Sve što znamo o svijetu, naučili smo preko Google Street Viewa

Kada je 2007.  Google pokrenuo sustav Street View, svijetom su odjednom zavladali tricikli i hibridni električni automobili, vozeći na svojim krovovima šipku sa devet ugrađenih kamera. U pomoći su im dakako bili i GPS uređaji te raznovrsni laserski skeneri, kako bi što bolje i točnije uhvatili sliku svijeta. Gotovo da ima nešto romantično u tome, kao kada su se Humboldt i Gauss u 18.stoljeću latili mjerenja svijeta.

U skladu sa misijom korporacije da „organiziraju sve informacije na svijetu i učine ih dostupnim svima“, ovaj golemi projekt uistinu je bio samo dodatak postojećoj opciji Google Maps. Tehnologija snimanja je relativno banalna: svakih 10- 20 metara sustav sa 9 kamera automatski snima svaki  pokret koji uđe u njen okvir, a potom određeni softver takve prizore „krpa“ u jedinstven panoramski snimak. Kako bi se spriječilo prepoznavanje pojedinaca i vozila, sva lica i registracije softver ostavlja zamućenima. Danas, Google Maps raspolaže sa pristupom za 360 stupnjeva horizontalnim i 290 stupnjeva vertikalnim panoramskim snimkama bilo koje ulice kojom je Street View vozilo putovalo.

No ono što je Street View radikalno promijenio jest naše poimanje nadzora i te je ujedno stvorio najveću bazu slika na svijetu. Bez obzira jesu li uhvaćeni okom njene kamere, pojedinci uglavnom takvu vrstu snimanja ne smatraju kršenjem privatnosti. Zanimljiv obrat je svakako vidljiv u našem poimanju on-line nadzora koje je Street Viewom postalo mnogo „benignije“, prihvatljivije, poput kakva kontrolirana spektakla u kojem uživaju svi. Bilo da je riječ o zamućivanju lica, stvaranju jedinstvene digitalne teksture ili neočekivanjih perspektivnih skraćenja, sve to pripada karakterističnom jeziku Street Viewa. Svijet koji promatramo na Google-u, čini nam se često mnogo više vjerodostojan i transparentan jer je posredovan „objektivno“, neutralno pa čak i pomalo totalitarno (ali dakako, nama nevidljivo). Istodobno, ovakva vrsta gledanja stvara jedinstveni kulturalni tekst, svojevrsni strukturirani prostor koji dopušta nebrojene mogućnosti čitanja ili umjetničkih interpretacija. Postoji obilje blogova koji se bave tematikom „neočekivanog i smiješnog uhvaćenog kamerom Street Viewa“, koji jasno govori kako je subverzija kamere koliko- toliko moguća, pa je tako najpoznatiji primjer bračnog para iz Velike Britanije koji se razvodi upravo zbog „neželjene“ in flagranti snimke. Street View je postao i polje za umjetničko djelovanje u kojem je najzanimljiviji rad Jona Rafmana. On manipulira sa fotografijama koje je pronašao u bazi podataka Google Street Viewa. No zanimljivost upravo proizlazi iz neobičnih i intrigantnih isječaka koje je uhvatila kamera, a Rafman ih potom uvećava i uređuje čime fotografije dobivaju dimenziju prisnosti, ali  i voajerizma. Također, mogućnost neposrednog gledanja arhitektonskih detalja neusporedivo je kvalitetnija, brža i jeftinija nego li bi to bilo moguće uživo raditi. Neosporan je značaj Street Viewa upravo za segment arhitekture koja propada ili je određena za rušenje, a ulaženjem u arhiv beskonačnih slika, takva arhitektura postaje vječna.

Nakon par godina čekanja, Street View automobili došli su u Hrvatsku, te već mjesec dana vrijedno kruže našim ulicama. Ali kao što se moglo pretpostaviti, opće mnijenje javnosti nije odveć pozitivno uglavnom zbog nedovoljne medijske obaviještenosti o metodama i cilju ovakve vrste snimanja.

Zanimljivo je da snimanje Hrvatske koincidira sa dokumentiranjem onog zadnjeg utočišta neprohodnog- prašume Amazone i Rio Negra. Za takvu priliku koristit će se čamci sa kamerama, a unutrašnjost će dokumentirati tricikli gdje god seže prašumska civilizacija.

Možemo zaključiti kako je nezahvalno Street Viewu pripisati samo jednoznačnost i jednostranost logike kakvog Velikog brata koji je perfidno ušao u našu svakodnevicu, već kao novomedijsko polje koje je otvoreno za stalnu reinterpretaciju, treba biti sagledano u duljem kontekstualnom razdoblju.  Možda možemo govoriti i o novom tipu urbane fotografije, one na tragu Stiegliza ili Cartier-Bressona, gdje stroj postaje jedini i najveći umjetnik.