izleti u tu zonu, ali područje i dalje nije prikladno za život i takvo će ostati još desetljećima, ako ne i stoljećima. Grad Pripyat, nekada dom oko 50.000 radnika i njihovih obitelji, danas je vremenska kapsula sovjetske industrijske arhitekture i života u njoj. Knjige ostavljene na školskim klupama i prvomajske dekoracije po gradu pokazuju kojom su žurbom stanovnici napustili grad. Obližnje selo Kopachi zbog velike ozračenosti cijelo je zakopano pod zemlju.
U to se vrijeme to činilo kao pametna ideja, no tako se radioaktivni otpad samo približio podzemnim vodama pa još predstavlja veliku prijetnju. Umjetno jezero uz nuklearku primilo je veliku količinu radioaktivnog materijala nakon eksplozije. Još uvijek se tijekom ljeta jezero dodatno navodnjava da se ne bi isušilo i da radioaktivni talog ne bi dospio u atmosferu. U prvoj zoni, tzv. Crvenoj šumi, u kojoj je i danas zabranjeno dulje zadržavanje, radioaktivne čestice i dalje su prisutne u velikim količinama. No, radioaktivnost nije ograničena na usko područje Černobila. Tartufi i ostale gljive, pa i divlje svinje koje se njima hrane u južnoj Njemačkoj i danas imaju povišen stupanj radioaktivnosti, a neke farme u Walesu još su pod strogom kontrolom zbog radioaktivnog oblaka koji je ih je preletio prije 25 godina.
Po tome je jasno da ni 25 godina ne znači ništa za rasuti nuklearni otpad. A on nije jedini problem. U samom reaktoru nalazi se još 95% aktivnog materijala, tj. u ruševinama nuklearke leži 200 tona urana i 100 tona plutonija. Struktura od betona i olova koja je na brzinu izgrađena nakon katastrofe počela je popuštati još devedesetih godina prošlog stoljeća. Uoči same obljetnice u Kijevu je održan međunarodni skup na kojem je sakupljeno 550 milijuna eura za novi projekt zaštite reaktora. Radovi su počeli, no procjenjuje se da će za realizaciju projekta trebati ukupno 1,6 milijardi eura. Petstotinjak radnika međunarodnog konzorcija Novarka trenutno priprema teren za izradu nove metalne zaštitne strukture, čija će površina biti 250×150 metara, a visina iznad 100 metara. Zbog visoke radijacije na mjestu reaktora, nova struktura u obliku velikog luka bit će izgrađena u dva dijela u zoni za izgradnju udaljenoj 500 metara od reaktora. Kad se završi i spoji, a pretpostavlja se da će za to trebati barem pet godina, struktura će posebno izgrađenim sistemom tračnica biti premještena nad reaktor. Sa 32.000 tona to će biti najteža prebačena struktura. Uz zaštitu, trebala bi omogućiti i demontiranje reaktora jednom u budućnosti, točnije u sljedećih 100 godina, što je rok trajanja te skupe konstrukcije. Rok trajanja još je jedan od izazova ovog projekta. Kad se jednom izgradi i postavi, visoka radijacija ne dozvoljava nikakve dodatne radove zaštitnoj strukturi. Detalje o najvećem pothvatu te vrste pogledajte u priloženoj videoanimaciji.
Međutim, ni 100 godina nije dugo razdoblje za radioaktivni otpad. Prema znanstvenim proračunima, takav otpad opasan je oko 100.000 godina. A do sada se u privremenim odlagalištima diljem svijeta nagomilalo oko 300.000 tona teškog nuklearnog otpada! Tako dugo razdoblje iz ljudske perspektive izgleda kao vječnost, a konstruktore trajnih odlagališta nuklearnog otpada stavlja u rang arhitekata egipatskih piramida i grobnica u stijenama koje su rijetki primjeri arhitekture građene s ciljem da traje cijelu vječnost.
Takav sistem podzemnih tunela, prvi u svijetu koji bi trebao zauvijek zbrinuti nuklearni otpad jedne države, upravo se gradi u Finskoj. Švedska je bila prva država koja je odabrala lokaciju za gradnju takvog odlagališta, ali Finska je prva počela s radovima. Još 2004. započeti su radovi na trajnom odlagalištu Onakalo, na lokaciji na sjeverozapadu države, u neposrednoj blizini Olkiluoto nuklearki. Tunel od 5 kilometara spiralno se spušta 400 metara u živu stijenu, gdje će biti smješteni hodnici s nuklearnim otpadom. To bi odlagalište prvi nuklearni otpad trebalo primiti 2020., a za vječnost će se zapečatiti 2120. Zbog činjenice da ne smije biti otvoreno sljedećih 100.000 godina i da će vjerojatno uvelike nadživjeti našu civilizaciju postavlja se pitanje komunikacije s ljudima koji bi u dalekoj budućnosti mogli otkriti ulaz u taj zlokobni tunel. Natpis na nekom od živih jezika današnjice za 50.000 godina nekome možda neće značiti ništa.
Među prijedlozima za rješenje tog komunikacijskog problema našli su se Munchova grafika Vrisak na ulaznim vratima, piktogrami koji ukazuju na opasnost po uzoru na egipatske grobnice i podzemna biblioteka koja sadržava sva objašnjenja o tunelu. Kad su Amerikanci u devedesetim godinama raspravljali o istom problemu, predlagala se arhitektura koja odbija posjetitelje, arhitektura crnih šiljaka, zemljanih zupčanika i velikih betonskih blokova koji formiraju uske prolaze što ne vode nikamo. Ako je arhitektura stvaranje prostora za život ljudi, onda su ovakvi projekti njena čista suprotnost, zrcalna slika i mračna strana velikih dostignuća ljudske civilizacije nad zemljom. Svaka nacija koja dio svoje energije dobiva iz nuklearnih elektrana morat će prije ili poslije sagraditi takva odlagališta, sve dok se ne otkrije bolji način zbrinjavanja nuklearnog otpada ili bolja alternativa nuklearnoj energiji. Do tada, ovakvi su projekti nešto što će u nekoj nama nezamislivoj budućnosti biti siguran trag da smo postojali.
O odlagalištu Onakalo u Finskoj snimljen je dokumentarac “Into Eternity” (U vječnost) u režiji Michaela Madsena.
Tonči Kranjčević Batalić
