Potencijali najdužeg neiskorištenog prostora u Zagrebu

Neki od zagrebačkih neiskorištenih prostora potpuno su prazni, bez ikakve posebne namjene, tek s nekolicinom “posebnih korisnika” koji ih koriste za svoje “posebne namjene”, bila to šetnja pasa, dječje igre, sabiranje kopriva ili pak kao usputni javni WC. Neki pak drugi prostori imaju svoju standardnu namjenu, no mogućnosti im, ne posve iskorištene, dozvoljavaju i mnogo više. Neiskorištene prostore možemo podijeliti i na sakrivene, tek nekolicini znane, do kojih se dolazi tajnovitim puteljcima kroz rupe u ogradi, bodljikavo trnje ili hrpe smeća … te one više ili manje javne, izložene očiju svih.

Meni osobno su neiskorišteni prostori svih vrsta uvijek zanimljivi. Kod njih ne važe standardne zakonitosti grada i njegovih prostora i u njima se pokatkad nađu prave male riznice … Riznice čega? Bilo čega! Stare ambalaže … rijetkih biljaka … neobičnih gradskih likova … otkačenih grafita … zanimljivih poprečnih puteva … čudnih vizura. Te oaze neiskorištenosti najčešće nisu romantična mjesta (iako i tu ima iznimaka!), ali sa sobom svejedno donose dah egzotike, avanture, promjene.

S druge strane, neiskorišteni prostori su puni potencijala. Nemaju ograničenja i slobodni su za preuzimanje novih namjena, primjenu novih ideja, eksperimentiranje … lijepo je i uzbudljivo  na “praznu ploču” jednog takvog prostora ucrtavati neku ideju, nešto novo i zanimljivo.

Dakle, slobodno me smatrajte ljubiteljem neiskorištenih prostora … a jednog od njih osobito volim. To je poseban prostor, najduži tog tipa u našemu gradu. Dugačak je točno kilometar i pol, a širok desetak metara odnosno, u širem smislu, sa pripadajućom mu okolicom, 30-tak metara. I što je najbolje, potpuno je dostupan, dobro vidljiv, ističe se u svojoj okolini … i tako živi već pune 44 godine!

Riječ je o željezničkom nadvožnjaku koji se proteže između Držićeve ulice i Borongaja, paralelno sa Branimirovom ulicom. Naizgled, nema tu puno filozofije: nadvožnjak je podignut 1970. godine (sa zapadne strane je još uvijek dobro vidljiv kitnjast natpis sa godinom izgradnje!) s idejom uklanjanja barijera između dijelova Peščenice sjeverno i južno od pruge. Najveći dobitnik te promjene je bila Heinzelova ulica: na njenoj se rampi nekad čekao prolazak svakog vlaka, dok je izgradnjom nadvožnjaka i proširenjem ceste to postala jedna od glavnih gradskih prometnih arterija. Ispod nadvožnjaka se provukla i ulica Donje Svetice (koju ipak siječe usamljeni kolosijek danas gotovo napuštenog Istočnog ranžirnog kolodvora) te Zavrtnica, koja je stjecajem okolnosti postala jedan od glavnih prilaza naglo izrasloj poslovnoj četvrti oko Radničke ceste (koju bismo ovih dana pomalo ironično mogli nazvati Managerskom cestom).

No, ideja tog nadvožnjaka je bila još šira, ne samo “guranje” prometa ispod pruge, već i spajanje razdvojenih dijelova Peščenice u jednu cjelinu. Na žalost, ta se ideja nije obistinila. Ako danas pogledamo što se nalazi ispod tog nadvožnjaka morat ćemo se složiti da se tamo nalazi jedno veliko NIŠTA. Jedina dva kutka koji imaju kakvu-takvu funkciju su ugao pored Heinzelove ulice na kojem se okupljaju trgovci drvom i pilari – sjede na odbačenim foteljama, piju pivo, vode razgovore i čekaju sve rjeđe mušterije … te kratki odsjek pored Livadarskih puteva naseljen romskim obiteljima kojima nadvožnjak služi poput verande: za sušenje rublja, odlaganje manje potrebnih stvari, dječju igru.

Što se ostatka nadvožnjaka tiče, čini se da nije interesantan čak ni odlagačima smeća – tek tu i tamo se naleti na pokoju hrpicu otpada. Nije zanimljiv niti korovu – natkrovljena površina ne dopušta dolazak dovoljne količine vlage i sunca pa grmlje, koprive i korov uspijevaju tek tu i tamo, u skromnim zajednicama na rubu natkrivene površine. Čak se i dežurni posjetioci napuštenih i zapuštenih prostora, grafiteri, ovdje rijetko viđaju – ne znam zašto, jer se u neposrednoj blizini nalazi prometna Branimirova ulica, koja ipak garantira poneki pogled na njihova djela.

Pa što da se onda čini sa nečim što nitko ne želi i što nikome nije zanimljivo?

Moj je prijedlog: dovedimo ljude i učinimo tu površinu korisnom – korisnom ne samo vlakovima koji se voze po gornjoj plohi nadvožnjaka, “balkonu”, već korisnom i ljudima koji bi mogli koristiti prostor u “parteru”.  Najvažnija karakteristika tog koridora i ona koja mu najbolje može pomoći da postane još korisniji je njegova neisprekidanost. Na dužini od kilometar i pol sijeku ga samo tri već spomenute ulice: Heinzelova, Zavrtnica i Donje Svetice. Pravocrtnost i usmjerenost od centra prema istoku ga čini idealnim pravcem za kreiranje magistralne biciklističke staze, onoga što našem gradu posebno treba. Staza bi se mogla nastaviti i nakon silaska pruge sa nadvožnjaka, u ravninu: zeleni koridor koji bi zamišljenoj biciklističkoj stazi omogućavao odmak od bučne Branimirove i ugođaj vožnje u bar donekle zelenom ambijentu seže gotovo do Sesveta i mogao bi povezivati centar grada sa Peščenicom, Borongajem, Ravnicama, Donjom Dubravom, Vukomercem, Čulincem, Retkovcem, Sesvetskim Brestjem i svim krajevima oko tih kvartova. Položaj uz samu gradsku os zapad-istok učinio bi takvu stazu atraktivnu mnogima.

A kad bi staza jednog dana zaživjela, tada bi sigurno zaživio i sam nadvožnjak odnosno njegova prizemna etaža: parkirališta za bicikle? Poneki park ili igralište koji sa klupama ispod natkrovljenog dijela bili upotrebljivi i za kišna vremena?  Izložba ulične umjetnosti? Možda bi se na nekom dijelu mogao urediti i nekakav dodatni sadržaj: mini buvljak, štand sa pićima i brzom hranom za one koji putju s kraja na kraj grada? Vjerujem da bi sa dolaskom ljudi došle i druge ideje koje bi oživjele taj prostor!

Koridor za biciklističku stazu

Ovakav princip oživljavanja zapuštenih prostora, dovođenjem sadržaja koji potom dovode i ljude i općenito aktivnost, živost, nije ništa novo: jedan od bližih primjera je projekt oživljavanja bečkog “Guertela”, široke tangencijalne višetračne ceste čijom sredinom vodi nekadašnja pruga “Stadtbahna” (Gradskog vlaka) koji je u međuvremeno uključen u mrežu bečke podzemne željeznice. Nekad jedan od elitnih centralnih dijelova grada tokom 80-tih godina prošloga stoljeća predio oko Guertela je sveden na niz zapuštenih zgrada, opskurnih lokala, imigrantskih sastajališta i postao je središte gradske prostitucije i sitnog kriminala. Predio je postao posve neatraktivan za stanovanje i stanovnici grada su ga izbjegavali u čim širem luku. No, sredinom 90-tih je počelo plansko oživljavanje prostora: uređivanjem  okoliša, otvaranjem lokala u obnovljenim prostorima, izgradnjom  novih građevina mješovite namjene, izgradnjom biciklističke staze cijelom dužinom tog pojasa … i, rezultati su vrlo brzo postali vidljivi: uz porast aktivnosti porastao je i broj posjetilaca, a opao je postotak kriminala. Koga zanima, nekoliko detalja o toj inicijativi može naći na stranicama bečkog gradskog magistrata.

Kao drugi, također bečki i također donekle sličan primjer, istakao bih čvorište autoputeva Inzersdorf na jugu Beča, na rubu industrijske zone, sa lokacijom koja pomalo podsjeća na npr Žitnjak. Čvorište se nalazi u blizini potoka Liesing uz koji je već tokom 90-tih godina uređena biciklistička staza koja svojim vijuganjem ispod stupova nadvožnjaka autoputa izbjegava križanja u nivou sa bučnim prometnicama … a kao dodatni sadržaj, uz stazu, a pored lukova nadvožnjaka, sagrađen je biciklistički poligon koji omladini omogućava nesmetanu rekreaciju.

Vratimo se u Zagreb: Tokom proteklih desetljeća bilo je govora i o podizanju zapadnog dijela pruge na potezu Zapadni kolodvor – Črnomerec i još dalje, no od tog plana se odustalo, između ostalog i zbog primjera neiskorištenog prostora oko ovog postojećeg nadvožnjaka. Pokušajmo zamisliti kako bi izgledao grad koji bi trasom željeznice, ispod ili pored nje, imao ovakvu brzu biciklističku magistralu koja bi omogućavala brz i siguran pristup centru grada sa dvije gusto naseljene gradske strane, a uz to bi svim tim ljudima nudila i druge sadržaje! Posve sam siguran da bi ispod armiranobetonskih lukova carevao život umjesto sadašnje polupustinjske flore i faune!